Sebastien Biere doživio je obraćenje u Međugorju, iako se tamo zatekao slučajno. On je danas svećenik, još uvijek snažno vezan za ovo važno duhovno središte, koje je ujedno i mjesto njegove preobrazbe.
Iz čisto ljudske perspektive, nitko nije mogao zamisliti da će Sebastien, sramežljivi i introvertirani sin jedinac odrastao u obitelji ravnodušnoj prema pitanjima vjere, jednog dana odlučiti posvetiti se Bogu.
“Jedina vjernica u mojoj kući bila je moja baka s majčine strane. Ona je na kraju natjerala moje roditelje da me krste. Ali trebalo je deset godina prije nego što su joj uslišili molbu! Pratio sam je na mise na Božić, Cvjetnicu i Uskrs, a da nisam ništa razumio. Stajao sam čvrsto na zemlji, a ni katekizam me nije privlačio.”
Suze radosnice
Nikakvi egzistencijalni problemi nisu mučili mladića koji je vodio miran život: kada je odlučio postati krajobrazni arhitekt, a jedan od njegovih ujaka, duboko ganut hodočašćem u Međugorje, potaknuo ga je da tamo ode.
Sebastien se složio da posluša ujaka jer bilo je to turističko putovanje s humanitarnom dimenzijom – posjet izbjegličkim kampovima i sirotištu. Tako je bar mislio.
Kad je tamo stigao 23. prosinca 2002., odmah je morao na misu. Crkva je bila krcata ljudima, a pomisao da će morati stajati sat vremena nije mu popravila raspoloženje.
Došao je trenutak posvećenja Tijela i Krvi Kristove: kad su svi okupljeni kleknuli na klecala,a Sebastien je odjednom osjetio kako mu suze teku niz lice. Nije ih mogao zaustaviti tijekom cijele mise. “Nisam razumio ništa od onoga što mi se događa”, kasnije je primijetio, “osim da su to bile suze radosnice, a ne tuge.”
Mladić turistički posjetio Međugorje pa postao svećenik: ‘Svećenik sam čudom’
Marija me uzela za ruku
U Francusku se vratio kao drugi čovjek. “Bio sam sretan, kao da je s mene skinut teret. Počeo sam moliti krunicu svaki dan, ići na misu svake nedjelje. Marija me uhvatila za ruku da me odvede svome Sinu. Moja okolina se odnosila prema meni s čuđenjem, ali i poštovanjem.”
Godine 2003. Sebastien je nekoliko puta posjetio Međugorje. Njegova je vjera ojačala i dala mu osjećaj ispunjenja. Ondje je 2004. odveo svoju djevojku Isabelle, a putovanje ju je potpuno promijenilo. Ona je bila ta koja je detektirala zvanje koje se rađa u srcu dječaka koji ju je zaprosio.
“Nisam ni na trenutak pomislio da ću postati svećenik”, dodao je Sebastien, “Bog ju je iskoristio da mi to otkrije. Nakon godinu dana razlučivanja, odlučio sam odgovoriti da na taj poziv,i ta mi je odluka dala veliki mir.”
Zaređen za svećenika 2011. u katedrali Svetog Križa u Orléansu, otac Briere nudi svojim župljanima godišnje hodočašće na mjesto svog obraćenja. Godine 2018. imenovan je rektorom bazilike Naše Gospe u Cléryju, gdje čudotvorni Gospin kip privlači hodočasnike od 13. stoljeća. “Je li Marija opet posredovala?” pita se ovaj svećenik koji se ne može načuditi svom životu i onome što danas je, uz Božju milost u Međugorju.
‘Svima ću govoriti što sam vidio!’ Svećenik iz SAD-a u Međugorju vidio nešto veličanstveno
