Hrvati u srednjoj Bosni 1993.-94. trpjeli su podjednako kao Palestinci u Gazi 2023.-24. Hrvatski je narod etnički očišćen iz velikog dijela srednje Bosne, uz ogromne civilne i vojne žrtve. Ukupno je prognano oko 153 tisuće Hrvata, ubijena je 1.051 civilna osoba (od tog broja 121 dijete). Likvidirano je 644 zarobljenih vojnika HVO-a
Dana 12. studenog 1993. u Sarajevu su pod pokroviteljstvom turskog ministra vanjskih poslova Hikmeta Cetina, hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić i premijer BIH Haris Silajdžić potpisali Sarajevsku deklaraciju koja je trebala biti uvod u pomirenje Hrvata i Muslimana. Dogovoreno je da obje strane oslobode zarobljenike i da se organiziraju humanitarni konvoji za Novu Bilu i Maglaj. Inicijator ideje o konvoju Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu bio je istaknuti hrvatski humanitarac dr. Slobodan Lang, a njemu se pridružio dr. Herman Vukušić.
U tom trenutku Hrvatima u srednjoj Bosni je bilo najteže, a poglavito u Lašvanskoj dolini koja je bila pred padom, u potpunosti okružena muslimanskom vojskom. Zbog plitkosti enklave od samo 2 km gotovo cijeli prostor dužine 30 km od Nove Bile do Busovače bio je izložen vatri snajpera.
Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu
Nova Bila je mjesto u travničkoj općini, a postala je poznata po improviziranoj franjevačkoj bolnici koja je funkcionirala u nemogućim uvjetima. Bolnica je bila smještena u crkvi, a crkvene klupe su spajane kako bi bili kreveti za ranjenike. Tijekom rata, bolnica u Novoj Bili bila je jedina medicinska ustanova dostupna za desetke tisuća hrvatskih civila i vojnika, usprkos tome što je bila pod stalnom opsadom i bombardiranjem. Zbog nedostatka medicinskog materijala, hrane i osnovnih potrepština, stanje je bolnici postalo je alarmantno. Lang je prezentirao predsjedniku Franji Tuđmanu ideju konvoja koji bi kupio vrijeme, isporučio potrebne materijale napaćenom stanovništvu i privukao međunarodnu pozornost, a predsjednik ga je odobrio.
Konvoj za Maglaj organiziralo je veleposlanstvo RBIH u Zagrebu i on je stigao na odredište 20. prosinca bez i jednog incidenta. Međutim, konvoj Bijeli put doživio je pravu kalvariju. Konvoju je trebalo više od 10 dana da prijeđe put od stotinjak kilometara. Sudionici konvoja bili su 50 sati na otvorenom polju na bosanskoj zimi jer kontrolni punktovi Armije BIH nisu dozvoljavali prolazak. Muslimanske vlasti pretraživale su kamione zbog potrage za nepostojećim pošiljkama oružja i nisu liječnicima iz konvoja dopustili prolaz da pomognu ni najtežim ranjenicima u franjevačkoj bolnici u Novoj Biloj.
Tijekom putovanja muslimanski vojnici su pucali po vozačima, liječnicima, medicinskim sestrama, svećenicima, novinarima. Muslimanski mediji su nazivali konvoj ratnim, a ne humanitarnim, što je čista laž. Konvoj je 20. prosinca stigao u Novu Bilu i obavio je svoju misiju. 70-ak tisuća tamošnjih Hrvata dobilo nužne potrepštine, ponajprije hranu i lijekove. Prilikom povratka konvoja otvarana je vatra na prazne kamione pri čemu je 22. prosinca kod Uskoplja ubijen vozač Ante Vlaić a još nekoliko osoba je ranjeno. Tridesetak praznih kamiona je oteto i oni su korišteni u napadnim operacijama muslimanskih snaga protiv HVO-a.
