Provalija nepovjerenja, pa i međusobnog nepoštovanja, između trenutačnih lidera Zapadne Europe i Sjedinjenih Država sve je dublja. Nema boljeg dokaza za ovu tvrdnju od sve očiglednije nesloge donedavnih Sijamskih saveznika oko shvaćanja Putinovske Rusije.
Dok lideri zapadne, sjeverne i u većem dijelu jugoistočne Europe, kao i lideri Europskih institucije u Bruxellesu u Vladimiru Putinu vide neo-sovjetskog imperatora koji želi pokoriti Europu, američkom predsjedniku Donaldu Trupmu se taj isti „zloćudni autokrat“ ne doima tako. Naprotiv, i u predizbornoj kampanji i u nepuna dva mjeseca obnašanja predsjedničke dužnosti nebrojeno je puta ponovio da europskim tvrdnjama o napadu Rusije na Europu ne vjeruje.
Isto je ponovio i u četvrtak, 13. ovog mjeseca, kada je na pitanje novinara „je li strah Europljana od napada Rusije opravdan“, kratko odgovorio: “Ne, to se neće dogoditi“, a zatim i dodao: „Pobrinut ćemo se da se to našim saveznicima ne dogodi.“
Ako, dakle, predsjednik najmoćnije vojne sile svijeta čak i u nazočnosti glavnog tajnika najmoćnijeg vojnog saveza svijeta (NATO), Marka Ruttea (koji je tog dana boravio u službenom posjetu Washingtonu) kaže da Rusija nema namjeru vojno udariti na Europu, za povjerovati je da se predsjednik takve vojne velesile ne ponaša djetinjasto, već da se prje svega oslanja na analize svojih obavještajnih službi čiji su vjerodostojnost i nadmoć također neupitni.
Ako se, negirajući mogućnost ruskog napada na Europu, američki predsjednik oslanja na pouzdane podatke ‘paukove mreže’ američkih obavještajnih službi, a trebalo bi biti tako, i ako se ti obavještajni podaci uistinu dijele među saveznicima, a očigledno se dijele – što je onda uzrok tolikog nepovjerenja između dojučerašnjih neupitnih saveznika unutar istog civilizacijskog kruga? Uključujući i neslogu u vezi s Rusijom? Odnosno: je li uopće moguće da Europa odjednom toliko ne vjeruje Americi kada je u pitanju njena zajednička sigurnost? Ili je to samo još jedna predstava za mase kakvih je inače svakim danom sve više, i sve su brutalnije, poput one nedavne shakespearovske diplomatske tragedije u Bijeloj kući s Trumpom i Zelenskim u glavnim ulogama.
Nekoliko hipoteza
Pokušavajući i samome sebi odgonetnuti ovu vrlo atipičnu geopolitičku enigmu u vezi sa stvarnim ili navodnim sunovratom euroatlantskog savezništva (iako se ne radi o povijesnom presedanu, jer svi savezi počivaju isključivo na interesu!), nekoliko hipoteza mi se nameće samom svojom kauzalnošću odnosno uzročno-posljedičnim kontekstom.
Prva, za našu i globalnu javnost vjerojatno i najprihvatljivija hipoteza je da su Europa i Amerika suštinski i dalje na istom strateškom smjeru, ali da se razlikuju u taktičkim potezima i u narativu pred domaćom i globalnom javnošću.
Njihov dnevnopolitički narativ se ne razlikuje samo po sintaksi, tonalitetu ili govoru tijela. Europski narativ se pokušava održati na razini uglađene diplomatsko-političke ezopovštine koju bi se narodski moglo prevesti kao „okruglo, pa na ćoškove“. Nova, trumpistička govornička dijalektika je opako surova ne samo za licemjerne europske uši, već i za američke kvazidemokrate i za vjerojatno najveći dio neovisnih akademaca i intelektualaca – od Hrvatske do Grenlanda, i od Paname i Kanade do Ukrajine i Rusije.
Ako bi se mene pitalo, uvijek bih prije bio za „bobu-bob, popu-pop“. Pa zar dvoličnost, lažna kurtoazija i licemjerstvo nije ono po čemu se razaznaju oni koje smatramo najgorima u našoj vrsti. Istina, takvi jesu zadnjih tridesetak godina uvjerljivo dominantniji jer su internet revolucija i globalni mediji stvorili prostor „hordama idiota da nas opsjedaju svojim mišljenjima, što su ranije mogli raditi samo u kafeu poslije čaše vina i bez štete po cijelo društvo… Sada imaju iste medijske mogućnosti kao i nobelovci jer je ovo doba invazije idiota…za koje je postalo neumjesno čak i reći da su glupi i neobrazovani. Nježnije je reći da su neopterećeni potrebnim znanjima“, (Umberto Eco, 1932-2016).
