Objektivno rečeno, nakon novog događanja po starom receptu, čovjek ne zna što bi tu racionalno mogao analizirati. Prepustite se uobičajenoj reakciji nevjerice. Pa je li moguće da se to iznova događa, da se ponavljaju uvijek iste pogreške i, što je još čudnije, opet se očekuju bolji epilozi?
Hajduk je veliki klub, s Dinamom je tandem koji je kroz bivšu Jugoslaviju bio ravnoteža tandemu Crvena zvezda/Partizan. Velika četvorka jugo-lige. Od samostalnosti Hrvatske Modri i Bijeli su simboli domaćeg nogometa, ali i institucije koje značenjem nadilaze sportske okvire i važan su dio društvene hijerarhije. Od 1992. to se pokazivalo i unutar natjecanja. Hajduk 6 prvenstava, 4 Kupa, 5 Superkupa. Dinamo po 7 prvenstava i Kupa, 2 Superkupa. Ravnoteža.
Onda je, 2005., nakon dvije uzastopne titule, netko ugasio svjetlo. U 19 sezona 0 (!) naslova, 4 Kupa i 1 Superkup. Dinamo 18 naslova, 10 Kupova i 6 Superkupova. Po pitanju Europe je ponižavajuća usporedba za klub koji je prije 29 godina stigao čak do četvrtfinala Lige prvaka, eliminiran od kasnijeg pobjednika, Ajaxa. Neka daleka i drugačija vremena…
U tjednu je Hajduk osnažio kontinuitet diskontinuiteta. Brojke su definicija neracionalnosti. Od posljednje titule nanizalo se 45 imena (neka ponavljana) na klupi. Istodobno, prodefiliralo je 14 predsjednika Uprava. Gledamo li u bliže natrag, otkako je od 2013. lige 10, to je 25 trenerskih i 8 predsjedničkih era. U jednoj dekadi!? Bez da idemo duže, ovaj tjedan smijenjen je osmi i inauguriran deveti sportski direktor! I logično pitanje u ovom kaosu nelogičnosti – na temelju čega bi se očekivalo da će Francois Vitali biti uspješniji, odnosno trajati više od prosjeka, a koji u Hajduku za SD iznosi oko 500-tinjak dana. To uz napomenu da je Nikoličius trajao najduže (1250), a Nikola Kalinić najkraće (75) dana. Dvije krajnosti kao potvrda nogometnog života u carstvu nelogičnosti…
Kako je moguće da klub koji ima 20-30 milijuna eura proračuna složi momčad koja je neuvjerljiva i sa suparnicima koji imaju deset puta manji budžet? Kako je moguće da takva neuvjerljivost traje, eto, već 20. godinu i ne pokazuje naznake promjene? Želimo li stvar podignuti na razinu simbolike, logično se pitati kako je moguće da klub koji ima senzacionalnu podršku od po 20-30 tisuća gledatelja po utakmici, sve te neracionalne promjene samo ponavlja i očekuje da će biti bolje…
Uzmemo li u kontekst gore navedenu slavnu prošlost i svjetlu tradiciju, s činjenicom da se razvijala unutar niz dekada s mnoštvom geopolitičkih, društvenih, državnih, ekonomskih i inih epohalnih promjena, onda ćemo doći do logičnog zaključka kako je sportski moguće ostvariti realne ambicije unatoč tih problematičnih mijena. Klub može biti upravljački u većem ili manjem problemu, ali kontinuitet sportske politike, koja se jednom pokazala uspješnom, prije ili poslije će nagovijestiti novi (realni) iskorak. Time se i u prošlosti pomoglo klubu da prebrodi cikličke krize upravljanja, financija ili loših natjecateljskih perioda.
Hajduk već par dekada predstavlja primjer kako se nenogometne problematike teško lome na nogometnom pogonu, koji više nema snagu talenta i domaćeg najjeftinijeg (i najisplativijeg) proizvoda da preokrene obrise slobodnog pada. Uzrok je upravo u tom diskontinuitetu, stalnim mijenama direktora, trenera i igrača. Kako je to neuspješno, onda se refleksija ubrzano iskazuje u problematičnosti upravljačkog teama. Najveći problem ta dva povezana faktora kluba je da se samo mijenjaju ljudi, a način funkcioniranja je uvijek isti. Što dalje znači da nije stvar isključivo u imenima, nego u metodologiji funkcioniranja.
Ponavljaju se pogreške u selekciji trenera i igrača, gomilaju gubici i frustracije. Iluzija je da neki novi direktor, trener ili upravitelj, može tu sustavnu pogrešku otkloniti, pogotovo ne preko noći…
Nitko ne može tvrditi da Hajduk s 15, a kamoli 20-30 milijuna eura, ne može biti (barem) druga snaga HNL-a i napredovati te postati makar teža konkurencija dominantnom Dinamu. Oni koji biraju trenere i potom slažu igrački kadar, taman imali dobru viziju, ne mogu u Hajduku izdržati toliko da se prebrode krizne faze tog projekta i razvije momčad i igra. To iz razloga što Uprave nemaju znanja da utvrde realnu i dugoročno ispravnu sportsku viziju, procijene koji profil lidera te vizije najbolje odgovara, te mu omoguće objektivno nužno vrijeme (barem 1,5 sezona) da definira stručni i igrački kadar za proklamirane iskorake.
Uprave Hajduka očito nemaju ni snage da održe ozračje povoljno za takav stručni kontinuitet i rad. Zato se samo ponavljaju pogreške u selekciji trenera i igrača, gomilaju gubici i frustracije. Iluzija je da neki novi direktor, trener ili upravitelj, može tu sustavnu pogrešku otkloniti, pogotovo ne preko noći…
O svim slabostima, koje predugo traju, zapravo najviše i sportski gledano najjasnije govori jedan nonsens. Klub Hajdukove veličine i značaja u društvu, neovisno o rezultatskim depresijama, ne može i ne smije sebi dozvoliti status provincijskog i imati jedan (!?) pomoćni teren. Ako se u deset godina proračunom potrošilo oko 200 milijuna eura, tko racionalan može govoriti da se nije mogao izgraditi kamp s 3-4 pristojna travnjaka. To je investicija od 8-10 milijuna eura koja se višestruko isplati. No, čak i taj “must have”, nužnost alata za rad, Hajduk nije sposoban prelomiti. TIme najbolje pokazuje koliko je zanemarena sportska priča, baza postojanja svakog kluba…
