Dan Rusije (rus. День России), koji se obilježava 12. lipnja, jedan je od važnijih državnih praznika u Rusiji. Taj dan označava početak suvremene ruske državnosti, a korijeni praznika sežu u vrijeme raspada Sovjetskog Saveza. S njegovom simbolikom i važnošću nije sve bilo tako jednostavno kako su inicijatori njegovog obilježavanja vjerojatno pretpostavili.
Povijesno značenje i razvoj državnog praznika
Dana 12. lipnja 1990. godine, na Prvom kongresu narodnih deputata RSFSR-a (Ruske Sovjetske Federativne Socijalističke Republike) usvojena je Deklaracija o državnom suverenitetu RSFSR-a. Ovaj dokument predstavljao je prijelomni trenutak u političkoj povijesti Rusije, ali i prethodnicu raspada Sovjetskog Saveza. Iako se deklaracija formalno nije zalagala za potpuno odcjepljenje od SSSR-a, nego za suverenitet unutar federacije, njezin sadržaj je jasno usmjerio put Rusije prema nacionalnoj nezavisnosti i transformaciji političkog sustava.
U deklaraciji su izraženi sljedeći principi:
- primat ruskog ustava i zakona nad saveznim zakonima SSSR-a (Декларация, 1990: 5),
- neovisnost ruskih političkih institucija, uključujući predsjedništvo, parlament i pravosuđe (Декларация, 1990: 3, 13),
- orijentacija prema višestranačju, tržišnom gospodarstvu i zaštiti ljudskih prava (Декларация, 1990: 11, 12),
- zaštitu i pokroviteljstvo građana RSFSR-a izvan Republike (Декларация, 1990: 11) (što je važno za razumijevanje današnjih događanja).
Posljednji čavao u lijesu SSSR-a
Deklaracija iz 1990. bila je svojevrsni „ustavni raskid” sa sovjetskom dogmom i priprema terena za uspostavu suverene ruske državnosti. Ovdje je važno naglasiti da, iako se čini kako je Deklaracija liberalna, ona u predzadnjoj točki postavlja i otkriva čisti realizam (konzervativizam) kojeg Rusija i danas slijedi fokusirajući se na svoje nacionalne interese i percepcije vlastite (ne)sigurnosti: „RSFSR izražava svoju privrženost općepriznatim načelima međunarodnog prava i spremnost živjeti sa svim zemljama i narodima u miru i skladu, poduzimajući sve mjere za sprječavanje konfrontacije u međunarodnim, međurepubličkim i međunacionalnim odnosima, braneći pritom interese naroda Rusije“ (Декларация, 1990: 14).
Ova deklaracija bila je „osnova za izradu novog Ustava RSFSR-a, sklapanje Saveznog ugovora i usavršavanje republičkog zakonodavstva“ (Декларация, 1990: 15) i stoga po ruskim politolozima predstavlja „posljednji čavao u lijesu SSSR-a, međutim drugačiji scenarij nije mogao postojati, i taj izbor je bio najmanje zlo, jer su mogućnosti da se sačuva Savez bile već prije propuštene” (Timofejčev, 2015). “Deklaracija je vrlo kontradiktoran fenomen. S jedne strane, ona određuje kolaps SSSR-a, a s druge sačuvala je teritorij Ruske Federacije” (Timofejčev, 2015). Rusija, kao najveća i politički najvažnija Republika, odigrala je ključnu ulogu u de-legitimaciji centralne sovjetske vlasti.
Zanimljivo je da je inicijativa za suverenitet došla iznutra, iz same sovjetske (ruske) elite koja se pregrupirala i počela tražiti novi legitimitet na razini republika, osobito u vidu predsjednika RSFSR-a, Borisa Jeljcina. On je 1991. godine, godinu dana nakon usvajanja deklaracije, izabran za prvog predsjednika Ruske Federacije, čime je proces ruskog političkog osamostaljenja konsolidiran.
