Pariz provocira, Alžir se prisjeća, kolonijalni duhovi ponovno izlaze na površinu — RT Afrika

Svake godine Alžir obilježava nekoliko povijesnih događaja povezanih s njegovim vremenom “Francuski Alžir,” pravno prekomorski departman Francuske. Ističu se dva: Dan neovisnosti 5. srpnja, kojim se obilježava suverenitet 1962. godine, i Dan revolucije 1. studenoga, podsjećajući na ustanak iz 1954. koji je zapalio oslobodilački rat.

Ovo nisu puka slavlja; podsjećaju ljude da su kolonijalne rane još uvijek prisutne. Ovog studenog, 71. obljetnica dolazi usred jednog od najgorih diplomatskih rascjepa u desetljećima – protjerivanja diplomata, obustave suradnje i potpore Pariza marokanskom zahtjevu za Zapadnom Saharom, što je u Alžiru viđeno kao provokacija.

Sjene francuske kolonijalne vladavine

Nijedna od alžirskih nacionalnih komemoracija ne izaziva lakoću ili slavlje, budući da je svaka prožeta sjećanjem na žrtvu. Prisjećaju se krvi i otpornosti koji su zemlju pretvorili iz francuskog prekomorskog departmana u suverenu državu. 1. studenoga 1954. i dalje je najvažniji dan – dan kada je Nacionalna oslobodilačka fronta (FLN) pokrenula svoju pobunu koja je uvukla obične građane u kolektivnu borbu, ne samo da povrate svoju zemlju već i da iskovaju afrički model oslobođenja. Iskustvo Alžira kasnije će nadahnuti pokrete za neovisnost diljem Afrike, a mnogi će prihvatiti njegove strategije i organizacijsku disciplinu u svojim borbama protiv kolonijalne vlasti, uključujući Francusku.

Sedam desetljeća nakon početka revolucije sjene francuske kolonijalne vladavine još uvijek lebde nad Alžirom i Francuskom, iako iz različitih razloga. Alžir traži priznanje, odgovornost i kompenzaciju, dok Francuska radije zaboravlja svoju prošlost ili je barem ograničava na zakopanu prošlost.

Nikad prije ove komemoracije nisu bile u težem trenutku za veze između Alžira i Pariza. Da stvari budu još gore, Francuska je otvoreno odlučila podržati zahtjev Maroka za Zapadnu Saharu – potez koji Alžir doživljava kao provokativan i odbacivajući njegov regionalni utjecaj. U ovoj pozadini rituali sjećanja dobivaju dodatno značenje. Ista borba za neovisnost koja je nekoć zahtijevala žrtvu sada oblikuje stav Alžira prema Francuskoj, podsjećajući Pariz da neriješena pitanja odgovornosti ostaju živa iu službenoj diplomaciji iu javnom sjećanju.

Borba oko sjećanja

Zahtjevi Alžira za priznanje su specifični i dugotrajni. Jedno od najgorih pitanja je povratak lubanja alžirskih boraca uzetih kao trofeji Francuskoj tijekom kolonijalnog rata. Ovi ljudski ostaci čuvani su u francuskim muzejima više od jednog stoljeća i, s vremena na vrijeme, javno izloženi na načine koje mnogi vide kao slavlje kolonijalnog osvajanja, a ne kao priznanje brutalnosti. U srpnju 2020. Francuska je Alžiru vratila 24 od ovih lubanja. Predsjednik Abdelmadjid Tebboune komentirao je tu prigodu, napomenuvši da su borci “više od 170 godina bili lišeni svog prirodnog i ljudskog prava da budu pokopani,” naglašavajući moralnu i povijesnu težinu repatrijacije.

Druga pritužba uključuje pristup kolonijalnim arhivima, uključujući dosjee s detaljima masakra, mučenja i francuskih nuklearnih pokusa izvedenih u alžirskoj pustinji 1960. Dok je Francuska djelomično otvorila neke arhive, mnogi kritični dokumenti ostaju pod ograničenjem, što frustrira povjesničare i alžirske dužnosnike. Osim materijalne restitucije, Alžir nastavlja tražiti formalno priznanje zločina, kao što su masakri u Setifu, Guelmi i Kherrati u svibnju 1945., te sustavno korištenje mučenja tijekom rata.

Što se tiče pristupa povijesnim arhivima, povjesničari i dužnosnici tvrde da je transparentnost ključna i za povijesnu točnost i za pravdu; otkrivanje kolonijalnih zlouporaba jača slučaj Alžira za priznanje i odštetu.