Operacija Prozor-93 i zločin u Križančevu selu
Iako je bilo na snazi dvodnevno primirje, a za nekoliko sati je stupalo na snagu božićno primirje u BIH, 22. prosinca 1993. započela je velika muslimanska ofenzivna Operacija Prozor-93 (poznata i kao Krvavi Badnjak) kojoj je cilj bio zauzimanje cijele Lašvanske doline. Namjera muslimanskih vlasti bila je iskoristiti euforiju tamošnjih Hrvata nakon dolaska konvoja. Od operacije muslimanski vrh je mnogo očekivao što je vidljivo iz zapovijedi zapovjedništva 3. korpusa od 16. prosinca:„razbiti ustaške snage na pravcima napada, deblokirati Stari Vitez i tvornicu SPS Vitez… potpuno blokiranje svih prometnica između Busovače, Viteza i Novog Travnika… potpuno razbijanje ustaških snaga u navedenim rejonima i oslobađanje okupiranih gradova“. U tu svrhu 3. korpus angažirao je postrojbe Operativne grupe Bosansku krajinu, Taktičku grupu Alfa i postrojbe 314. brdske brigade ABiH. Zamjenik zapovjednika 3. korpusa, Džemal Merdan, izdao je 22. prosinca vjerojatno najokrutniju zapovijed tijekom balkanskih ratova 1990-ih: „Uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novog Travnika, Nove Bile, Viteza i Busovače radispajanja s muslimanskom enklavom Stari Vitez–Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstava, pješadiju i kemijska sredstava i sve dobrovoljce iz islamskih zemalja u slavu uzvišenog All’aha dž. š.“
Početak operacije davao je naznake uspjeha jer je ujutro 22. prosinca Taktička grupa Sjever u sastavu OG BK Armije BiH probila crtu obrane HVO-a u području Križančeva sela i ritualno likvidirala je 64 hrvatska civila i pripadnika HVO-a (uključujući 30 zarobljenika). Uslijedila je pljačka i palež hrvatske imovine. Tih dana u muslimanskim ofenzivama ranjeno je još i više Hrvata, uključujući jednog japanskog novinara. Muslimanske trupe su se približile cesti Vitez-Busovača što je ugrozilo obranu Lašvanske doline.
Sve se to događalo dok su se u Bruxellesu i Ženevi odvijali mirovni pregovori o BIH. Zbog muslimanskog napada na Vitez hrvatska je delegacija skoro napustila pregovore. Franjo Tuđman je nakon početka napada poslao pismo Aliji Izetbegoviću gdje ga je zamolio da smjesta prekine napade u srednjoj Bosni što on nije učinio. Već sljedećeg 23. prosinca HVO je zaustavio napad i vratio kontrolu nad Križančevim selom, ali žrtve nije mogao vratiti.
Intenzivan angažman SAD-a početkom 1994.
Kako međunarodni planovi Europske zajednice i UN-a u ustrojstvu Bosne i Hercegovine (Carrington-Cutileirov, Vance-Owenov i Owen-Stoltenbergov) nisu zaustavili rat i donijeli mir, stvorio se prostor za američki angažman. Do kraja 1993. Amerikanci su bili samo promatrači pregovora i davali su Europljanima da vode glavnu riječ, ali početkom 1994. to se krenulo mijenjati. Za razliku od Europljana koji su pregovorima nastojali naći politički okvir rješenja, Amerikanci su nastojali stvoriti pretpostavke za postizanje dogovora. Clintonova administracija imala je jasnu viziju za rješavanje bosanske krize: zaustavljanje rata i obnova hrvatsko-bošnjačkog saveza uz postizanje ravnoteže sa Srbima uz američku logističku pomoć. Hrvatska je zbog svoje neupitne političke prozapadne orijentacije i strateškog položaja na Jadranu odabrana kao oslonac za američku mirovnu inicijativu početkom 1994. Američka strategija oslanjala se na klasičnu diplomatsku strategiju „mrkve i batine“.
