Objavljujemo drugi dio izvrsne analize našeg stručnog suradnika Bruna Rukavine o aktualnim planovima masovne europske militarizacije koju pokreću Europska unija i njene najvažnije članice Njemačka i Francuska, kao i Ujedinjeno Kraljevstvo. Prvi dio ovog vrlo zanimljivog i informativnog teksta možete pogledati na poveznici pri dnu istog ili ovdje.
Ovdje je važno naglasiti kako militarizacija Europe može dovesti do utrke u naoružanju i to na nekoliko geopolitičkih razina.
- Unutar Europske unije, odnosno između država članica.
- Neposredno susjedstvo Europske unije koje utječe na militarizaciju Europe, ponajviše uloga Ujedinjenog Kraljevstva, koja trenutačno gradi odnos s Francuskom kako bi balansirala snage na europskom kontinentu i bila glavni zagovornik nastavka vojne podrške Ukrajine. „Zanimljiv bi bio jedan znanstveni rad s istraživačkim pitanjem: u kojoj se mjeri Ukrajina kao subjekt bori protiv ruskog imperijalizma, a u kojoj je mjeri riječ o posredničkom sukobu zapadnog (američko-britanskog) perfidnog demokratskog imperijalizma (s europskim dominionom) protiv ruskog, potencijalno transparentnijeg (u smislu tko uistinu vlada), imperijalizma (Rukavina, 2024)“? Utjecaj Turske postaje sve ozbiljniji u vidu geopolitičkog aktera koji se nakon pada Asada i budućih potencijalnih pregovora s PKK izuzetno dobro pozicionirao kako na jugoistoku Europe, tako i na Crnom moru, Bliskom istoku, Kavkazu, ali ima i dublji strateški utjecaj do srednje Azije i sjeverne Afrike.
- Države članice EU-a protiv Rusije. Države istoka EU-a (npr. Poljska, Baltičke zemlje) sa Skandinavskim državama (Švedska i Finska) zbog svoje blizine Rusiji, mogu osjetiti potrebu za bržim i jačim vojnim kapacitetima kako bi se zaštitile od potencijalne ugroze. U tom kontekstu, utrka u naoružanju može se razviti između EU-a i Rusije, jer obje strane nastoje unaprijediti svoje vojnotehničke resurse, a sve više država EU-a razvija vlastite vojne kapacitete, dok Rusija također modernizira svoju vojsku, ima iskustvo u ratu i učinkovitu reorganiziranu vojnu proizvodnju. Iz ruske perspektive, militarizacija Europe predstavlja neposrednu ugrozu i opasnost na kontinentu, poglavito jer je riječ o državama članicama NATO saveza koji se godinama širio prema ruskim granicama i upravo je ovaj ekspanzionistički momentum ili rastegnutost granica NATO saveza do Ukrajine izazvao egzistencijalne strahove Ruske Federacije (na koje su još Zapadnjaci uz Jeljcina, poput ministra vanjskih poslova, Andreja Kozirjeva upozoravali Zapad početkom 1990ih godina). Također, militarizirana Europa koja se transformira iz gospodarskog u vojni savez za Rusiju je veliki izazov zbog vojne pomoći koju može davati Ukrajini. Osim toga, potencijalna militarizacija europskih saveznika omogućiti će ne samo za defenzivno djelovanje, nego i za ofenzivno djelovanje izvan granica EU-a, a svako oružje koje se proizvede, jednom će negdje biti iskorišteno.
- Države članice EU-a protiv SAD-a. Iako su i dalje ključni vojno-politički partneri, s povećanjem sigurnosnih izazova na globalnoj sceni te političkim nestabilnostima između dvije obale Atlantika, države EU mogu početi ulagati u vlastite vojnoindustrijske resurse kako bi smanjili ovisnost o SAD-u. Ovo bi moglo izazvati napetosti i konkurenciju u vojnom naoružanju između EU-a i SAD-a. U tom slučaju, utrka u naoružanju bi se mogla proširiti i na globalni geopolitički okvir, što je trenutačno nešto teže za očekivati (ali s obzirom na razinu entropije u međunarodnim odnosima i znatno većoj dinamici promjenjivosti odluka političkih aktera, mnogo toga se može očekivati).
