Iako su mnoge nacionalne države uspješne i mogu služiti kao uzorni primjer za politički, gospodarski, društveni i svaki drugi razvoj, ne postoje savršene države. Niti jedna država na svijetu nije savršena. Svaka ima svoje manjkavosti i nedostatke i to je sasvim normalno jer niti jedan životni organizam nije savršen. To je mnogim promatračima teško shvatiti i još teže priznati jer iz nekih razloga (čisto idealističkih ili materijalističkih), do maksimuma hvale omiljene države. Često se apologetski hvale velike sile poput SAD-a, Rusije, Kine, ali i manje države poput Švicarske i Izraela. Jedna od njih je i Južna Koreja.
Premda su južnokorejski uspjesi poznati (stoga neće biti ponavljani u članku) i treba im odati priznanje, zemlja ima i svojih manjkavosti koji predstavljaju naličje uspjeha. Osim pandemije suicida, najveći društveni problem Republike Koreje je duboka demografska kriza. Bilo bi iskrenije problem nazvati pravim imenom i reći kako demografski slom ugrožava postojanje Južne Koreje u obliku u kojem je danas 2025. poznajemo. Ako se nastave aktualni demografski trendovi stanovništvo zemlje bi se moglo prepoloviti do 2050. sa sadašnjeg 51 milijuna stanovnika na oko 25 milijuna.
Crna statistika
Godine 2024. stopa fertiliteta (broj novorođene djece po ženi tijekom njenog reproduktivnog vijeka od 15. do 45. godine) iznosio je 0,75. To jest, u prosjeku svaka žena u dobi za rađanje rodila je 0,75 djece. To je stopa fertiliteta najniža ili među najnižima na svijetu (uz Hong Kong, Makao i Tajvan), ovisno o izvoru. Ne treba biti profesionalni demografski stručnjak kako bi se vidjelo razmjere problema. Dovoljno je biti prosječno dobar matematičar. Uzmimo kao primjer stanovništvo nekog sela ili četvrti veličine tisuću osoba, od kojeg su polovica muškarci, a polovica žene. Ukupno 500 žena rodit će 375 djece. Ako su polovica rođenih žene (188) i ako stopa fertiliteta ostane ista (0,75,) u drugoj generaciji rodit će se 141 dijete. U dvije generacije stanovništvo promatranog sela ili četvrti će se smanjiti s 1.000 na 141 osobu. Preciznije, stanovništvo će se smanjiti za čak 86%. Ako južnokorejsko stanovništvo u reproduktivnoj dobi nastavi sa sadašnjim navikama njihovom narodu i državi crno se piše. Da bi stanovništvo opstalo na sadašnjoj razini, potrebna je stopa fertiliteta od 2,1. To su nedosežne brojke za Južne Korejce. Ipak, nije tako uvijek bilo.
Postupni pad
Tijekom 1970-ih se rađalo milijun djece godišnje. Još godine 1973. stopa fertiliteta je iznosila zavidnih 4,1. Međutim, uslijedio je brz pad. Godine 1980. stopa fertiliteta je iznosila 2,8, već 1985. godine 1,5, da bi 1992. porasla na 1,8 da 2001. je iznosila rekordnih 1,3 novorođene djece po ženi. Pad fertiliteta u Južnoj Koreji tijekom tih desetljeća može se pripisati ubrzanoj urbanizaciji, industrijalizaciji i posljedičnim društvenim promjenama. Mnoge žene su počele odgađati ili potpuno odustati od roditeljstva zbog sve većih ekonomskih pritisaka, uključujući visoke troškove života. Uz to, povećanje broja zaposlenih žena i promjene u obiteljskim normama smanjile su želju za stvaranjem velikih obitelji.
Demografski slom u 21. st.
Iako se početkom 21. stoljeća Južna Koreja etablirala kao tehnološka, znanstvena, gospodarska i kulturna sila, uspjehe je pratio i demografski slom koji je iz godine u godinu bivao sve gori. Pad fertiliteta može se podijeliti na tri faze: 1) period od 2001. do 2004.; 2) period od 2005. do 2014.; 3) period od 2015. do danas. Godine 2002. stopa fertiliteta je pala na razinu 1,2 i broj novorođene djece u jednoj godini prvi put pao ispod 500 tisuća. Trend je povezan s Azijskom financijskom krizom koja je započela 1997., a uzrokovala je gospodarske poteškoće (recesiju, inflaciju, rast kreditnih stopa, otkaze), što je mnogim mladim ljudima otežalo financijsku stabilnost potrebnu za osnivanje obitelji. U drugoj fazi, između 2005. i 2014., stopa fertiliteta je varirala, ali ostala niska oko 1,2. U tom razdoblju sve je manje bračnih parova odlučivalo imati djecu. Sve veći broj mladih selio se iz manjih gradova i ruralnih područja u veće urbane centre, osobito u Seul, što je dodatno utjecalo na negativne demografske promjene.
