Zaista imam potrebu podijeliti s javnošću svoju iskrenu želju da se napiše jedan kratak članak s velikim slovima: “ZAISTA NISMO SVJESNI KAKVI NAM ANĐELI OD DJECE I MLADIH RADE U KBC FIRULE I KRIŽINE!”
Na to me dodatno potaknula Vedrana Rudan gostujući u emisiji Nedjeljom u 2.
U posljednjih pet-šest godina prošla sam gotovo sve odjele, kako zbog svojih pokojnih roditelja, tako i zbog svoje djece i same sebe – onkologiju, hitnu pomoć na svim razinama, traumatologiju, očnu, gastroenterologiju, fizijatriju… Ma, doslovno većinu odjela sam upoznala.
Nikada nisam doživjela ni jedan ružan pogled, ružnu riječ ili, kako mi u žargonu kažemo, “gledanje s visoka”! Toliko mladog medicinskog osoblja s divnim manirima, koji očito svojom pozitivnom energijom diraju i srca starijih kolega doktora – onih koji su možda malo mrkog pogleda, umorni od života – pa i oni s vremena na vrijeme zablistaju toplinom.
Veliki broj odjela u obje bolnice obnovljen je, kako inventarom, tako i opremom, pa zaista imate osjećaj da ste u privatnoj klinici.
Ono što me danas posebno navelo da napišem ovo jest očna ambulanta, koja je uvijek puna starijih ljudi. Čekanje zna trajati i do dva sata, i onda pomisliš: “Sad će se otvoriti neka oronula vrata i izaći će neka nervozna djelatnica.” A kad ono… vrata se otvore, a ispred tebe – predivno žensko stvorenje, crvene našminkane usne, osmijeh koji te razoruža na prvi pogled. Proziva starijeg gospodina, preko 80 godina, nježno ga uzima pod ruku i uvodi u ambulantu.
I ne, nije ona jedina takva – svi kolege i kolegice koje sam susrela neki su novi anđeli.
Nemojte misliti da sam neka kolegica iz medicinske struke. Nisam! Ja sam osoba od pedesetak godina, bez pedigrea, bez zvučnog prezimena i poznate obitelji. Ne… ja sam vam ona obična Marija iz naroda!
Moja reakcija na članak je…