- Globalna utrka u naoružanju koja bi se mogla odvijati na različitim relacijama za što je potrebna jedna posebna analiza (primjerice EU+AUKUS vs. Kina ili BRICS).
Navedeni izazovi otvaraju, jedno ozbiljno pitanje: hoće li militarizacija država članica Europske unije voditi u njen početak kraja, jer će se konačno državama članicama omogućiti olakšani i tolerirani veći pristup procesu militarizacije, od kojih mnogobrojni veću prijetnju vide u svojim pojedinim susjednim državama članicama Europske unije, nego Ruskoj Federaciji?
Navedeno nas vodi u drugi aspekt militarizacije – utjecaj na društvo.
Na Zapadu ništa novo: Oluja iznad dviju obala Atlantika
Društveni aspekt militarizacije
Društveni aspekt militarizacije odnosi se na proces u kojem vojni principi, vrijednosti, institucije i strategije postaju dominantni u društvenim, političkim i kulturnim aspektima života. Postoji nekoliko glavnih izazova militarizacije društva:
- Militarizacija može povećati nasilje u društvu. Uvođenje vojne kulture u svakodnevni život često uključuje promoviranje oružja, borbenih strategija i silovite reakcije na konflikte, što može povećati nasilje i agresivne stavove među građanima.
- U državama u kojima militarizacija postane dominantna, može doći do smanjenja sloboda i ljudskih prava. Vođenje ratova, vojnih operacija ili uvođenje vojnih režima može rezultirati ograničavanjem građanskih sloboda, praćenjem ljudi, represijom političkih protivnika, i u krajnjem slučaju, nasiljem prema različitim grupama. S obzirom na postojeće tendencije u pojedinim europskim državama (Njemačka, Rumunjska) ovo može biti izuzetno opasno.
- Prekomjerno ulaganje u vojnu industriju može skrenuti pozornost s drugih važnih područja poput obrazovanja, zdravstva i socijalne skrbi. Zemlje koje prekomjerno investiraju u vojnu opremu i naoružanje mogu se suočiti s ekonomskim problemima i smanjenjem resursa za društveni razvoj.
- Ako vojni interesi i vojni sektor postanu previše utjecajni, mogu nastati podjele između onih koji podržavaju vojnu strategiju djelovanja i onih koji su protiv nje. To može dovesti do političkih i društvenih napetosti, protestnih pokreta i unutarstranačkih sukoba.
Također postoje i određene prilike za društvo koje prolazi militarizaciju:
- U nekim slučajevima, militarizacija može pružiti osjećaj sigurnosti, osobito ako država suočava s vanjskim prijetnjama ili unutarnjim nemirima. Značajna vojna prisutnost može spriječiti napade i održavati unutarnji poredak, čime može doći do smanjenja nasilja u društvu.
- Vojni sektor često ima visok stupanj inovacija, osobito u području tehnologije, inženjeringa i medicine. Mnoge tehnologije razvijene za vojnu uporabu kasnije se primjenjuju u civilnom životu. Na primjer razvoj interneta, GPS-a i naprednih medicinskih uređaja često je rezultat vojnih istraživanja.
- U nekim državama, vojna industrija može biti važan faktor u gospodarskom rastu i zapošljavanju. Razvoj oružja, vojnih sustava i tehnologije može stvoriti nova radna mjesta i ojačati ekonomiju, premda to također može dovesti do neravnoteže u resursima.
