Dijana Konta-Manđeralo iz Livna radi kao primalja u Županijskoj bolnici, a u slobodno vrijeme, koje vješto krade između smjena, kućanskih obaveza i školskih rasporeda svoje djece, marljivo trenira i sudjeluje u utrkama diljem regije. No ne trči sama – uz nju su i tri kćeri: srednjoškolka Naomi te blizanke Lana i Lorena, koje su, poput nje, velike zaljubljenice u ovaj sport. Suprug Jakov i sin Ivano, i sami sportaši, velika su im podrška.
Mostarski polumaraton – jedan od najdražih
Proteklog vikenda Dijana je istrčala svoj deveti Mostarski polumaraton, a na pobjednička postolja stale su i njezine kćeri.
“Mostarski polumaraton trčim od samih početaka, ovo mi je već deveti. To nam je već postala tradicija: ja trčim polumaraton, a cure sudjeluju u humanitarnoj utrci. Staza u Mostaru je jako lijepa, u ovo doba godine vrijeme je idealno za trčanje, a organizacija svake godine odlična. Ove sam godine po treći put ovdje postavila novi osobni rekord. Naomi je također po treći put pobijedila, Lorena je osvojila drugo mjesto, a Lana stigla četvrta”, ispričala je Dijana za Hercegovina.info.
Posao primalje, objašnjava Dijana, izuzetno je odgovoran i često stresan, pa joj trčanje služi kao idealan ispušni ventil. Treninge ne preskače, trči pet do šest puta tjedno.
“U poslu me najviše motivira osjećaj ispunjenosti kad mogu pomoći pacijentima, trudnicama, rodiljama i djeci – to što nekome mogu olakšati i pomoći. Dok me u trčanju pokreće izazov pomicanja vlastitih granica i postizanja osobnih rekorda, ta želja da testiram sebe”, kaže.
Utrke se više i ne broje
Ljubav prema trčanju kod Dijane se rodila još u osnovnoj školi, a natjecateljski duh probudio se u srednjoj, kada je prvi put pobijedila na uličnoj utrci livanjskih srednjoškolaca. Od tada, iza nje su brojne utrke, polumaratoni i maratoni.
“Iskreno, više ih ni ne brojim, toliko ih se skupilo kroz godine. Trčala sam sve: od utrka na 5 i 10 kilometara, preko polumaratona i maratona, do trailova različitih dužina, uključujući i jedan od čak 50 kilometara. Svaka utrka mi je posebna i draga na svoj način”, govori Dijana.
Kod njih doma se često priča o trčanju, sport je, kaže, dio njihove svakodnevice. Suprug Jakov također voli trčati i u prosjeku prelazi dionice od 5 do 25 kilometara, ali isključivo za vlastiti gušt. Jedino je sin Ivano krenuo drugim putem, već nekoliko godina intenzivno trenira boks.
“Jakov i Ivano su nam vjerna pratnja i podrška na utrkama. Jako su ponosni na naše uspjehe. Cijela obitelj je u sportu. Ivano već par godina trenira boks, dok Jakov jako voli trčati, to je njegov stil života. Trči i na poslu i u slobodno vrijeme, a često trči s Naomi i blizankama. Rijetko kad možemo svi zajedno na trening zbog mojih obaveza kod kuće i u bolnici”, objašnjava.
Na utrkama rame uz rame s mamom
Kad je riječ o curama, Naomi je još uvijek najbrža među njima, što Lani i Loreni služi kao dobra motivacija. Sve tri prve trkačke korake napravile su upravo na dječjim utrkama.
“Većina polumaratona ima i dječje utrke. Moje cure su upravo na tim utrkama napravila prve korake, trčale su i često osvajale postolja. Jednom kad osjete taj poseban trenutak, kada stanu na postolje, to ih dodatno motivira za dalje. Ubrzo su se prebacile na zahtjevnije utrke, one od 3 i 5 kilometara, gdje su trčale rame uz rame s odraslima i opet često završavale među najboljima”, priča Dijana.
“Kao mala nisam mogla ni zamisliti da ću jednog dana trčati uz mamu, a danas čak skupa dijelimo postolja. To je predivan osjećaj”, govori Naomi, koja već ima velik broj istrčanih utrka.
Iako svaka ima svoju čar, priznaje da su joj najdraže one u Splitu i Mostaru: “Organizacija je uvijek vrhunska, rute su odlične, okuplja se velik broj ljudi i atmosfera je moćna.”
Prva utrka blizankama Lani i Loreni bila je ona u Omišu, kada su osvojile, ni manje ni više, nego prva dva mjesta.
“Tad smo prvi put osjetile što je to trema. Ali uspjele smo, unatoč tome, osvojiti prvo i drugo mjesto. Od tada trčimo na brojnim utrkama, upoznajemo mnoge gradove, sklapamo nova prijateljstva i osvajamo medalje i pehare”, govore blizanke.
Svatko može pronaći sport za sebe
Iza svih osvojenih medalja, pehara i pretrčanih kilometara, Dijana i njezine kćeri imaju jednostavne ciljeve – napredovati iz utrke u utrku i uživati u onome što najviše vole.
“Voljela bih popraviti svoja vremena na maratonu, polumaratonu, kao i na utrkama od 10 i 5 kilometara. Jednog dana želim istrčati i 50, pa čak i 100 kilometara”, kaže Dijana.
Ženama koje žele trčati, a misle da nemaju vremena, poručuje: “Može se. Ako imamo vremena za kavu ili seriju, možemo naći i pola sata za trening. On donosi toliko toga dobrog za naše fizičko i psihičko zdravlje.”
Naomi, koja uz školu i natjecanja niže uspjehe, kaže kako joj je trčanje postalo više od hobija.
“Na početku sam samo željela skupiti što više medalja, ali sad kad sam ozbiljnije u trčanju, cilj mi je napredovati i srušiti svoje osobne rekorde. Puno mi znači podrška prijatelja i profesora, to me dodatno motivira da budem još bolja”, govori Naomi.
Blizanke Lana i Lorena svojim vršnjacima šalju jednostavnu poruku: “Zdravo je baviti se sportom i super je osjećaj natjecati se. Svatko može pronaći sport koji mu odgovara, samo treba probati.”
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
