U nizu prepiski između stanovnika otočića Ošljaka i brodara koji dovoze turiste na taj otok, objavljamo i posljednju od strane otočana, koji su prikupili 122 potpisa (podaci poznati redakciji, pa ih nećemo objavljivati zbog GDPR-a), kojima traže zaustavljanje nezakonitog obavljanja prijevoza turista u značajni krajobraz otoka.
Njihovo pismo prenosimo u cijelosti:
“Svakako se slažemo s urednikom Morski HR da je vrijeme okončati prepisku u vezi bezobzirnog i nezakonitog obavljanja prijevoza turista u značajni krajobraz otoka Ošljaka bez koncesijskog odobrenja, no red je odgovoriti na posljednji članak. Isto tako činjenica je da mi nismo dali u medije Odluku Općine Preko. Također, treba naglasiti da sam ja, Mihovil Valčić, samo jedan od više od 130 mještana Ošljaka koji su potpisali peticiju vezanu za rješenje prethodno navedenog problema te da sam, kao općinski vijećnik, prihvaćen kao voditelj tima koji će sudjelovati u njegovom rješavanju.
Taj tim je sudjelovao, prošle i ove godine, na više sastanaka na navedenu temu, od kojih su na dva bili predstavnici brodara. Moderator na posljednja dva sastanka, koje je organizirao načelnik Općine Preko, gospodin Brižić, bio je gospodin Laštro, uz prisustvo zamjenika ravnatelja Županijske luče uprave, gospodina Zrilića te ravnatelja JU Natura Jadera, gospodina Perića. O tome postoje promemorije sa sastanaka sa kojima se suglasio i potpisao gospodin Brižić. Niti na jednom od sastanaka predstavnici navedenih institucija nisu ponudili rješenje problema u skladu sa zakonom, nego se nastojalo opravdati rad brodara i uvjeriti nas da ih moramo razumjeti jer i oni moraju raditi. Drugim riječima, sastanci su bili gubljenje našeg vremena sa ciljem da sve ostane po starom, nastojeći pritom od nas dobiti suglasnost za neke imaginarne prijedloge brodara, koje su očito samo oni znali. Mi nikada od brodara nismo dobili nikakav „prijedlog“, osim njihovog imperativnog zahtijevanja na sastancima za poštivanjem njihovih „prava“. Dakle, da su sudionici sastanaka imali namjeru riješiti problem dali bi rješenje utemeljeno na zakonima, koje se već moglo provesti prošle godine i sada ne bi imali nastavak trakavice. Žalosno je da su predstavnici institucija cijelo vrijeme, od kada postoji problem sa brodarima, znali da je riječ o nezakonitoj djelatnosti na pomorskom dobru u zaštićenom području, kao i ignorirali zakonsku obvezu sprječavanja takvih radnji. Jer i druga zaštićena područja na Jadranu imaju pomorsko dobro, luke i posjete turista koje dovoze brodari, ali je svugdje obvezno imati koncesijsko odobrenje za obavljanje djelatnosti za područje na koje voze turiste. Iz svega navedenog ne vidimo nikakav razlog za neki novi sastanak, jer smatramo da navedenom o problemu državne institucije trebaju dati svoj pravorijek.
Što se tiče osebujnog obrazloženja brodara da je Odluka Općine Preko prijedlog, a ne izvršni dokument, nećemo trošiti riječi. Nabrajanje članaka iz zakona, na koje se pozivaju, je samo po sebi bizarno jer neki članci, kao čl. 40. iz Pomorskog zakona je besmislen jer nema nikakve veze sa temom. Iz Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, preskočimo opću odredbu pravu nesmetanog korištenja pomorskog dobra iz čl. 5., navode se čl. 36. st. 2. i čl. 39. koji određuju nadležnost Općine Preko, način upravljanja pomorskim dobrom u značajnom krajobrazu te obveze koje po zakonu mora izvršiti. To što Općina Preko nije donijela Plan upravljanja pomorskim dobrom u značajnom krajobrazu na vrijeme sigurno nije naša krivnja. Navodeći čl. 13. i čl. 142. Zakona o zaštiti prirode oni govore upravo ono što mi tvrdimo o nadležnosti određenih institucija za upravljanje zaštićenim područjima i njihovima obvezama prema izradi akata upravljanja, koji su temelj za raspisivanje natječaja za koncesijska odobrenja. Nedonošenje Plana upravljanja, a time i nepostojanja osnove za raspisivanje natječaja za koncesijska odobrenja za obavljanje gospodarske djelatnosti prijevoza putnika u zaštićenom području, nije obrazloženje za protuzakonito ponašanje, jer Zakon izričito naglašava obvezu ishođenja koncesijskog odobrenja. Popis djelatnosti koje moraju imati koncesijsko odobrenje navedene su u Prilogu Pravilnika o koncesijskim odobrenjima na zaštićenom području, a prijevoz putnika u zaštićena područja upravo jest djelatnost za čije zakonito obavljanje se traži koncesijsko odobrenje.