- Militarizacija može dovesti do jačanja međunarodnih vojnih saveza, poput NATO-a, čime se poboljšava suradnja među državama u pogledu zajedničke obrane. Ova suradnja može povećati međusobno povjerenje, dijalog i sigurnost među državama, smanjujući rizik od oružanih sukoba.
- Militarizacija može stvoriti prilike za obuku i obrazovanje, uključujući vojne akademije, strateške i sigurnosne studije, što omogućava razvoj profesionalaca u vojnim i sigurnosnim područjima. To može donijeti koristi kroz bolje obrazovane i obučene profesionalne kadrove u tim sektorima.
Važno je naglasiti da se kroz pažljivo usmjerenu militarizaciju koja uključuje transparentnost i odgovornost, mogu minimizirati negativni učinci i maksimizirati koristi militarizacije, dok se održava ravnoteža između sigurnosti i društvenog blagostanja te građanskih sloboda.
Trogodišnja obljetnica: Uzroci i povod rusko-ukrajinskog rata započetog 24.2.2022. (Video)
Kreiranje slike neprijatelja
Uz društvene aspekte militarizacije, zanimljivo je i pitanje izgradnja slike neprijatelja, onog drugog, naročito jer se danas, nakon gotovo tri godine konstantne europsko-američke (zapadne)propagandne aktivnosti usmjerene protiv Rusije, treba biti izuzetno oprezan da daljnja militarizacija, koja će očigledno ići paralelno s propagandnim djelovanjem, ne dovodi do šovinističko-rasističkih pozicija (rusofobnih) koje proizlaze iz straha zbog nerazumijevanja drugog (ili općenito nevoljkosti pokušaja razumjeti drugu stranu, koliko god se pojedinima činila odbojna). Važno je ponoviti, ruska politička elita otvoreno iznosi svoje strateške ciljeve, jer Putin, Lavrov i ostali uistinu vjeruju u ono što govore. Iako se europske političke elite s tim ciljevima ne slažu (iz liberalne teorijske škole), oni iz ruske perspektive (realističke teorijske škole) imaju geopolitički i strateški smisao. Zato Rusiju nije teško razumjeti, ali je to često nepoželjno i nepopularno na Zapadu.
Europske države trebaju biti oprezne u tom aspektu, graditi svoje obrambene kapacitete, koje su to i dužne činit zbog preuzetih obveza iz NATO saveza, podizanje razinu obrane na 2% BDP-a, koje je većina država godinama zanemarivala, ali istovremeno ne antagonizirati i eskalirati sukob bilo s Rusijom (ili u budućnosti potencijalno sa SAD-om). Izgradnja obrambenih kapaciteta je nužno i zbog vanjskopolitičko-diplomatskog djelovanja jer nijedna diplomacija ne može biti uspješna, ako iza nje ne stoji vojska koja može nastaviti sigurnosne političko djelovanje u slučaju diplomatskih neuspjeha.
Ono što je izuzetan problem u Europi u posljednje tri godine je nedostatak upravo diplomatskih inicijativa i uvođenje više europskih diplomata i u Ukrajinu i u Rusiju kako bi se sukob završio. Europi kao projektu mira, upravo bi mir trebao biti prioritet (za koji je ponavljamo EU i dobila Nobelovu nagradu), do kojeg ne može doći bez diplomacije, koja je jedna od najvećih karijernih gubitnika rusko-ukrajinskog sukoba. Već ranije spomenuto u analizama: „mnogo lakše se obitava u svijetu unutar kojeg diplomati gube svoje živce, nego ljudi svoje živote. Bolje je sto godina diplomatskih prepucavanja, nego jedna minuta rata“ (Rukavina, 2023). Da bi se do ovog došlo, nužno je marginaliziranje svih kojima je mir opasniji od rata te se udaljavaju od jednih od europskih vrijednosnih temelja (uz antičku grčku filozofiju, rimsko pravo, humanizam i prosvjetiteljstvo) judeo-kršćanske tradicije po kojoj je „blago onima koji grade mir“ (Matej 5:9). Možda ćemo u budućnosti s hrabrijim i odlučnijim političkim vodstvom, kako na razini EU, tako i u RH, uvidjeti da je ponekad nužno „vratiti mač na njegovo mjesto jer svi koji se mača (militarizacije) laćaju od mača i ginu“ (Matej 26:52).