Treća faza započela je 2015., kada je u svim dobnim skupinama zabilježen nagli pad fertiliteta. Pad je bio strelovit, a potaknuli su ga brojni čimbenici. Zbog drastičnog rasta cijena kuća i najma stanova, mladima je postalo gotovo nemoguće kupiti ili unajmiti pristupačan. Situacija se dodatno pogoršala 2019., kada su cijene stanovanja dosegle rekordne razine, dodatno smanjujući izglede za osnivanje obitelji.
Nepromišljene državne politike
Loše političke odluke na na najvišoj razini uvelike su stvorile loše stanje. Počevši od 2010., vlada je povećala maksimalni iznos kredita i proširila dostupnost kredita za najam kako bi potaknula tržište nekretnina, što je nenamjerno dovelo do rasta cijena stanova i najmova. Mjere su provedene tijekom mandata predsjednika Lee Myung-baka, koji je bio predsjednik Južne Koreje od 2008. do 2013. Zanimljivo je kako je Leeja Vrhovni sud 2020. osudio na jedinstvenu kaznu zatvora od 17 godina ubog korupcijskih aktivnosti poput primanja mita, zloupotrebe ovlasti i umiješanosti u ilegalne financijske transakcije. Dodatne promašene državne politike odnosile su se na neodgovarajuću obiteljsku politiku (nedostatak poticaja za roditeljstvo, izostanak fleksibilnijih radnih uvjeta i premalo usluga skrbi za djecu). Također, vlada je zakazala jer nije snizila visoke troškove života i nije reformirala tržište rada kako bi osigurala stabilna radna mjesta za mlade koja bi zajamčila socijalnu sigurnost.
Fatalno prihvaćanje zapadnog životnog stila
Osim političkih i gospodarskih okolnosti i društveni čimbenici su pridonijeli demografskom slomu. Za sve su krivi pametni telefoni i društvene mreže koji su se naširoko krenuli koristi oko 2010. i kasnije. Korejke i Korejci su se na svojim mobitelima mogli umrežavati jedni s drugima i cijelim svijetom. Mogli su u nekoliko pokreta prsta vidjeti najnovije društvene trendove na Zapadu koji su slavili ugodan i luksuzan život. Vrhovni Bog suvremenog zapadnog čovjeka postao je novac. Nažalost, mnogi su prihvatili takav narativ i počeli trčati za novcem i skupim mobitelima, automobilima, odjećom, putovanjima. U takvom životnom stilu nije bilo mjesta za djecu. Uz visoke cijene nekretnina, bilo je jasno kuda će stvari ići. Na sve to nadovezao se suvremeni feminizam u obliku 4B pokreta.
Uspon 4B pokreta
4B pokret pojavio se kasnih 2010-ih u Južnoj Koreji na društvenim mrežama, a osobito Twitteru. Četiri načela na kojima se ideja temelji su četiri ne: seksualnim odnosima s muškarcima (bisekseu), rađanju djecu (bichulsan), ljubavnim vezama (biyeonae) i brakovima s muškarcima (bihon). Sva četiri izraza imaju početno slovo B na korejskom i odatle dolazi naziv 4B. Pokret je nastao kao reakcija na tradicionalne društvene norme koje su ograničavale žene. Unatoč modernizaciji i ekonomskom usponu, Južna Koreja i dalje ostaje patrijarhalno društvo. Iako su žene ostvarile impresivan napredak u obrazovanju i profesionalnoj sferi i dalje se nose s izazovima usklađivanja karijere i privatnog života. Spolna neravnopravnost odražava se u niskom postotku žena na upravljačkim funkcijama, razlikama u plaćama i učestalom seksualnom uznemiravanju na radnim mjestima.
Pokret 4B je nesumnjivo utjecao na pad južnokorejskog fertiliteta i nataliteta. Južnokorejska stopa fertiliteta posljednjih godina rapidno opada. Istraživanje iz 2022. pokazalo je kako čak oko dvije trećine južnokorejskih žena ne želi djecu, a usporedbi s polovicom muškaraca. Iako je rekordno niska stopa plodnosti ponajviše posljedica visokih troškova života i konformizma, sigurno je 4B pokret dao svoj doprinos. Biti žena bez partnera i djeteta u Jž. Koreji je vrlo privlačno.