Druga hipoteza je da se Europa i Trumpova Amerika suštinski udaljavaju upravo iz strateških razloga (borba za iste sfere utjecaja); realpolitičkih razloga (različite prijetnje i izazovi); i ideoloških razloga (Europa pokušava očuvati neokolonijalno-liberalnu poziciju po kojoj su i ilegalni migranti dobrodošli ako od njih ima korist, dok se Trumpova Amerika želi legitimirati kao konzervativno-radnička, svenarodna zemlja svih legalnih građana koji Ameriku ne žele iskoristiti za sebe, već je žele učiniti ponovo velikom i najvećom po uzoru na onu poznatu kennedyjevsku parolu „ne pitajte što vaša zemlja može učiniti za vas, već se zapitajte što vi možete učiniti za svoju zemlju“.
Treća hipoteza nas vodi prema potencijalno najgorem i najnepoželjnijem zaključku: da se prividnom neslogom, a zapravo zajedničkom američko-europskom suradnjom kroz jačanje NATO-a, Europu brzopotezno vojno-tehnološki uzdigne kroz vlastita ulaganja (jer Amerika već je supersila) kako bi se jednim, makar i višegodišnjim potezom, ubile dvije muhe-zunzare: Amerika bi se nakon osam desetljeća rasteretila basnoslovnih ulaganja u obranu Europe, a potom bi se, kada za to dođe vrijeme, Europa i Amerika zajednički isprsile ispred zahuktale ruske vojne mašinerije. I to u svakoj situaciji, pa i u slučaju odluke zapadnih saveznika da se od Rusije u budućnosti oduzmu sada prisvojene, i za sada vojno i ustavnopravno neotuđive teritorije na Istoku Ukrajine. Slično u Krimskom ratu iz 1853-1856. godine.
‘Njemačka se vratila’: Merz okupio dvotrećinsku većinu za zaokret države
Bezglava europska pomama za oružjem
Dok sve više europskih zemalja povećavaju ulaganja kako u vlastitu vojnu industriju tako i u obrambene sposobnosti NATO-a, Trump ne odustaje od svojih zahtjeva još iz prvog mandata da ta izdvajanja u svim članicama Saveza „trebaju, i moraju biti mnogo veća od dosadašnjih”. To je ponovio i u četvrtak dok je ispred neupaljenog kamina u Ovalnom uredu sjedio s glavnim tajnikom NATO-a. S razlogom, jer je Rutte trenutno najpouzdaniji Trumpov europski „sufler“ koji je ljestvicu zahtjeva za izdvajanja u savezničke vojske i sam, odmah po preuzimanju dužnosti jesenas, povećao na 3,5 do čak 5 posto godišnjeg proračuna – iako toliko na godinu ne izdvajaju ni same SAD. Istom prigodom Rutte je pozvao europske saveznike da ulaganja u vojnu opremu i ljudstvo povećaju „za najmanje 130%“.
Nekoliko zemalja koje graniče s Rusijom poput Poljske ili Litve, obećale su godišnje trošiti više od 5% svog BDP-a. Njemačka je predložila fond za hitne slučajeve i veću fleksibilnost u dosadašnjoj europskoj politici ograničenja godišnjeg duga kako bi odgovorila na varijabilna stajališta SAD-a. No Španjolska i mnoge druge zemlje prilično oklijevaju povećati izdvajanja za obranu jer se kao i Amerika tješe geografskom razdaljinom i oceanskim barijerama između njih i Rusije.
Brutalno povećanje potrošnje za obranu za Europljane je neočekivana i potpuno nova situacija nakon što su desetljećima za njihovu obranu i sigurnost umjesto njih brinuli porezni obveznici SAD-a. Odjednom, Europu je zahvatila bezglava pomama za oružjem, pomama od koje će kao i svugdje profitirati vojnoindustrijski karteli, a stanovništvo će proporcionalno tome siromašiti.
Prošlog je tjedna Europska komisija predložila fleksibilnost u fiskalnim pravilima, zajmovima i drugim načinima za oslobađanje čak 800 milijardi eura, čime bi se prkosno izjednačila s SAD-om čiji je godišnji vojni proračun najveći na svijetu, i također je lani bio približno toliki.
EU diplomacija predlaže udvostručenje vojne pomoći Ukrajini ove godine
Bijela knjiga EU
S istim ciljem, u srijedu, 19. ožujka, Europska komisija će objaviti svoju „Bijelu knjigu za stvaranje budućeg jedinstvenog tržišta za obranu“ (Bijela knjiga u terminologiji EU je dokument koji sadrži prijedloge predstojećih aktivnosti i hodogram realizacije u nekoj tematskoj oblasti). Komisija je u tom dokumentu označila sedam područja u kojima je najveća disharmonija u europskoj vojnoj industriji i u kojima bi zemlje EU trebale odrediti vlastite prioritete potrošnje.