Dakle, u sklopu društvenog aspekta militarizacije, bilo kakvo histerično iracionalno demoniziranje protivnika iz straha (koji je put u mržnju, a na kraju i patnju što se vidjelo u Europi prije 80 godina kad su rasističke i šovinističke politike Trećeg Reicha odvele europski kontinent u neviđeno uništenje) može biti izuzetno kontraproduktivno, naročito kad je u pitanju Ruska Federacija s kojom će novo-militarizirane europske države očigledno morati pronaći modus vivendi (način života) nakon što se završi rusko-ukrajinski sukob, a čiji će završetak u velikoj mjeri utjecati na daljnji suživot ili barem pokušaj miroljubive koegzistencije, osim ako se novo-militarizirane europske političke i ekonomske elite ne odluče naravno na nastavak vojnog djelovanja protiv Rusije i potencijalnoj potpunoj destrukciji europskog kontinenta, a možda i čovječanstva zbog ruskih nuklearnih oružanih kapaciteta.
Ključno pitanje iz ranijih analiza ostaje još uvijek aktualno: kako se boriti konvencionalnim oružjem protiv nuklearne sile i kako pobijediti nuklearnu silu (osim nadanja kako će doći do unutarnjeg prevrata ili državnog udara te će se s nekim novim snagama potpisati primirje, uspostaviti mir te potencijalnu denuklearizaciju tog aktera). Nadalje, iako malo tko o tome trenutačno govori, ova politika militarizacije neće se dogoditi preko noći, nego je riječ o godinama militantnih programa europskih i nacionalnih strateških okvira i politika implementiranih od strane država članica. Tako da će državama članicama EU, čak i ako potroše ogromne milijarde na militarizaciju, čak i ako ih još i efikasno potroše, biti potrebne godine i godine da se dođe do realnog učinka militarizacije koji bi se mogao operacionalizirati na bojnom polju.
‘Zbogom’ Europo kakvu smo poznavali: Političari ‘neopterećeni potrebnim znanjima’
Jedina konstanta je – nepredvidljivost
U međunarodnim odnosima jedina konstantna je nepredvidljivost, a svaki mogući nepredvidljivi scenarij se događa istovremeno u još neostvarenoj budućnosti u kojoj nam svatko može biti neprijatelj (koji ne treba biti moralno zao, estetski ružan ili gospodarski suparnik, dapače čak se s njim može odlično ekonomski surađivati, nego samo suprotan našim – ili elitističkim – interesima i ciljevima, stranac našoj zajednici) ili prijatelj (koji ne treba biti moralno dobar, estetski lijep, gospodarski partner, štoviše, čak nam može biti i ekonomski konkurent, ali je u skladu s našim – ili elitističkim – interesima i ciljevima te je zato saveznik naše zajednice) (Schmitt, 2007: 71).
Dakle, današnji neprijatelji europskih država, zbog promjenjivog karaktera međunarodnih odnosa i nepredvidljivosti razvoja procesa borbe za moć u međunarodnoj anarhičnoj areni, sutra već mogu postati saveznici (prijatelji). Međunarodna politika i dinamični odnosi među različitim (ne)prijateljskim akterima (državama, korporacijama, NGO, međunarodnim organizacijama, pojedincima) jednostavno se mogu opisati kroz Heraklitovu frazu Πάνταῥεῖ(Panta rei) – Sve teče te frazu Ovidija Omnia mutantur– Sve se mijenja.