Prvih dana siječnja u sklopu posjeta 13 europskih država u trodnevni posjet Hrvatskoj doputovala je američka veleposlanica u UN-u Madeleine Albright. Prema njenim riječima, svrha posjeta bila su humanitarna pitanja i potpora Sudu za ratne zločine. Rekla je novinarima kako će s predsjednikom Tuđmanom razgovarati o „upletanju Hrvatske u sukobe u BIH“ i pritom nije isključila sankcije kako posljednju mjeru. Naglasila je kako SAD ne namjeravaju ukinuti sankcije Srbiji i Crnoj Gori „bez obzira na eventualni napredak u mirovnim pregovorima u BIH“. Prilikom posjeta Albright je posjetila okupirani Vukovar i masovno stratište Ovčaru. Na kraju posjeta nije iznosila detalje sastanka s hrvatskim predsjednikom, ali naglasila kako je Tuđmana zamolila da „iskoristi sav utjecaj kako bi osigurao prolazak humanitarnih konvoja u BIH“.
Uzaludni pregovori
U prvim danima 1994. hrvatsko-muslimanski pregovori i dalje su trajali iako nisu donosili rezultate jer ih je muslimanska strana smišljeno sabotirala, čega su postali svjesni i pregovarači lord David Owen, Thorvald Stoltenberg i drugi pregovarači. U sklopu pregovora na kojima su sudjelovali predstavnici svih stalnih članica Vijeća sigurnosti u UN-a osim Kine, u Beču su se u palači Hofburg 4. siječnja 1994. sastali Mate Granić i Haris Silajdžić kao posebni izaslanici predsjednika Tuđmana i Izetbegovića. Toga dana Tuđman je Izetbegoviću ponudio primirje koje je on prihvatio zbog pritiska međunarodne javnosti. Međutim, njegova odluka bila je taktička jer se i dalje oslanjao na rat. Stoltenberg i Owen predložili su nastavak pregovora u Ženevi.
Na sjednici Predsjedništva RBIH (de facto muslimanske republike) 29. prosinca 1993. Izetbegović je potvrdio svoju namjeru kompletnog zauzimanja srednje Bosne kako bi se revidirao Owen-Stoltenbergov plan i ona dodijelila muslimanskoj republici: „Kad je riječ o konkretnom ponašanju Armije u centralnoj Bosni, ono što kažu kad je riječ o pregovorima, doslovno kažu – ništa nije dogovoreno dok sve nije dogovoreno.
Prema tome, centralna Bosna nije dogovorena. Armija ima pravo slobode akcije, jer još ništa nije dogovoreno. Imaju razne varijante kako bi bilo riješeno razgraničenje itd. Međutim, pošto nije stavljena zadnja tačka na čitav dogovor, još ništa nije dogovoreno.“ Istog dana u „Oslobođenju“ ministar obrane RBIH Hamdo Hadžihasanović izjavio je: „Svi naši vojnici znaju da rat neće stati sve dok ne osiguramo minimum prostora za opstanak, a on znači izlaz na Savu i na more, stabilnu vezu sa istočnom Bosnom i vraćanje teritorija u zapadnoj Bosni. Ako agresori potpisima ne ovjere naše zahtjeve, silom ćemo ih morati gurnuti na te granice.“
Muslimanska ofenziva na srednju Bosnu
Dana 5. siječnja Granić, Silajdžić i njemački ministar vanjskih poslova Klaus Kinkel dogovorili su sastanak Tuđmana i Izetbegovića. Dan prije početka pregovora, 9. siječnja, uslijedio je nastavak Operacije Prozor-93 i napad na Lašvansku dolinu, ali i na sve prostore HVO-a u Bosni uključujući Kiseljak, Kreševo i Žepče. I ovaj put cilj je bio presjeći enklavu Novi Travnik-Vitez-Busovača u više enklava i tako je uništiti. Granatirani su svi opkoljeni gradovi, a napadači su koristili i tenkove.
