Šibenski saborski zastupnik Tonči Restović (SDP) danas je u Saboru govorio o “slučaju Kaprije”. Njegov govor prenosimo u cijelosti…
Priča o otoku Kapriju je priča o ženama i muškarcima, mladima i starima, političnim i apolitičnim. Priča o onima koji vole svoj otok i koji su spremni boriti se za kvalitetu života kakvog imaju. Prije šest godina ministarstvo na čelu s ministrom Butkovićem osiguralo je sredstva za gradnju trajektnih pristaništa te je uputilo poziv svim županijama da dostave projekte. Tadašnji šibensko-kninski župan, kako to nalaže zajedničarska stega, brže-bolje našao dva projekta – trajektna pristaništa na Zlarinu i Kapriju, a za one koji ne znaju to su otoci bez automobila
Dio čitavog projekta bila je i izgradnja ceste od novog pristaništa do središta Kaprija. Gradonačelnik grada Šibenika je tada potpisao dokument kojim se obvezao navedenu cestu izgraditi. I tako je projekt obuhvatio čitavu transverzalu HDZ-ove vlasti. Da priča bude potpuna, tu je i šef lokalnog mjesnog odbora, također HDZ-ovac, koji osim pokušaja izazivanja fizičkog sukoba s mještanima, nije osobito bitna figura.
Pristanište je sagrađeno, ali pristupna cesta nije. Iz tog razloga mještani smatraju da projekt izgradnje trajektnog pristaništa nije gotov. Gradonačelnik na brojne apele mještana ne reagira, ne samo da ne želi otići na otok i uvjeriti se u stvarno stanje, nego ne želi niti primiti mještane na razgovor. A oni ne odustaju, svaki dan četiri puta se okupljaju na novom pristaništu i ne dozvoljavaju trajektu da pristane. Pišu brojne dopise, i ministarstvu i Županiji i Gradu.
Da stvar bude gora, na otoku se gomila otpad i širi smrad. Takva situacija je potencijalni problem za zdravlje mještana i gostiju. Grad zabranjuje odlazak kamionima vlastite komunalne tvrtke alternativnim prijevozom, mještani se zato sami organiziraju i plaćaju troškove odvoza otpada. Pet dana kasnije zamoljen sam da budem svojevrsni mediator između svih strana i uz veliko razumijevanje uspijeva se dogovoriti da će mještani dopustiti Jadrolinijinom trajektu da pristane na novo pristanište, a kako bi kamioni uspjeli odvesti cijeli otpad. I u toj maloj operaciji se zapravo vidi sva apsurdnost hrvatske politike i inzistiranja na projektima koji nemaju veze s poboljšanjem života ljudi. Naime, kamioni uz veliku muku i na jedvite jade prolaze šetnicom do mjesta.
Mještani se bore i za očuvanje prirode, jer ukoliko je nečija skrivena namjera bila izmjestiti novo pristanište kako bi se proširilo područje sidrenja i postavljanja bova, onda je to ispod svake razine. Da ne bi sve ostalo na prosvjedima, mještani imaju i konstruktivan prijedlog, a to je ujedno i moj apel – ministre donesite odluku da trajekt, sve do izgradnje pristupne ceste, nekoliko puta tjedno pristaje na staroj rivi, a sve kako bi dostava namirnica, materijala i odvoz otpada protjecao nesmetano.