Ovdje je zanimljivo jedno generalno pitanje, žele li europski građani militarizaciju/nuklearizaciju svog kontinenta? Je li nam lakše spavati po noći s više ili manje nuklearnih bojevih glava na europskom kontinentu? Bilo bi zanimljivo vidjeti da se neko vanjskopolitičko/sigurnosno pitanje nađe na referendumu u jednoj od državi članica, poput pitanja jesu li građani za nastavak vojne podrške Ukrajine i daljnju potencijalnu eskalaciju sukoba s Rusijom?
U Hrvatskoj je na posljednjim izborima jasnu pobjedu odnio kandidati za hrvatskog predsjednika koji je imao i još uvijek ima sljedeću poziciju: „Postizanje mira u Ukrajini je u interesu Republike Hrvatske i stoga treba prihvatiti svaku inicijativu koja tome pridonosi (ne nužno i pravednog mira). Hrvatski vojnici neće sudjelovati ni u kakvim aktivnostima na teritoriju Ukrajine. Pomoć Ukrajini ne smije biti na štetu održavanja i razvoja sposobnosti Hrvatske vojske. Niti jedna financijska odluka ne smije štetiti standardu građana Republike Hrvatske, što se odnosi i na odluke o sankcijama. Kod bilo kakve rasprave o jačanju europske vojne industrije i povećanju vojnog proračuna treba se osigurati da u tome sudjeluje i hrvatska industrija“ (Net.hr, 2025).
Tjedna analiza Zorana Metera: Ukrajinska zemlja ide Rusiji, resursi SAD-u, dugovi EU-u, a slava Ukrajini
Tko će zaraditi silne milijarde?
Također je zanimljiva analiza dobitnika plana militarizacije Europe, od kojih su naravno glavni vojna i obrambena industrija koja će zaraditi silne milijarde. U kontekstu novog plana naoružavanja država članica EU, tvrtke koje proizvode oružje, vojnu opremu, municiju, rakete, bespilotne letjelice i druge vojne tehnologije dobit će značajnu financijsku korist. Europski obrambeni sektor dobio je poticaje kroz povećane narudžbe i ulaganja u istraživanje i razvoj novih tehnologija.
Proizvođači poput Airbus Defence and Space, Thales, Leonardo, Rheinmetall i BAE Systems su među glavnim igračima koji će imati koristi od povećane potražnje za vojnom opremom. Tehnološke tvrtke koje se bave razvojem naprednih tehnologija za obranu, poput AI (umjetna inteligencija), kibernetičke sigurnosti i naprednih bespilotnih letjelica (dronova), također profitiraju od rasta potražnje za moderniziranim vojnim rješenjima. Kibernetička industrija je također ključna jer EU i NATO sve više ulažu u kibernetičku obranu kako bi se nosili s prijetnjama poput hibridnih ratova i kibernetičkih napada (pri čemu je na razini EU Estonija jedna od glavnih država za ova pitanja). Tvrtke koje pružaju rješenja u ovom sektoru mogu očekivati porast interesa.
NATO kao vojni savez profitira jer se militariziraju kroz EU njene države članice (većina članica NATO saveza je i u EU). Iako EU razvija vlastite kapacitete, NATO ostaje ključna komponenta u europskoj sigurnosti i obrani. SAD, kao vodeći partner NATO-a, također ima koristi jer povećanje obrambenih ulaganja u Europi može ojačati transatlantsku sigurnost. NATO-ova infrastruktura i operacije također profitiraju od većih ulaganja u vojnu opremu i kapacitete članica EU, jer takva ulaganja jačaju transatlantsku povezanost i interoperabilnost među saveznicima.