Tih dana Ejup Ganić je preko radija najavio da Armija BIH mora zauzeti srednju Bosnu kako bi se „zaokružila muslimanska država“. Ofenziva je u početku davala naznake uspjeha. Pod okriljem guste magle enklava je presječena na više mjesta te je izvršen zločin u Buhinim kućama. Sredstva se nisu birala te su ritualno ubijani žene, djeca, starci i invalidi. Ubijeno je 27 Hrvata, 35 ranjeno, 17 nestalo, a 13 žena je odvedeno u zatvore. Eventualni uspjeh te operacije doveo bi do križnog puta oko 100-150 tisuća Hrvata kad se uzmu u obzir lašvanska, lepenička i žepačka enklava.
Ipak, HVO je uspio vrlo brzo vratiti većinu izgubljenih položaja. Objektivno gledano, Hrvati u srednjoj Bosni 1993.-94. su trpjeli podjednako kao Palestinci u Gazi 2023.-24. Hrvatski je narod etnički očišćen iz velikog dijela srednje Bosne, uz ogromne civilne i vojne žrtve. Ukupno je prognano oko 153 tisuće Hrvata, ubijena je 1.051 civilna osoba (od tog broja 121 dijete). Likvidirano je 644 zarobljenih vojnika HVO-a.
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
Pregovori u Bonnu i Ženevi
Od 10. do 12. siječnja 1994. u Bad Godesbergu kod Bonna održani su hrvatsko-muslimanski pregovori. Cilj pregovora bio je zaustaviti hrvatsko-muslimanski rat. Prezentiran je hrvatski prijedlog u obliku „Ugovornog sporazuma o uspostavljanju trajnog i cjelovitog mira između hrvatskog i bošnjačko-muslimanskog naroda u Republici BIH i osnovama daljnjeg zajedničkog života.“
Uslijedili su službeni pregovori pod budnim okom stranih promatrača. Budući da je tih dana pokrenuta nova velika ofenziva Armije BIH na srednju Bosnu, Tuđman je bio vrlo zabrinut za sudbinu tamošnjih Hrvata te je upitao Izetbegovića može li prekinuti napad. Muslimanski lider je to negirao. Rekao je da su generali Armije BIH odlučili zauzeti srednju Bosnu i da on tu ne može ništa učiniti. Takva bahatost šokirala je Tuđmana i hrvatsku delegaciju. Tijekom službenog ručka Izetbegović je konstatirao da njegova vojska broji 200 tisuća vojnika i da može osloboditi cijelu BIH bez hrvatske pomoći. Tuđman je upozorio kako nastavak rata donosi ogromne žrtve i zalagao se za mirovno rješenje, dok je Izetbegović odgovorio kako svaki rat nosi žrtve i da su njegovi vojnici spremni umirati.
U 23 sata 10. siječnja krenuli su tajni pregovori u prizemlju njemačke državne rezidencije u Bad Godesbergu. Izetbegović je iznio ideju da cijela srednja Bosna pripadne muslimanskoj republici dok bi Hrvatskoj pripala skoro cijela Hercegovina zapadno i južno od Prozora do Neretve. Tuđman je energično otklonio prijedlog. Istu ponudu je bosanski predsjednik ponudio Tuđmanu 19. siječnja u 17 sati u zgradi UN-a u Ženevi. Ponovo je uslijedila odbijenica.
