Na današnji je dan, 31. listopada 1991., u jutarnjim satima u dubrovačku luku Gruž uplovio konvoj od 29 brodova. Brodovi su opkoljenom gradu nosili dugo očekivanu pomoć. Dubrovnik je bio pod pomorskom blokadom Jugoslavenske ratne mornarice još od 17. rujna te godine.
Nakon brojnih pokušaja zaustavljanja od strane jugoarmije, u potpuno okruženi Grad, u Grušku luku, malo iza 6 sati uplovio je konvoj “Libertas”, probijanjem pomorske blokade Dubrovnika, napaćenom Dubrovniku dopremivši humanitarnu pomoć…
Na “Slaviji” i 29 brodova i brodica bilo je ukupno oko 800 ljudi. Među njima su bili i Stipe Mesić, predsjednik saveznog Predsjedništva, dr. Franjo Gregurić, predsjednik Vlade Republike Hrvatske, Stjepan Sulimanac, potpredsjednik Hrvatskog sabora, dr. Milan Ramljak, potpredsjednik Vlade Republike Hrvatske, te brojni javni i kulturni djelatnici.
Fond za spas Dubrovnika Sveti Vlaho, Društvo hrvatskih književnika i Matica hrvatska inicirali su dostavu neophodne humanitarne pomoći; akciju naziva „Konvoj Libertas“. Predsjednik Hrvatskog društva književnika Nedjeljko Fabrio u dnevniku HTV-a uputio je javni poziv za pokretanje humanitarnog konvoja, koji je 28. listopada pod vodstvom trajekta „Slavija“ isplovio iz Rijeke.
Oko 50.000 Dubrovčana bez vode, struje, hrane i lijekova
U Dubrovniku je u tom trenutku bez vode, struje, hrane i lijekova bilo oko 50.000 stanovnika računajući i izbjeglice iz svih okupiranih dijelova dubrovačke općine. U tim najtežim trenutcima dubrovačke povijesti jedinu su vezu sa svijetom uspostavljali brzi gliseri Odreda naoružanih brodova, koji uspješno probijaju pomorsku blokadu i iscrpljenim stanovnicima dostavljaju male količine lijekova, hrane i ostalih sredstava potrebnih za puko preživljavanje.
Ipak, te male količine nisu bile dostatne da bi zadovoljile potrebe brojnog stanovništva.
Tijekom plovidbe konvoju se samoinicijativno priključuju turistički brodovi, koče, jedrenjaci, remorkeri i brojna manja plovila iz svih krajeva Jadrana, pa već drugog dana konvoj broji nekoliko desetina raznih plovila. Kolika je bila želja da se pomogne napaćenom Gradu kazuje jedna poruka sa jedne od trabakula iz konvoja koja je odaslana u eter i prenesena putem radio postaja.
Poruka je glasila:
„Da Hvar ima timun došli bismo s cijelim otokom”
Noću oko jedan sat u Korčulu 30. listopada uplovljava oko 30 plovila. Dan ranije dubrovački su radio amateri uhvatili poruke JRM u kojima zapovjedništvo 9. VPS Boka zahtijeva zaustavljanje konvoja i pretres svih brodova i plovila. Daljnja plovidba tekla je neometano sve do Elafitskog otočja i Mljetskog kanala gdje je JRM sa svojim topovnjačama zaustavila konvoj.
Pregovori s jugo-mornaricom, tijekom kojih su predstavnici JRM tražili da se ostali brodovi i plovila vrate nazad a da Slavija ide u crnogorsku luku Zelenika, traju do kasno u noć. JRM je na koncu popustila, pretresla brodove i dopustila uplovljavanje konvoja u Dubrovnik.
Nakon svete mise u dubrovačkoj Katedrali, održan je skup ispred crkve Sv. Vlaha. Nakon što se većina Ijudi koji su se okupili u dočeku Konvoja ljubavi razišli, četnici su ispalili više minobacačkih projektila na područje Gruža i Sustjepana. Tom prilikom ranjeno je šest osoba. U poslijepodnevnim satima agresor je bez ikakvog povoda iz minobacača pucao i na Lapad. Pucano je na brod “Argosy II” kojim su se članovi misije Europske zajednice vraćali s otoka Šipana.
Nakon dolaska prvog konvoja “Libertas”, redovitom slanju humanitarne pomoći pridružili su se Međunarodni Crveni križ, UNICEF, te brojne humanitarne organizacije i pojedinci iz svih dijelova svijeta. Uspostavljeni međunarodni humanitarni koridor, kroz potpunu okupacijsku blokadu, ublažio je problem osiguranja potrebnih količina osnovnih potrepština nužnih za preživljavanje stanovništva.
Dana 1. listopada 1991. godine Dubrovnik je napadnut s kopna, mora i iz zraka. Već od 17. rujna iste godine Jugoslavenska ratna mornarica uvodi potpunu pomorsku blokadu grada. U Dubrovačkom akvatoriju raspoređuju se raketne topovnjače iz sastava 9. VPS Boka te na ovom dijelu Jadrana nasilno uvode zabranu kretanja bilo kakvih plovila.
Nakon 4. listopada 1991. godine neprijatelj okupira Slano i na Jadranskoj magistrali presijeca i posljednju vezu Dubrovnika sa ostatkom Hrvatske.
Na današnji dan 1991. godine u ranim jutarnjim satima iz dubrovačke luke Gruž u susret Konvoju Libertas isplovljavaju gliseri Odreda naoružanih brodova te nakon pola sata uvode svih 29 brodova, brodica i ostalih plovila u luku u kojoj im je dobrodošlicu poželjelo oko 1000 stanovnika Dubrovnika.
Gradu su donijeli pomoć u obliku lijekova i nužnih potrepština, no najveća je pomoć bila psihološka.
Nakon dugih 30 dana u Dubrovnik je stigla toliko očekivana pomoć koja je stanovništvu vratila vjeru i nadu u konačnu slobodu i deblokadu okupiranog grada.
Ganuti Dubrovčani dočekali su konvoj s upaljenim svijećama, ali zbog straha od granatiranja u luci nije bilo masovnog dočeka. Nakon odlaska konvoja na grad se sručio dotad najsnažniji topnički udar kao jasna najava kakav pakao čeka Dubrovnik u studenom i prosincu 1991.
Jedan od najtužnijih dubrovačkih dana bio je upravo 1. studeni 1991. Naši su ljudi bježali iz Mokošice, a na današnji dan, prije trideset i jednu godinu došlo je tom prilikom do sudara dva automobila pri čemu je poginulo pet osoba, od kojih čak četvoro djece: tridesetogodišnja Frane Šaban i njeno dvoje djece devetogodišnja Maris i četverogodišnji Maro te brat i sestra Gunjina, jedanaestogodišnji Hrvoje i trinaestogodišnja Katarina.
Isti dan kao civili poginuli su i Ivan i Kate Sutić iz Lisca.
Ne ponovilo se više nikada.
