Nogomet nam je u petak navečer na Rujevici još jednom potvrdio sve svoje čari, ponajviše neočekivanost. Od mnogih, pa i u vlastitim navijačkim redovima otpisani Šibenik, “drznuo” se na Rujevici kod lidera prvenstva odigrati jednu hrabru, mušku, fajtersku utakmicu, koja mu je naposljetku donijela i taj bod.
– Samo da nas ne nakantaju – pribojavali su se neki šibenski “kibici”, dok je (ipak) bilo i onih nepopravljivih optimista, koji su uvjeravali da će Santini, Pozo i društvo na Rujevici iznenaditi lidera.
A to se upravo i dogodilo – Šibenik je nakon četiri uzastopna proljetna poraza konačno izgledao kao momčad, na tragu one izvedbe iz Opus Arene, gdje su nadigrali favorizirane domaćine, ali na kraju uzeli (samo) bod.
I na Dravi, kao i sada na obali Kvarnera, narančasti nogometaši su do boda stigli s igračem manje u završnici jer je Pozo, dojam je, prelako dobio drugi žuti karton, odnosno crveni. Tako brojčano okrnjeni uspjeli su se othrvati naletu kvarnerskih “pirata” i donijeti zrnce radosti i dašak optimizma sebi, ali i svojim navijačima. Uključujući i devetoricu Funcuta u rujevičkom kavezu…
– Umra san, al san živ – legendarna je rečenica čuvenog Cince iz poznatog hrvatskog filma Kad mrtvi zapjevaju.
A upravo se tako može slikovito prikazati stanje šibenskog duha nakon riječkog remija. Porazi u nizu od Lokomotive, Gorice i Varaždina utišale su posljednje optimiste na Šubićevcu, ali ovaj Šibenik je očito odlučio pokazati da ga se ne smije otpisivati ni nakon te užasne rezultatske serije. Šibenik je na Rujevici bio vrlo nadahnut, ni traga malodušju koje se očitovalo nakon posljednjeg domaćeg poraza od Varaždina.
Čvrst dvostruki blok, pokretljiva 5-3-2 formacija, mirnoća u pasu zadnje linije, u kojoj su na stoperima osvanuli jedan veznjak i bočni (Cvek, Žuta). Dosta živa, rastrčana vezna linija, pojačana raspoloženim wing-bekovima Gržanom i Durakovićem. Nije bilo ni onih klasičnih šibenskih kardinalnih pogreški, koje su im ove sezone presudili u brojnim porazima…
U pojedinim trenucima utakmice Šibenik se čak uspijevao i nametnuti kroz posjed, izlaziti visoko preko centra s dosta igrača, što je mnogim drugim ekipama iz lige bilo teško. Uostalom, zabili su i taj jedan gol, koji im je priskrbio bod. A zabio ga je Ivan Santini, neumorni Šibenikov ratnik, došavši do svog četvrtog ovosezonskog gola. Borio se kao lav s riječkim divovima Radeljićem i Majstorovićem, primao ali i davao udarce, stizao se vraćati u obranu, zatvarati, kao i njegov gotovo dvostruko mlađi partner u napadu Lovre Kulušić…
Ovim bodom, ali i prikazanim gardom protiv lidera, Šibenčani su barem malo oživjeli svoje prvoligaške nade. Ne trebaju se odveć bazirati na ljestvicu i trenutačnih -5 u odnosu na Goricu. Ova momčad i njezin stožer ponajprije mora pronaći način, modus, probiti šifru rebusa zvanog – Šubićevac! Jer, ukoliko se žele još više približiti Gorici, morat će početi pobjeđivati u domaćim utakmicama. Počevši od Istre 1961 u subotu, u kojoj će po bodove morati jurišati bez Ikera Poza. Ali, i riječka utakmica je pokazala da Šibenik osim određene kvalitete ima i karakterne igrače na čelu sa Santinijem. A i odluka trenera Vidovića da neke do sada nezamjenjive prvotimce posjedne na klupu je valjda i svojevrsna poruka da nitko nije nezamjenjiv s bianco osiguranim mjestom u prvih 11 i da određena širina može zadržati istu razinu igre, a možda je i podići na skalu iznad.