To je primjer dvostruke Izetbegovićeve politike. Tajno je pristajao na podjelu BIH na tri republike s izlazom na more kod Neuma i Save kod Brčkog s ciljem osamostaljenja. S druge strane, javno je na sjednici Predsjedništva RBIH odbio hrvatski prijedlog Ugovornog sporazuma predloživši „da se na onim dijelovima RBIH koje kontroliraju ABIH i HVO, odmah uspostavi jedinstveni ustavno-pravni sistem. On bi bio zasnovan na načelima pune nacionalne ravnopravnosti i parlamentarne demokracije.“
Istog 19. siječnja na mirovnoj konferenciji u Ženevi održan je sastanak Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića i donesena je Ženevska deklaracija Savezne Republike Jugoslavije i Hrvatske kojom je dogovoreno otvaranje ureda SRJ u Zagrebu i RH u Beogradu. Bio je to uvod u međunarodno priznanje RH od strane Beograda, iako nije bilo pomaka u pregovorima o mirnoj reintegraciji hrvatskih okupiranih područja. Istog dana u Ženevi su Mile Akmadžić i Nikola Koljević potpisali zajedničku izjavu o uspostavi trajnog mira između HR Herceg-Bosne i Republike Srpske i otvaranju ureda HR HB u Istočnom Sarajevu i RS-a u Mostaru.
Angažman SAD-a i Vatikana donosi promjene
Hrvatsko-muslimanski pregovori nisu donijeli napredak, već je jedna strana optuživala drugu. Prilikom novogodišnjeg primanja župana u Predsjedničkim dvorima 22. siječnja Tuđman je govorio o pretenzijama Muslimana na srednju Bosnu i Neum, a Silajdžić je pred Vijećem sigurnosti UN-a optužio Hrvatsku za napad na BIH.
U tom kontekstu, u Ženevi je potkraj siječnja održan sastanak Charlesa Redmana i Mate Granića. Redman je predstavio strateške ciljeve SAD-a: zaustavljanje rata Hrvata i Bošnjaka, stvaranje hrvatsko-bošnjačke Federacije i uključivanje Srba u mirovni proces. Tuđman je načelno podržao ideje iako je tražio da se Federacija sastoji od hrvatskog i bošnjačkog dijela. Tih dana Mate Boban je uputio otvoreno pismo zagrebačkom kardinalu Franji Kuhariću u kojem ga je napao što nije podržao njega osobno i platformu Herceg-Bosne. Kuharić je smatrao da Boban ugrožava Hrvate u Bosni. Bio je to loš Bobanov potez nakon kojeg je izgubio podršku u hrvatskoj javnosti. Uz to, „The Washington Post“ je 29. siječnja 1994. etiketirao Bobana ratnim zločincem što se događalo i prethodnih mjeseci. Bila je to nepravedna optužba, ali Boban definitivno nije dorastao ulozi koju je obnašao kao ni prije njega predsjednik HDZ-a BIH Stjepan Kljuić.
Dana 4. veljače Granić je otišao u Vatikan u posjet papi Ivanu Pavlu II. Sveti Otac je bio potresen rušenjem crkava, uništenjem župa i patnjama katolika u Hrvatskoj i BIH koje su prouzročile srpske i muslimanske trupe. Zamolio je Granića da Hrvatska učini sve kako bi se zaustavio hrvatsko-muslimanski rat jer je to smatrao ekumenskim problemom i sukobom katoličanstva i islama. Istaknuo je opasnost radikalnog islamskog fundamentalizma (u BIH je bilo više tisuća mudžahedina) i da bi se rat iz Bosne mogao preliti u terorizam diljem Europe. Dao je zadaću hrvatskom rukovodstvu da prekine rat Hrvata i Muslimana, a za nagradu će posjetiti Hrvatsku.
Papa nije nametao konkretno političko rješenje za BIH. Kardinal Sodano i vatikanski ministar vanjskih poslova Jean-Louis Tauran od Granića su zatražili smjenu Bobana jer su smatrali kako on i njegovi suradnici nemaju vještinu za vođenje pregovora. Također, visoke vatikanske dužnosnike zabrinjavao je velik broj bivših komunista u HDZ-u, ali taj problem do danas nije riješen. Nakon intervencije vatikanske diplomacije na izvanrednom zajedanju Sabora HR Herceg-Bosne u Livnu 8. veljače Boban je smijenjen, odnosno otišao je na „dugi godišnji odmor“, a kasnije će postati zamjenik direktora INA-e. Bobana je kao predsjednik Predsjedničkoga vijeća HR Herceg-Bosne naslijedio Krešimir Zubak. Sabor je usvojio Deklaraciju o položaju Hrvata u BIH kao platformu za pregovore.
