El Shatt se ni nakon 80 godina nije znatno promijenio. Emil i danas pamti kako je to izgledalo.
– To je negdje blizu Sueza, samo na drugu stranu. Tu završava i Kanal. Bilo nas je sve skupa 30-ak tisuća, kaže Emil Bobanović Čolić, slikar.
Nakon rata i gladi, doći u Egipat bilo je fantastično, kaže gospodin Emil.
– Ondje te dočeka kuhinja koja je hranila. U našem logoru u jednom rajonu bilo je 1200 ljudi, kaže, piše HRT.
U Egiptu je Emilova obitelj šator dijelila s još tri obitelji. Upravo ondje završio je 4. razred gimnazije i počeo učiti slikati kod profesora Kljakovića.
– On mi je stavio vazu, u jedan važ od petrolja, od ulja, pun pijeska, dao boje i rekao – sad napravi akvarel. Ja sam to onako drsko napravio jer nisam bio baš sasvim dijete i on kaže “prošao si”, prisjetio se Emil.
Nakon burnog života Emil se sa svojom Ljiljanom vratio na rodni Pelješac kako bi slikao bez prestanka.
– Kada on nakon objeda nama postavi pitanje: ‘Gdje ste vi ono rekli da ćete poći danas popodne?’, to ti znači, Ljiljana, vi dvije šibajte iz kuće i pustite mene da radim, kaže Ljiljana Rusković, supruga.
Unatoč tomu što će uskoro navršiti 100 godina, Emil se svakodnevno sam vozi iz Trstenika u Kunu Pelješku. Ondje je njegov atelijer koji je, kaže, postao skladište prepuno slika.
– To je bila staja moga oca, ali ta staja je bila 9×7 metara. To znači krasan prostor. Ja sam tu napravio čajnu kuhinjicu i WC. A sve drugo je bio atelijer, kaže Emil.
Za odmor nema vremena. Svojim slikama ocrtava život dug jedno stoljeće, bogat poput prave filmske priče.
Moja reakcija na članak je…