Tjedna analiza Zorana Metera: Kako je Zagreb u ime privlačenja Srbije na zapad gazio hrvatske interese
Razlika između raspada SSSR-a i SFRJ
Ovdje je važno naglasiti razlikovanje između raspada Jugoslavije i SSSR. Naime, raspad je bio obrnuto-recipročan, jer je Rusija, kao najveća Republika, među prvima otišla iz SSSR-a i omogućila slobodu svim drugim republikama, dok je Srbija silom pokušavala održati Jugoslaviju ratujući protiv svih republika Jugoslavije (osim Makedonije i Crne Gore), iako se tom Moskva protivila i zagovarala sovjetski (ili ruski) model rješavanja jugoslavenske krize, stvarajući od republika, neovisne države. Iz toga je vjerojatno i proizašla ruska podrška Hrvatskoj u 1990-ima koja se vodila ruskim modelom napuštanja Jugoslavije, usprkos nasilnim jugoslavensko/srpskim preprekama koji su joj stajale na putu.
Nakon formalnog raspada Sovjetskog Saveza u prosincu 1991., nova ruska država tražila je simboličke temelje svog identiteta. U tom kontekstu, 12. lipnja 1992. godine prvi je put obilježen kao Dan donošenja deklaracije o suverenitetu RSFSR-a. Tadašnji predsjednik Jeljcin koristio je ovu obljetnicu kako bi učvrstio svoju političku viziju post-sovjetske, demokratske i tržišno orijentirane Rusije.
Međutim, naziv praznika izazivao je zbrku i ambivalentne interpretacije. Mnogi građani nisu znali što točno praznik slavi, je li riječ o „rođendanu države”, Jeljcinovu političkom trijumfu ili tek o formalnom aktu. Tijekom 1990-ih, 12. lipnja bio je obilježavan s distancom u javnosti – praznik je podsjećao na raspad Sovjetskog Saveza, ekonomski kaos, ratove u Čečeniji i pad geopolitičkog utjecaja Rusije. Povezivao se i s osobnim naslijeđem Borisa Jeljcina, što ga je činilo dodatno kontroverznim u očima javnosti. Pojedina ruska istraživanja naglašavaju kako je 12. lipnja u javnom diskursu bio obilježen semantičkom prazninom, kao praznik o kojem se ne zna što se zapravo slavi. Upravo je Putinova administracija odlučila transformirati tu neodređenost u pozitivan, patriotski orijentiran državni simbol, čime se naglasio širi simbolički značaj datuma, ne više samo suverenitet u užem smislu, već identitet i kontinuitet ruske državnosti (Hedlund, 2005).
U tom kontekstu, Dan Rusije postaje alat za stvaranje narativa o stabilnosti, kontinuitetu i povijesnoj veličini države/civilizacije. Putinova era teži simboličkoj nacionalizaciji i pomirbi podijeljenih i često krvavo sukobljenih strana u ruskoj povijesti kroz povratak državnim simbolima (zastavi, grbu, himni, praznicima) novog sadržaja, koji nije ni isključivo sovjetski, ni liberalno-demokratski, već rusko postsovjetski patriotski. U tom kontekstu, Rusija koja je izašla i tako urušila SSSR unutra, uzima i ostavlja zdravo tkivo sovjetske ostavštine, poput Dana pobjede 9. svibnja (Rukavina, 2025), ali se jasno stavlja fokus na budućnost koja se očituje kroz državotvornost i suverenitet Rusije.
Dan pobjede u Rusiji i Hrvati kao avangarda antifašizma koji je kod nas počeo 20 godina ranije
Pomirba sovjetske prošlosti, post-sovjetskog kaosa i suvremene Rusije i konotacija na Hrvatsku
Promjena naziva praznika u Dan Rusije 2002. godine predstavlja više od semantičke promjene. Ona simbolizira početak nove državne politike povijesti u kojoj se pokušava pomiriti sovjetska prošlost, post-sovjetski kaos i ideja stabilne i snažne Rusije pod novim vodstvom. Kroz institucionalizaciju Dana Rusije kao glavnog državnog praznika, vlasti su nastojale stvoriti sveobuhvatan simbol nacionalnog jedinstva, koji bi funkcionirao bez obzira na ideološke podjele unutar društva.