UN-ova neopravdana osuda Hrvatske
Hrvatskoj se od proljeća 1992. prijetilo sankcijama zbog navodnog potpirivanja bosanskog rata. Prijetnje su bile neopravdane, ali ponavljajuće. Vijeće sigurnosti UN-a je u svojoj predsjedničkoj izjavi 3. veljače 1994. „snažno osudilo“ Hrvatsku zbog navodnog slanja 5.000 tisuća pripadnika HV-a u hrvatsko-muslimanski rat.
Iako je vlada RBIH tvrdila kako je Hrvatska u BIH poslala 20 ili 30 tisuća vojnika to su bile izmišljotine. Stvarni broj pripadnika HV-a u hrvatsko-muslimanskom ratu bio je između 1.400 i 1.800 vojnika i oni su raspoređeni kako bi krpali dugačke obrambene linije HVO-a od Uskoplja do Mostara. No, Hrvatska je dobila dva tjedna da povuče elemente HV-a i tešku vojnu opremu ili će VS UN-a „razmotriti druge ozbiljne korake“.Radilo se o neizravnoj prijetnji sankcijama.
Nesvrstane i muslimanske države (Oman, Džibuti, Nigerija, Pakistan i Ruanda) željele su da se RH izravno zaprijeti gospodarskim sankcijama s rokom od 10. veljače, dok su SAD, Velika Britanija, Francuska i Španjolska bile protiv zbog kratkoće roka i ugrožavanja ženevskih mirovnih pregovora. Sukladno predsjedničkoj izjavi, glavni tajnik UN-a, Boutros Boutros-Ghali, 17. veljače podnio je izvještaj VS UN-a prema kojemu u BIH „još uvijek može biti 5.000 pripadnika Hrvatske vojske, iako nisu identificirana ni zapovjedništva HV-a, niti cijele brigade Hrvatske vojske koje bi djelovale kao formirane postrojbe.“ Podaci UNPROFOR-a nisu bili dovoljno snažni da se RH okrivi za invaziju za BIH i prijetnja sankcijama skinuta je s dnevnoga reda. Stoga je laž konstatacija kako je Tuđman pristao na Washingtonske pregovore kao rezultat prijetnje sankcijama.
Politika Republike Hrvatske prema BiH 1992.-95.: Mit o multi-kulti Armiji BiH (2)
Preokret na ratištu
Sastanak u Bad Godesbergu održao se tijekom vrhunca vojne moći Armije BIH. Ubrzo u sljedećim danima i tjednima vojni potencijal muslimanskih trupa počeo je rapidno opadati. Dana 24. siječnja HVO je pokrenuo Operaciju Tvigi-94 na uskopaljsko-ramskom bojištu koja je znatno poboljšala pozicije HVO-a i dovela do zauzimanja muslimanskog uporišta Here.
Istovremeno, u srednjoj Bosni HVO je u veljači vratio pod kontrolu Buhine kuće i cestu Vitez-Busovača te napravio je značajne pomake na kiseljačko-fojničkom ratištu. Pokazalo se da 3. korpus nije više u stanju provoditi velike ofenzivne operacije jer je bio pred raspadom. Vojnici su dezertirali i nisu imali volje besmisleno ratovati s HVO-om.