Posljedice demografskog sloma
Posljedice negativnog prirodnog prirasta su višestruke. Ugled Jž. Koreje je narušen budući da ima najgoru stopu plodnosti na svijetu. Mnogi vrtići i škole u ruralnim područjima već su zatvoreni, a taj trend će se nastaviti u narednim godinama. Sveučilišta širom zemlje osjećaju posljedice padanja broja upisanih studenata, što prijeti daljnjim smanjenjem njihovog utjecaja i kvalitete. Gospodarstvo već trpi, a tek će trpjeti. Domaći sektori poput građevinarstva, automobilskog, elektroničkog, tvorničkog i uslužnog sektora doživjet će smanjenje proizvodnih kapaciteta jer neće imati adekvatnu radnu snagu. Do 2030. porast će znatno broj umirovljenika koji će naprezati mirovinski i zdravstveni sektor kao i sektor socijalne skrbi.
Posljedice će osjetiti i oružane snage. Svaki vojnik u postrojbama Jž. Koreje ima specificirane zadatke, a to očito neće biti moguće održati u budućnosti. Morat će se napraviti reorganizacija. Vlada će morati kupovati napredne vojne tehnološke sustave i opremu, uključujući AI tehnologiju, kako bi vojsku zadržala na potrebnoj razini da konkurira rivalima u okruženju poput Sj. Koreje, Rusije i Kine. Ako se loši demografski trendovi nastave, ne treba isključiti moguću invaziju Sj. Koreje ili Kine za nekoliko desetljeća (stanje s demografijom u Sj. Koreji je ipak bolje – 1,8 stopa plodnosti). Kupovina skupih vojnih sustava iscrpit će državnu blagajnu što smanjuje potrebne resurse za uzdržavanje sve starijeg stanovništva.
Imigracija nije rješenje
Neki eksperti smatraju da bi imigracija radne snage mogla pomoći u popunjavanju praznina na tržištu rada. Međutim, to neće biti dovoljno da se riješi demografski problem. Imigracijska politika Južne Koreje uglavnom je usmjerena na rješavanje nedostatka radne snage, a ne na rješenje izvora problema. Iako uvoz stranih radnika može zadovoljiti kratkoročne potrebe za radnom snagom, posjeduje velika ograničenja. Većina stranih radnika koji dolaze iz zemalja poput Kine, Indije, Nepala, Filipina i Vijetnama čine nisko kvalificiranu radnu snagu dok je južnokorejsko gospodarstvo visokotehnološko. Strani radnici nisu stručni da bi mogli potaknuti produktivnost ili inovacije. Uz to, širenje broja stranih radnika moglo bi prouzročiti mnoge nove društvene probleme poput sukoba civilizacija. Južnokorejsko gospodarstvo mogli bi pokrenuti visokoobrazovani kadrovi iz SAD-a, Kanade i EU, ali je teško da će u velikim brojkama dolaziti na istok Azije. Čak i ako bi se to dogodilo, kulturološki sukob je neizbježan.
Potencijalna rješenja
Iako je stopa fertiliteta 2024. porasla u usporedbi s 2023. – 0,75 na prema 0,72, to je daleko od potrebne razine od 2,1. Bit će nužno učiniti mnogo kako bi se riješio problem demografije. Iako su vlade od 2006. do 2024. utrošile u pronatalitetne mjere oko 200 milijardi dolara, rezultati su izostali. Potrebne su strukturalne reforme poput stabilizacije tržišta rada, reforme obrazovanja, smanjenja cijena nekretnina, rješavanja regionalnih razlika i najvažnije: promjene mentaliteta mladih generacija. Osiguranje sigurnih radnih mjesta može motivirati veći broj mladih da osnuju obitelj. Modernizacija obrazovnog sustava može omogućiti mladima bolje prilike za zapošljavanje, ali i smanjiti obrazovne nejednakosti. Pristupačnije stanovanje omogućilo bi mladim obiteljima povoljnije uvjete za život. Smanjenje razlika između urbanih i ruralnih područja može osigurati ravnomjerniji razvoj, čime bi se smanjila migracija u gradove i poboljšala kvaliteta života. Poticanje mladih da prepoznaju prednosti obiteljskog života najvažnija je i najteža reforma. Hoće li to južnokorejske vlasti uspjeti, teško je reći, ali vrijeme curi.
Mračna strana ‘uspjeha’: pandemija suicida u Južnoj Koreji