Ovu politiku izuzetno dobro shvaćaju Hrvati, iako smo mala nacija, također smo imali unutarnje podijele, ali smo se kroz politike prvog hrvatskog predsjednika, Franje Tuđmana, jasno usmjerili na nadilaženje ideoloških podjela prema sveobuhvatnom nacionalnom jedinstvu kroz veličanstvenu pobjedu u Domovinskom ratu, pri čemu nam je upravo novostvorena Ruska Federacija u počecima rata dala izuzetno potrebnu nam vojnu i energetsku pomoć (naravno, ovdje se radilo o Jeljcinovoj Rusiji koja je imala posve druge vanjskopolitičke ciljeve od ove sadašnje, i koji su bili usmjereni na ravnopravno partnerstvo sa Zapadom).
Danas se 12. lipnja u Rusiji obilježava kao nacionalni praznik, u skladu s člankom 112. ruskog Zakona o radu (Трудовой кодекс Российской Федерации, 2001: 112). Obilježava se: kao dan moderne ruske državnosti, kao simbol suvereniteta, demokracije i slobode, i kao prigoda za promicanje nacionalnog jedinstva i državnih postignuća. Službene proslave uključuju: svečane govore predsjednika i drugih političkih lidera, dodjelu državnih nagrada i priznanja, koncerte, izložbe i vatromete, osobito u Moskvi na Crvenom trgu i oko Kremlja. U svijetu se pak obilježavaju Dani Rusije posredstvom veleposlanstava i ruskih kulturnih centara koji organiziraju različite javno-diplomatske i kulturne manifestacije.
Ruski analitičari objašnjavaju zašto Europi odgovara produženi rat
Zanimljiva istraživanja ruskih znanstvenih trustova mozgova
Također su zanimljiva politološka istraživanja ruskih znanstvenih trustova mozgova, poput Levada centra, o ruskim praznicima u javnom mnijenju. Tako je prošlogodišnje istraživanje pokazalo kako polovica Rusa zna da je 12. lipnja Dan Rusije, a otprilike trećina koristi stari neslužbeni naziv praznika – Dan neovisnosti Rusije. Prvi naziv češće koriste mlađi ispitanici, drugi – stariji. Žene (35%), ispitanici starije dobne skupine (55 godina i više) – 38% i ispitanici s višim obrazovanjem (38%) smatraju da se 12. lipnja češće slavi kao Dan neovisnosti Rusije.
Istodobno, posljednjih godina porastao je udio onih koji Dan Rusije nazivaju jednim od najvažnijih praznika – za 7% s 2% u siječnju 2017. na 9% u svibnju 2024., a među mladima (18-24 godine) slavio se među tri najvažnija praznika – 15%. Od 1998. Nova godina ostaje na prvom mjestu (68%), iako se udio takvih odgovora postupno smanjuje (za 9% od posljednjeg istraživanja).
Posljednjih godina povećao se udio Rusa koji Dan pobjede navode među najvažnijim praznicima – u svibnju ga je navelo 58%, što je najveća brojka za cijelo razdoblje istraživanja (+15% u usporedbi s podacima istraživanja u siječnju 2017.) (Левада-Центр, 2024).
