Ruski predsjednik Vladimir Putin zaradio je svoje mjesto u povijesti. Pobrinuo se za to i prije nego što je naredio rusku invaziju na Ukrajinu koja je započela 22.04.2023. godine, ali tim jednim činom je promijenio povijest. Iako nitko bitan ne želi otvoreno reći kako je to ustvari neki oblik svjetskog rata, nepobitno je da je u taj sukob na ovaj ili onaj način uključen cijeli svijet, bilo kao saveznici jedne ili druge strane ili pak kao oni koji mašu sa zastavom neutralnosti dok pritom pune državne proračune.
I dok se vjerojatno znoj cijedi s lica ukrajinskog predsjednika Volodimira Zelenskog koji se samo može nadati da će se američki predsjednik Donald Trump sjetiti uključiti ga u mirovne pregovore s Rusijom, nužno je podsjetiti se što je sve dovelo do sukoba i koje su izlike bile upotrijebljene kako bi se opravdao rat koji traje i dan danas.
Potrebno je za početak znati da su povijesti i Ukrajine i Rusije isprepletene kao takve, te da se Rusija uvijek voljela petljati se u političku situaciju u svojem susjedstvu vjerujući kako je to najbolji način da osigura svoj opstanak. Neki krivca vide u tradicionalnom ruskom imperijalizamu koji je tiho tinjao i preživljavao teške dane nakon pada Sovjetskog saveza čekajući trenutak da se vrati na svjetsku pozornicu i zauzme staru slavu Sovjetskog saveza. Pojedini analitičari poput Luciana Kima iz Wilsonovog centra vjeruju kako je Putinova opsesija s Ukrajinom počela ustvari zahvaljujući potezu tadašnjeg američkog predsjednika George W. Busha mlađeg kad je toj zemlji i Gruziji ponudio članstvo u NATO-u 2008.godine, dok drugi pak tvrde da je to počelo ranije s Narančastom revolucijom.
Kako je sve krenuo
“Moramo nešto učiniti ili ćemo je izgubiti”, navodne su riječi koje je izrekao Vladimir Putin svojim pomoćnicima nedugo nakon što je stupio na vlast kada je upitan o statusu Ukrajine. Rusija je imala itekakav utjecaj u Ukrajini uoči Narančaste revolucije 2004. godine, a koliko pokazuje činjenica da je najpopularniji političar bio Vladimir Putin, čovjek koji je bio na čelu druge države.
U Ukrajini su 22. studenoga 2004. izbili prosvjedi zbog namještenih predsjedničkih izbora i doveli do Narančaste revolucije koja je poništila izbore i dovela reformističkog kandidata Viktora Juščenka na vlast. Putin je otvoreno prije toga podržavao Viktora Janukovića uoči izbora. Krajem listopada 2004. otputovao je u Kijev, gdje ga je dočekala improvizirana vojna parada, a zatim se pojavio na ukrajinskoj nacionalnoj televiziji kako bi mu dao podršku. Ukrajincima se to nije svidjelo. Štoviše, doživjeli su to kao uvredu te je to potaknulo mnoge da izađu na izbore i da kasnije sudjeluju u prosvjedima.
Iako je revolucija kao takva podbacila jer je Juščenko svoj mandat potrošio na svađu s političkim protivnicima, nužno je znati da je sve što se dogodilo pridonijelo udaljavanju Ukrajine od Rusije. Novinar Atlantic Councila Peter Dickinson u svojem tekstu iz studenog 2024. godine navodi kako se obrazac Putinovog miješanja u ukrajinsku domaću politiku nastavio u desetljećima koja su slijedila. Godine 2013. natjerao je svog ukrajinskog saveznika Janukoviča da napusti europske integracije i vrati zemlju u rusku orbitu, što je izazvalo drugu revoluciju i pad Janukovičeva režima.
Pogreška Zapada
Analitičar Lucian Kim kao jednu od pogrešaka Zapada prema Ukrajini i Rusiji vidi inzistiranje američkog predsjednika Georgea W. Busha 2008. godine na tome da se Ukrajinu i Gruziju pogura prema članstvu u NATO-u. Dijelom je to došlo zbog želje američkog predsjednika da nagradi Ukrajinu i Gruziju za njihovu podršku SAD-u tijekom rata u Iraka. Unatoč jasnom protivljenju unutar NATO saveza, Bush se zalagao za njihov ulazak.
U to vrijeme NATO nije bio spreman ponuditi ozbiljna sigurnosna jamstva, a sama Ukrajina bila je duboko podijeljena oko tog pitanja jer je samo manjina Ukrajinaca podržavala članstvo u NATO-u. Ono što je na kraju nastalo bila je opasna dvosmislenost: NATO je otvorio vrata budućem ukrajinskom članstvu bez stvarne namjere ili sposobnosti da to obeća i provede. Kasnije će se najbolje vidjeti koliko ustvari Putina smeta ideja ukrajinskog članstva u NATO-u. Naime, upravo će neutralnost Ukrajine biti jedan od zahtjeva za kraj rata.
Putin je dugo dovodio u pitanje pravo Ukrajine na postojanje, tvrdeći da je “modernu Ukrajinu u potpunosti stvorila Rusija” nakon komunističke revolucije 1917. godine. U dugom eseju iz 2021. čak je sugerirao da su “Rusi i Ukrajinci bili jedan narod” koji datira još od kraja 9. stoljeća. Prošle godine rekao je američkom TV voditelju talk showa Tuckeru Carlsonu da je Ukrajina “umjetna država”.
Prvo Krim, onda na ostatak
Rusija je u veljači 2014. godine zauzela Krim, potom su poslali snage u Donbas nekoliko tjedana kasnije te su tamo lokalne vlasti pod podrškom Moskve proglasile separatističke države. Manjak reakcije međunarodne zajednice, pridonio je tome da Putin 10 godina kasnije donese odluku koja je promijenila svijet.
Putin je dan prije početka invazije priznao pobunjeničke države kao neovisne, kad je počela invazija, rekao je da ljudi u Lugansku i Donjecku, od kojih su mnogi govornici ruskog, trebaju zaštitu od kijevskog “režima”. Samo 24 sata nakon službene objave počela je ruska invazija koju je osudio cijeli svijet.
Rat traje skoro već četiri godine. Prema UN-ovoj misiji za ljudska prava u Ukrajini (HRMMU) od početka invazije do 2025. godine zabilježeno je oko 53.006 civilnih žrtava (poginulih + povrijeđenih), od čega je 14.534 osoba poginulo. Šteta se mjeri u milijardama dolara. Procjene Ujedinjenih naroda su da je šteta u Ukrajini zbog ratnog djelovanja do kraja 2024. godine narasla do 176 milijardi dolara.