Zakon o zaštiti prirode je upravo zakon kojim je ispoštovana odredba čl. 50. st. 2. Ustava RH te su njime propisani način i uvjeti ponašanja u zaštićenim područjima, uključujući i ograničenja u skladu sa stanjem zaštićenog područja, ciljevima zaštite i mogućnostima njihovog korištenja i posjećivanja. Važno je napomenuti da pomorsko dobro u značajnom krajobrazu je predmet iste zaštite kao zaštićeni kopneni dio izvan pomorskog dobra i ne može se poistovjećivati sa pomorskim dobrom izvan područja zaštite. Čak je čl. 188. st. 4. Zakona o zaštiti prirode ostavio Vladi RH mogućnost odlukom odrediti pojedine dijelove pomorskog dobra na kojem se nalaze zaštićeni dijelovi prirode, a na kojem se ne može dati koncesijsko odobrenje propisano posebnim zakonom kojim se uređuje davanje koncesije na pomorskom dobru. Značajni krajobraz je jedno tijelo obuhvaćeno zaštitom, i njegov morski i kopneni dio, i zato ga Zakon o pomorskom dobru i morskim lukama posebno navodi. Izradu plana upravljanja propisuju Smjernice za planiranje upravljanja zaštićenim područjima i/ili područjima ekološke mreže, koji nije potrebno posebno obrazlagati jer je u njemu sve opisano.
Zabludu brodara u pogledu svog prava na rad bez koncesije može se naći u čl. 56. do 58. Zakona o prijevozu u linijskom i povremenom obalnom pomorskom prometu, na koji se stalno pozivaju, a čije odredbe kažu da za obavljanje same djelatnosti ne treba koncesija, kao kod cestovnog taksi prijevoza, i to očito smatraju da vrijedi i za zaštićena područja. Ne bi ulazili u uvjeravanje brodara da su u zabludi, no to se može provjeriti u JU Natura Jadera. Apsurdno je pak opravdanje svojeg načina rada zaključkom da je turizam 20% hrvatskog BDP-a, jer zbog toga valjda vrijedi zanemariti poštivanje zakona.
Već smo jedan puta dali informaciju o vlasništvu nad nekretninama na Ošljaku, ali izgleda da brodarima to još nije jasno. Sve nekretnine na Ošljaku, osim onih koje po zakonu predstavljaju vlasništvo države, odnosno lokalne samouprave, a to su pomorsko dobro, luka, javni putevi, stara škola, mlinovi i vodosprema, je u vlasništvu potomaka Petra Valčića koji se 1760. godine naselio na Ošljaku. Dakle, ni u jednom trenutku nije se tvrdilo da na otoku nema javnog vlasništva, ali u javnom vlasništvu je svega cca 2,8 ha, dok je u privatnom vlasništvu cca 31 ha. Svega tri objekta nisu u vlasništvu potomaka Petra Valčića.
Zaključno, mislimo da je daljnja prepiska neproduktivna, jer se svodi na njihova netočna tumačenja zakona, improvizaciju i izvrtanje činjenica i ukoliko misle da su u pravu postoje institucije kojima se mogu obratiti za pomoć. A mi očekujemo od nadležnih ministarstava da provedu upravne i inspekcijske nadzore, kao i druge potrebne postupke, kako bi se dugoročno riješio problem prekomjernog i nelegalnog dovoženja turista na Ošljak”, stoji u pismu mještana otočića Ošljak.
D.G.