Rusija u povijesnoj stoljetnoj strukturi dugog trajanja
Umjesto daljnje analize, za kraj bi se mogla napraviti svojevrsna sinteza suvremene Rusije (više s različitim hipotezama za daljnja istraživanja). Prije svega Rusija je u strukturama dugih trajanja akter koji je su-oblikovao povijest 20. stoljeća, naročito u Europi. Uključila se kao Rusko carstvo u Prvi svjetski rat protiv Centralnih sila na strani Srbije, pri tom se samo-uništivši kroz Prvi svjetski rat (1914.) i revolucije (1917.) koje su nastale iz katastrofalne situacije koja je zavladala u Ruskom carstvu te na posljetku i još krvaviji građanski rat (1918.-1922.).
Rusija je u sklopu SSSR-a bila ključna pobjednica u Drugom svjetskom ratu pretrpjevši najveći broj žrtava te naposljetku uništivši 1945. godine rasističko-šovinistički nečovječni politički projekt– Treći Reich (Rukavina, 2025). Potom je Rusija završila hladni rat upravo spomenutom Deklaracijom o državnom suverenitetu RSFSR-a jer je odlaskom Rusije raspušten glavni neprijatelj Zapada – SSSR. Dakle Rusija je svojim odlaskom iz SSSR-a otvorila vrata liberalizaciji, globalizaciji i amerikanizaciji svijeta nadajući se (naivno) da će biti ravnopravan partner i da će Zapad omogućiti demokratizaciju i liberalizaciju Rusije da se postigne razina života, stabilnosti i sigurnosti kao i na Zapadu. Međutim, dočekao ju je kaos 1990ih godina kroz kriminal, ratove u Čečeniji popraćeni terorističkim napadima diljem Rusije, sveopću privatizaciju ruske imovine od strane multinacionalnih/transnacionalnih kompanija sa Zapada, narušavanje državne sigurnosti i potpuna ekonomska, društvena i politička nestabilnost. Tako Rusija završava 20. stoljeće.
„U odnosima Zapada (članice euroatlantskih institucija: NATO i EU) i Ruske Federacije moguće je uočiti četiri prekretnice iz ruskog bližeg susjedstva koje su narušile odnose sa Zapadom u 21. stoljeću: 1) Obojene revolucije u ruskom bližem susjedstvu. 2) Spominjanje Ukrajine i Gruzije u kontekstu članstva u NATO savezu u Bukureštu 2008. godine te gruzijski napad na osetijski grad Chinvali i tunel Roki, nakon čega je pokrenut protunapad Rusije na Gruziju. 3) Euromajdan revolucija s protuustavnim državnim pučem 2014. godine, čiji su rezultat pripajanje Krima, sankcije Rusiji i osmogodišnji (građanski) sukob u istočnoj Ukrajini. 4) Reeskalacija sukoba u istočnoj Ukrajini u veljači 2022. godine koja je rezultirala invazijom na Ukrajinu, po euroatlantskom narativu ili Specijalnom vojnom operacijom, po ruskom narativu“ (Rukavina, 2024: 39).
Ako je Rusija završila hladni rat i otvorila vrata liberalnom svjetskom poretku 1990ih godina, nakon što je Deklaracijom o državnom suverenitetu RSFSR-a i daljnjim političkim djelovanjem završila postojanje SSSR-a, zanimljivo je da upravo Rusija započinje ponovno novu etapu u razvoju međunarodnih odnosa nakon 2022. godine, pri čemu se ponovno i sama Rusija sad mora pronaći i samo-spoznati svoje postojanje i daljnje djelovanje. Za Rusiju, to razdoblje označava put samo-prepoznavanja i redefinicije (civilizacijskog) statusa, dok za svjetski poredak u redefiniciji navedeno znači nastavak procesa prelaska iz unipolarnosti do multipolarnosti (ili pak potencijalne hipotetske nepolarnosti koja nastaje), povratak geopolitičkog natjecanja, realizma, ali i proces redefiniranja samog liberalnog međunarodnog poretka. Osim toga za Rusiju je nužno nastaviti borbu protiv unutarnjih slabosti kao što su fragmentiranost političkog sustava, korupcija te daljnji razvoj ljudskih kapaciteta i uspostava meritokracije, što se u Rusiji počelo raditi kroz različite obrazovne programe i edukacije s ciljem stvaranja buduće političko-administrativne elite. Koliko je snažna iznutra, Rusija će omogućiti i projicirati snagu izvana, jer se unutarnja politika reflektira kroz vanjsku (kako iznutra, tako izvana).