Tako je, suprotno nekim ocjenama da je HVO-u prijetio slom u srednjoj Bosni bilo zapravo obrnuto, prijetio je slom 3. korpusu. Po svemu sudeći, da se hrvatsko-muslimanski rat nastavio u proljeće 1994. HVO bi spojio enklave Kreševo-Kiseljak-Fojnica i Novi Travnik-Vitez-Busovača. Budući da je HVO bio u ofenzivi na uskopaljsko-ramskoj bojišnici moguće je da bi došlo do spoja s hrvatskim enklavama u srednjoj Bosni. Sve to je utjecalo da muslimansko vodstvo bude spremnije prihvatiti mirovni sporazum s Hrvatima. Naravno, tu su bili međunarodni pritisci na obje strane.
Poklapanje interesa SAD-a i RH
U Ženevi su 10. veljače Granić, general HVO-a Ante Roso i Silajdžić potpisali zajedničku izjavu koja je bila uvod u prekid hrvatsko-muslimanskog rata. Napredak u hrvatsko-muslimanskim pregovorima bio je očit što je stvorilo okvir za Washingtonski sporazum.
Amerikanci su nametnuli okvir bošnjačko-hrvatske Federacije BIH koja bi se konfederalno povezala s Hrvatskom. Međutim, u početku Amerikanci su bili protiv teritorijalnog razgraničenja unutar Federacije po etničkom načelu i Hrvatima je jedino jamstvo zaštite bila konfederacija s RH uz carinsku i monetarnu uniju. Zbog toga je Tuđman odbio ideju Federacije na sastanku s Charlesom Redmanom u Zagrebu 17. veljače.
Tuđman je preferirao ideju tri republike strahujući od potencijalne bošnjačke majorizacije Hrvata. Bio je spreman čak na muslimanske kantone u Herceg-Bosni kako bi je očuvao. Amerikanci su bili protiv koncepta tri republike zbog straha od fundamentalističke muslimanske republike. Međutim, već 18. veljače Redman i suradnici su prihvatili hrvatske prijedloge i koncept Federacije BIH je promijenjen tako što su u njega ugrađeni principi Herceg-Bosne, tj. pristali su na uspostavu unije kantona uzimajući u obzir etničko načelo uz davanje širokih ovlasti kantonima. Na sastanku Redmana s Tuđmanom 21. veljače definitivno je dogovorena Federacija BIH na kantonalnim osnovama. U tom trenutku su Amerikanci bili spremni pustiti Republiku Srpsku da izađe iz BIH.
Motivi stvaranja Federacije BIH
Američki prijedlog u uspostavi hrvatsko-bošnjačke Federacije nije bio nov ni izvorna američka ideja. Sadržaj ideje temeljio se na recikliranoj koncepciji federalnog ustroja BIH na kantonima (plan sličan Vance-Owenovom planu o 10 kantona) s mogućim konfederalnim vezama s Hrvatskom. Ivo Komšić, osnivač Hrvatskog narodnog vijeća (HNV), koje je održalo samoproglašeni Sabor Hrvata u Sarajevu 6. veljače, tvrdit će da su Amerikanci prihvatili ideju HNV-a o kantonalnom ustroju BIH, međutim, istina je da su Amerikanci takvu ideju i ranije preferirali kao rješenje hrvatsko-muslimanskog spora.
Za pragmatične Amerikance okvir federalnog ustroja BIH i njeno povezivanje s Hrvatskom značilo je izbjegavanje kompliciranog međurepubličkog razgraničenja između bošnjačke i hrvatske republike u BIH. Umjesto traženja 33,3% teritorija za bošnjačku i 17,5% teritorija za hrvatsku republiku, Amerikanci su krenuli tražiti 51% za FBIH.
Washingtonski sporazum: diplomatske i vojne bitke oko BIH (1)
Kreiranjem Federacije stvorila se zajednička platforma za stvaranje savezništva protiv srpskog neprijatelja. No, iako su to važni motivi stvaranja hrvatsko-bošnjačke Federacije, glavni motiv je sprečavanje nastanka samostalne muslimanske republike bilo u okviru Unije BIH ili kao neovisne države.
Nastavlja se.-