Države koje su glavne izvoznice oružja, poput Sjedinjenih Američkih Država, mogu imati koristi od povećane potražnje za naoružanjem u Europi. Iako EU nastoji smanjiti ovisnost o vanjskim partnerima, dugoročno gledano, geopolitičke tenzije mogu dovesti do daljnje interakcije s državama izvoznicama oružja. Zaključno, glavni dobitnici militarizacije Europe i novog plana naoružavanja su obrambena vojna industrija, političke i vojne sile EU, tehnološke tvrtke u sektoru sigurnosti i saveznici u NATO-u, poput SAD. Ovaj proces može povećati sigurnost u Europi, ali također dovodi do veće koncentracije moći i bogatstva u vojnoj industriji te može izazvati daljnje političke i geopolitičke napetosti u Europi. Jednom kad se oružje proizvede, negdje će vrlo vjerojatno morati biti potrošeno, dakle nad nekim će se implementirati njegova destrukcijska sila.
Meter: Od danas počinje trgovinski rat SAD-a i EU-a. Zašto Trump ne popušta i tko će pobijediti?
Prosudba
Za kraj, militarizacija Europe kroz militarizaciju nacionalnih europskih država, koja bi bila kontrolirana, transparentna i ne bi vodila u određenu iracionalnu šovinističko-rasističku psihozu straha i mržnje je realpolitički govoreći dugo očekivana.
Štoviše, sve pozitivne tekovine europske civilizacije koje danas ponekad uzimamo zdravo za gotovo kao što su vladavina prava, građanske slobode (koje imaju svoje izazove u pojedinim europskim državama i potrebno ih je sačuvati) nužno je uokviriti u jednu realpolitičku stvarnost suvremenog svijeta, pri tom pazeći na socijalne politike, čije se smanjivanje može negativno odraziti na svakodnevni život mnogobrojnih građana.
Povećana militarizacija može biti percipirana od strane Rusije kao agresivan potez, što može dovesti do daljnje eskalacije napetosti i utrke u naoružanju. Također, fokus na vojnu moć može zasjeniti diplomatske napore za rješavanjem sukoba i smanjenje napetosti s Rusijom.
Militarizacija Europe: Umjesto vojnog tigra, savez 28 militariziranih mačkica (1. dio)
Zato je nužno da europske države zajedno rade i koordiniraju militarizaciju da ne dođe do unutar-europskih sukoba kao i nužnost europskih diplomatskih koraka koji će voditi do dugoročne stabilizacije odnosa s Ruskom Federacijom s jasnim modusom vivendi i fokusom na smanjivanje mogućnosti daljnje eskalacije konvencionalnog i/ili nuklearnog sukoba u Europi te da Europa ne postane ponovo, kao u hladnom ratu, militarizirani poligon za velike svjetske igrače u međunarodnoj areni.
Izvori:
Meter, Zoran (2025) Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?. Geopolitika.News. Dostupno na: https://www.geopolitika.news/razgovori/toptema/dramatican-govor-jeffreya-sachsa-u-europarlamentu-zasto-europski-mediji-o-ovome-sute/
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538
Net.hr (2025) KRAJ TVRDE KOHABITACIJE? / Milanović i Plenković razgovarali! ‘Ovo je tek početak’. Dostupno na: https://net.hr/danas/vijesti/ured-predsjednika-potvrdio-razgovarali-su-andrej-plenkovic-i-zoran-milanovic-2dbd61d6-f9ec-11ef-9d24-829ff0affdfc?utm_source=chatgpt.com
Rukavina, Bruno (2023) Besmisao rata između Ruske Federacije i Ukrajine. HKZ MI. Dostupno na: https://miportal.hr/2023/01/03/besmisao-rata-izmedu-ruske-federacije-i-ukrajine/
Schmitt, Carl. Političko. U: Zakošek, Nenad. Demokratska konsolidacija u Hrvatskoj. Zagreb: Fakultet političkih znanosti, 2007.
Rukavina, Bruno (2024) Vanjska politika Ruske Federacije i sukob u istočnoj Ukrajini (2014. – 2022.). Završni specijalistički rad, Fakultet političkih znanosti – Sveučilište u Zagrebu. Dostupno na: https://repozitorij.fpzg.unizg.hr/islandora/object/fpzg:2538