Važno je naglasiti da liberalne demokracije Zapada neće samo mirno gledati kako se mijenjaju međunarodni odnosi i njihov položaj kojeg su gradile (zahvaljujući ruskom samoraspuštanju SSSR-a) kroz liberalizam i paradigmu kolektivne sigurnosti, nego će ga pokušati sačuvati i zaštiti, makar to značilo i održavanje daljnjeg međudržavnog rusko-ukrajinskog sukoba (koji uništava Ukrajinu i oslabljuje Rusiju, ali i općenito Europu) te potencijalno miniranje bilo kakvog mogućeg mirovnog rješenja sukoba koje ne vodi u ishod sukoba koji odgovara Zapadnim interesima. Možda se navedeno postiže upravo sa sabotažama i paukovim mrežama diljem Rusije koje se događaju cijelo vrijeme u posljednje tri godine pri čemu jedno ključno pitanje u vječnoj igri političkih sjena i mnogobrojnih laži i obmana kojima smo svakodnevno izloženi oko ovog sukoba ostaje neodgovoreno: tko je pauk (ili pauci) koji pletu navedenu mrežu po Rusiji?
Ukrajina kao poligon za sudar interesa: Kako rješenje rata vide SAD, Kina i V. Britanija (2)
Put Rusije, koja se sad sve više samo-percipira kao civilizacija, nije iznimka ili slučajnost u strukturama dugih trajanja, nego je rezultat političkog djelovanja različitih aktera unutar same Rusije, ali i predznak realpolitičkih međunarodnih odnosa u kojem će se svaka velika država/civilizacija nastojati izboriti za vlastiti političko-ekonomsko-društveni model, vlastitu sigurnost, vlastitu istinu i vlastito mjesto u međunarodnim odnosima. Rusija, ako i kad uspješno završi međudržavni rusko-ukrajinski sukob, upravo će navedeno naglašavati u budućim državnim praznicima kao što je Dan Rusije.
Literatura
Декларация о государственном суверенитете Российской Советской Федеративной Социалистической Республики. 1990. https://www.gorby.ru/userfiles/rsfs.pdf (Pristupljeno: 10.6.2025.)
Hedlund, Stefan. 2005. Russian Path Dependence: A People with a Troubled History. London: Routledge.
Левада-Центр. 2024. День России и другие праздники в общественном мнении.https://www.levada.ru/2024/06/11/den-rossii-i-drugie-prazdniki-v-obshhestvennom-mnenii/ (Pristupljeno: 10.6.2025.)
Rukavina, Bruno. 2024. Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538(Pristupljeno: 10.6.2025.)
Rukavina, Bruno. 2025. Dan pobjede u Rusiji i Hrvati kao avangarda antifašizma koji je kod nas počeo 20 godina ranije. Geopolitika.News. https://www.geopolitika.news/analize/dan-pobjede-u-rusiji-i-hrvati-kao-avangarda-antifasizma-koji-je-kod-nas-poceo-20-godina-ranije/(Pristupljeno: 10.6.2025.)
Timofejčev, Aleksej. 2015. 25 godina post-sovjetske Rusije: Ozbiljni izazovi za mladu državnost. Russia Beyond. https://hr.rbth.com/politics/2015/06/12/25_godina_post-sovjetske_rusije_ozbiljni_izazovi_za_mladu_drzavnost_35563(Pristupljeno: 10.6.2025.)
Трудовой кодекс Российской Федерации от 30.12.2001. N 197-ФЗ. КонсультантПлюс. https://www.consultant.ru/document/cons_doc_LAW_34683/(Pristupljeno: 10.6.2025.)
