Prilikom preuzimanja riječkog trenerskog “prijestolja” od Željka Sopića, malo je bilo onih koji su bili uvjereni da je Radomir Đalović bio najbolji izbor.
Ne zbog njegova “lavljeg srca”, ljubavi prema klubu u kojem je igrao, možda i najbolji nogomet karijere (i ostao u njemu kad je kompletni stručni stožer prebjegao u Zagreb!) i sjajnog odnosa s riječkom publikom, već prije svega zbog činjenice da nikada prije toga nije samostalno vodio neki klub i da bi manjak iskustva, uz taj “neprirodni” put dolaska na riječku trenersku klupu mogao biti veliki izazov za crnogorskog internacionalca kojem je Hrvatska, pak, druga domovina.
Sumnje su bile još i veće nakon što je Rijeka u Europi doživjela brodolom epskih razmjera, “petarda” u ušima zvonila je još dugo u glavama svih onih kojima je Rijeka u srcu, no Đalović je odmah nakon te utakmice, već protiv Dinama na Rujevici pokazao da nije baš nogometni “analfabet”, a u konačnici je polusezonu završio bez ligaškog poraza uz čelnu poziciju na ljestvici.
Isključivo svojim rezultatima, odnosno rezultatima Rijeke, Đalović se izborio da u medijskom eteru njegovo ime svi protivnici izgovaraju s poštovanjem, da se o Rijeci i njemu, kad se priča, priča o superlativima, posebice u okolnostima u kojima djeluje (prije svega na sportsku politiku koja se uglavnom oslanja, kada je Rijeka u pitanju, na dokazanu parolu “kupi jeftino, prodaj skupo”). Naravno, koliko god Rijeka i Đalović, sa svojim stručnim stožerom sastavljenim mahom od bivših suigrača i prijatelja (Landeka, Čagalj) bili uspješni, polarizacija medija i navijača u Hrvatskoj je očita, no Rijeci takav pristup čak i odgovara. Nikad Đalović, pa čak niti za vrijeme igračke karijere, nije punio stupce medijskim istupima, više je pričao na terenu.
Takav je i danas, erupciju slavlja i veselja kod svakog gola Rijeke prolazi sa svojim suradnicima s osmijehom od uha do uha, uz veliko poštovanje prema svakom igraču s kojima ima iznimno prijateljski odnos.
S obzirom na to da je većini bio i pomoćni trener, to je donekle i logično, no itekako zna postaviti granice, iako je često i psiholog te pedagog svojim igračima, daleko od svjetla reflektora. No, kada je vrijeme za davanje službenih izjava, Đalović brzo nanese “masku” hladnog, odmjerenog tipa, koji se ne zanosi sjajnim igrama svoje momčadi u pobjedama, napose derbijima, ali niti ne očajava kod realnih kikseva kao što je, primjerice, bio poraz od Istre na Rujevici ili podjela bodova sa Šibenikom.
Oni koji ga bolje poznaju kažu kako dane gotovo od jutra do mraka provodi na Rujevici, iznimno je predan radu i učenju, svjestan da samo tako može napredovati, zajedno sa svojom momčadi koja ga, poput legendarnog generala neke vojske, bespogovorno slijedi u svakoj (nogometnoj) bitki.
Bude li Rijeka, konačno, pronašla i adekvatan način igre protiv nominalno slabijih momčadi gdje mora preuzeti više kombinatorike, rizika i inicijative, Đalović bi vrlo lako mogao u svojoj premijernoj sezoni u ulozi glavnog trenera ući u povijest kluba i grada…