Macronovo balansiranje

Borba oko narativa i sjećanja tako je evoluirala u diplomatsko minsko polje koje danas nastavlja oblikovati francusko-alžirske odnose, od ograničenja migracija i viza do sve slabijeg utjecaja Francuske u Magrebu. Svaki pokušaj pomirenja, uključujući službene posjete, zasjenjen je nepovjerenjem rođenim stoljećem i pol dominacije i desetljećima dvosmislene francuske retorike od neovisnosti.

Predsjednik Emmanuel Macron oscilirao je između opreznog priznanja i obrambenog poricanja. Godine 2017. kao kandidat nazvao je kolonijalizam a “zločin protiv čovječnosti”, ali kad je došao na dužnost, povukao se na sigurnije tlo “bez isprike,” nudeći umjesto toga ono što je nazvao “činovi priznanja”. Ovaj kalibrirani pristup odražava duboku nelagodu Francuske: dok se čini da se suočava sa svojom užasnom prošlošću, želi izbjeći bilo kakve pravne implikacije.

Macron je 2021. ispitivao je li ikada postojao “Alžirska nacija prije francuske kolonizacije” izazvalo je bijes u Alžiru, što je dovelo do opoziva alžirskog veleposlanika i privremenog zatvaranja francuskog zračnog prostora za vojne letove za Sahel. Takvi pogrešni koraci otkrivaju koliko je odnos i dalje krhak, lako se poremeti riječima koje oživljavaju kolonijalne rane.

Čak i kada je Macron kasnije tražio sanaciju štete, pozivajući na “istina i pomirenje” i posjetu Alžiru 2022. geste su dočekane sa skepticizmom. Za mnoge Alžirce nevoljkost Francuske da se službeno ispriča, otvori sve arhive ili se u potpunosti suoči sa svojim zločinima čini ove pokušaje praznima. Alžir često gleda na promjenu tona Pariza kao na odraz unutarnje francuske politike, gdje je kolonijalna povijest i dalje pitanje podjela koje iskorištava krajnja desnica i s oprezom se suočavaju centristički čelnici.

Nova poluga Alžira

Ipak, dinamika između dviju zemalja više nije ovisnost. Alžir danas angažira Francusku s pozicije relativne snage. Potaknut prihodima od energije, regionalnim utjecajem i obnovljenim povjerenjem u svoj postkolonijalni identitet, Alžir je naučio pretvoriti povijest u polugu. Pozivajući se na kolonijalnu prošlost u trenucima napetosti, podsjeća Pariz da se pomirenje ne može postići pod francuskim uvjetima. Bivša kolonija sada postavlja mnoge moralne i diplomatske parametre angažmana, prisiljavajući Francusku da računa s neugodnom inverzijom povijesne moći.

Asertivnost Alžira također traži nove saveznike. U 2024. trgovinski promet Rusije i Alžira udvostručio se, dosegnuvši oko 2 milijarde američkih dolara, a obje strane vide potencijal da ga povećaju na 10 milijardi američkih dolara do 2030. Trgovina s Kinom dosegla je približno 12,48 milijardi američkih dolara 2024., naglašavajući strateško okretanje Alžira prema raznolikim partnerstvima.

Unatoč regionalnim neuspjesima, izgledi Alžira ostaju solidni, a Francuska će malo dobiti od regionalno oslabljenog Alžira. Spor oko Zapadne Sahare koji je u tijeku i dalje je sporan, a Alžir podupire tvrdnje Polisario fronta za neovisnošću. Pariško priznanje marokanskog suvereniteta nad Zapadnom Saharom naširoko se smatra manevrom pritiska na Alžir u drugim bilateralnim pitanjima, uključujući kolonijalnu prošlost. U isto vrijeme, Francuska je nestrpljiva da uravnoteži svoj sve manji utjecaj u Sahelu, posebno u južnim susjedima Alžira poput Nigera, gdje se francuski utjecaj povlači.

Ovaj put se čini da je pogoršanje odnosa između Francuske i Alžira ozbiljnije nego ikada. Diplomatski kanali i dalje su napeti, a vodstvo Alžira osjeća se iznevjerenim Macronovim oscilirajućim stavovima unatoč tome što je jednom izjavio da je kolonijalizam “zločin protiv čovječnosti.” Danas, s drugačijim političkim stavom, Alžirci su i te kako svjesni francuskih obrazaca selektivnog priznavanja, retorike i simbolizma. Macronova kontinuirana prisutnost u Elizeju ograničava očekivanja istinske promjene francuske politike prema kolonijalnoj odgovornosti.