U nacrtu Bijele knjige koji je novinarima postao dostupan u četvrtak Europska komisija iznosi viziju “Jedinstvenog tržišta za obranu” uključujući Ukrajinu, kako bi pomogla i potaknula države članice da proizvode i međusobno kupuju više kako bi popunile dosadašnje kritične nedostatke u operabilnosti i vojnim sposobnostima. Komisija identificira ključne nedostatke, preporučuje izgradnju strateških zaliha, poziva na integraciju ukrajinske obrambene industrije u europsku obrambenu industriju, te također detaljno opisuje planove za pojednostavljenje pravila poslovanja u obrambenom sektoru.
Slično modelu opskrbe Europe cjepivima protiv Covida 19 u vrijeme pandemije Corona-virusa, europska izvršna vlast zagovara ideju „zajedničkog odgovora na krizu“ uključujući i zajedničku nabavu obrambene tehnologije, tehnike i vojne opreme. Prioritetni cilj je popuniti mnoge kritične nedostatke u sposobnostima zemalja kao što su bespilotne letjelice, protuzračna obrana i streljivo, te izbjeći ovisnost o izvaneuropskim dobavljačima. “Samo zajedno, države članice će moći napraviti razliku”, piše u nacrtu Bijele knjige koja će biti u doradi sve do službene prezentacije ove srijede.
Ukoliko i prođe sve kako je zamišljeno, osim uloge Glavnog stožera (jer već osim Vojnog zapovjedništva u Bruxellesu prvi put ima i povjerenika za obrambena pitanja) Komisija bi imala i ulogu središnjeg vojnog trgovca i logističara. U takvim ulogama autoritarna Ursula von der Leyen uživa pa nema velike sumnje da će tako i biti. Pogotovo što se u novije vrijeme sve glasnije referira i na svoje višegodišnje ministarsko iskustvo na čelu njemačkog ministarstva obrane na kojem se i nije baš proslavila.
Naravno, i u ovom, zasad radnom dokumentu od 20 stranica, hitno i besprimjerno naoružavanje se zagovara poglavito zbog „odvraćanja Rusije“, ali i zbog „prijetnji Kine“, „udaljavanja Afrike od Europe“ i zbog „tehnološkog sustizanja europskih suparnika uključujući Sjedinjene Države“.
Najviše pod pritiskom Njemačke, prošlog je tjedna Komisija predložila pet ideja za oslobađanje financijskih tokova kako bi se kako-tako došlo do proračuna od 800 milijardi eura za povećanje proizvodnje obrambene industrije i nabave oružja u idućih pet godina.
U tekstu Bijele knjige se također navodi da će EU biti u stanju da strahovitu remilitarizaciju Europe, najveću i najopasniju od vremena nacizma „pomogne podržavanjem, jačanjem i promoviranjem industrijskih kapaciteta diljem EU-a; osiguranjem opskrbe kritičnim industrijskim inputima i smanjenjem ovisnosti; uklanjanjem prepreka prometu obrambenih proizvoda i usluga na jedinstvenom tržištu; pojednostavljenjem postojećih pravila i smanjenjem birokracije; poticanjem istraživanja i razvoja za poticanje inovacija; te promocijom inovatorstva, radnih vještina i stručnosti u sektoru obrane“.
U pokušaju uvjeravanja država članica da obrambena politika ostaje ključna nacionalna nadležnost, Komisija smatra da će “države članice ostati pokretačke snage za obranu, dok će im uloga Europske unije u tome, kao i njeno jedinstveno tržište biti samo nova dodana vrijednost u osnaživanju svojih nacionalnih vojnoindustrijskih kapaciteta.
Radi li se o tek djelomičnom i opreznom popuštanju financijskih ‘uzda’ kojima je više od sedam desetljeća čuvana i održavan europski društveno-ekonomski napredak, ili se ipak radi o opasnoj, vrlo opasnoj, ishitrenoj deregulaciji europskog sustava jedinstvenog tržišta kakvo smo do sada poznavali – vidjet će se uskoro.
Ono što se bez i najmanje dvojbe već sada može zaključiti jest realnost u kojoj se Europska unija odriče svojih najvećih vrijednosti, a to su mir, sretni i bezbrižni građani, društveni napredak i solidarnost prema drugima, socijalno ugroženima i siromašnima diljem svijeta. Više toga neće biti. U stotine i stotine milijardi eura za europske vojske godišnje, usisat će se i svi oni euri koji su do sada s s ogromnim respektom doticali u lokalne zajednice, humanitarne organizacije, na poljoprivredna dobra, u projekte kulturne suradnje, pa sve do studentskih razmjena i učenja stranih jezika. Svemu je ovome došlo „zbogom“.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Sa više dokaza o tome, te o tezi da, ne samo Trumpovoj Americi, već svakoj budućoj Americi upravo to i jest cilj – učiniti Europu oslabljenim partnerom i nejakim konkurentom, pokušat ću dokazati u nekoj od nadolazećih kolumni.
