Omer Majstorović imao je samo devet godina kada je posljednji put – 11. srpnja 1995. godine – vidio u Srebrenici svog oca Sulejmana. Pozdravili su se u nadi da će se vidjeti u Tuzli, ali taj susret se nikad nije dogodio. Danas ima isto godina kao i njegov otac kad su se rastali, a dok s obitelji i dalje traga za njegovim posmrtnim ostacima, Omer dijeli uspomene na njega, da ostanu zabilježene.
Omer je ponosan što su Majstorovići u Pobuđu uvijek imali puno zemlje i obiteljska tradicija je bila raditi i stvarati. Njegov otac Sulejman Majstorović, rođen 1957. godine u ovom mjestu kod Bratunca, cijeli život bavio se poljoprivredom i živio od svog rada, piše Detektor.
“Jako lijepe uspomene imam na oca. Uvijek nas je odgajao da budemo čestiti i pošteni“, rekao je.
Dok novinarima Detektora pokazuje male, stare ključeve očevog kamiona koje mu je dao kada je čuo da je zapaljen, sa sjetom se prisjeća boljih vremena.
“Imao je tamića i njime je uvijek razvozio povrće i prodavao ga. Sjećam se te radosti kada bi ga sreo na putu, pa me ubaci u kamion i voza. To je bio poseban osjećaj“, opisuje, govoreći da su mu ti ključevi najdraža uspomena jer na njima osjeća dodir očeve ruke.
Sulejman je suprugu Aliju oženio 1980. godine, te s njom dobio kćerku Neziru i sina Omera, koji kaže da mu je otac, iznad svega, bio ponosan na obitelj.
Padom Pubuđa 1993., obitelj Majstorović bježi u Srebrenicu, u nadi da će se uskoro vratiti. Naredne dvije godine u Srebrenici bile su izuzetno teške, a posljednja, 1995., tragična. Kao i ostale žene i djeca, i Omer je smješten u autobus za Tuzlu, dok je njegov otac, kroz šumu, krenuo s drugim muškarcima iz Srebrenice na slobodni teritorij. Nije nikad došao, govori Omer.
“Dobro se sjećam tog dana kada je padala Srebrenica; od ranih jutarnjih sati se čulo granatiranje, pucanje. Sjećam se te nelagode u stomaku, strašno sam se osjećao, iako sam bio dijete. Utroba mi se prevrtala od svega. U tijeku dana su nam rekli da civili – žene, djeca i starci – moramo ići u Potočare“, opisuje on, kao i da se sjeća da su sa sobom ponijeli samo osnovno.
Vojno sposobni muškarci, prisjeća se Omer, ići će prema Šušnjarima i preko šume prijeći do Tuzle.
Posljednji susret
“Sjećam se tog rastanka s ocem; na sebi je imao sako smeđe boje i čizme, koliko se sjećam, zelene boje. Sjećam se i njegovog seiko sata koji nam je za vrijeme rata u Srebrenici služio kao zidni sat. Znam da nam je na rastanku svima kazao: ‘Allahimanet, vidimo se u Tuzli’. Ali, nažalost, to je bio naš posljednji susret, nikada ga više nismo vidjeli“, za Detektor priča Omer.
Omer kroz suze govori da se kao dječak stalno nadao da će opet ugledati i zagrliti oca Sulejmana.
“Bio sam u potpunosti zaboravio njegov lik. Često bih zamišljao kako je on izgledao i tražio bih njegov lik u drugim ljudima, a tih prvih godina nakon rata, kada bih vidio nekog stranca, pitao bih se da to nije on“, prisjeća se.
Iako je 29 godina prošlo od njihovog zadnjeg susreta, Omer kaže da ih ta podsvijest – da je otac Sulejman možda ipak živ – nikada nije napuštala. Jer bio je, kaže, dobar i borben čovjek, i sve bi učinio za svoju obitelj.
“Nekako tih godina poslije rata ljudi su često govorili da su neki preživjeli, da su na prinudnom radu u Srbiji. Nadao sam se da je možda i on negdje tamo, da ne može doći. Ali, nažalost, sve su to lažne nade i duša jednostavno neće da prihvati istinu da ga više nema“, rekao je Omer.
“Nemate pojma koliko bih volio da se njegovo tijelo identificira, da napokon nađe smiraj, a i mi. Volio bih da znam gdje mu je mezar“, dodaje Omer, kao i da se boji da su se oni koji traže nestale, umorili.
Njemu je želja oca ukopati pored djeda i amidže, te moli one koji znaju nešto o potencijalnim lokacijama masovnih grobnica, da ih prijave.
“Tu su pored njih u Potočarima ostala još dva mjesta – za mog oca i mlađeg amidžu koji također nije pronađen“, dodaje.
Prema saznanjima, otac mu je u koloni bio s dvojicom svoje braće.
“Najstariji amidža nam je pričao da su se razdvojili blizu Konjević-Polja. Tu su bile tri zasjede i pokušali su pretrčati asfalt. Međutim, tada je zapucalo i jedan amidža je uspio pretrčati, a otac se vratio zajedno s najmlađim amidžom i od tada im se gubi svaki trag“, priča Omer.
‘Prava istina otišla s njim’
Dodaje da su poslije također čuli jednu priču – da je njegov otac tražio spas od izvjesnog Stanimira.
“Postoje indicije da se otac obratio jednom Stanimiru kojeg je poznavao dugo godina i koji je stanovao u susjednom selu. Očekivao je da će mu pomoći i zaštititi ga. Navodno je taj Stanimir izjavio kako mu se moj otac zaista obraćao za pomoć, ali mu se on nije usuđivao pomoći i sakriti ga. Predao ga je nekakvoj mladoj srpskoj vojsci u Novoj Kasabi“, navodi Omer.
Naglašava da te izjave nisu potvrđene, a da je Stanimir, kako je saznao, preminuo u Srbiji.
“Nažalost, i prava je istina otišla s njim“, govori Omer, dočaravajući kako su preživjeli tijekom godina slušali razne priče o voljenim osobama.
Iako nije bio fizički uz njega, tijekom odrastanja je, kako opisuje, imao osjećaj da ga otac prati i bodri na putu uspjeha.
“Uvijek sam bio odličan učenik. Poslije sam završio Medresu u Tuzli i nakon toga Pravni fakultet na Univerzitetu u Tuzli. Ja mislim da bi moj otac bio ponosan na sve moje uspjehe. Uvijek u tim trenucima svih mojih uspjeha je jako nedostajao. Svaki Bajram za nas je bio i tuga i radost, svako bajramsko jutro prvo u samoći otplačem, a onda se radujem“, kaže Omer, imam u džematu Ježinac u Srebreniku.
Zahvalan je majci koja je čuvala uspomene i sjećanja na oca.
“Mama kada ga god spomene, počne plakati. Uvijek smo osjećali koliko joj nedostaje, ali mislim da je iz te silne ljubavi prema ocu i nama bila pravi heroj u životu. I mene i sestru je izvela na pravi put i lavovski se borila za nas“, zahvalan je majci Omer.
Smatra da im je bila i otac i majka tijekom svih ovih godina.
“Njih dvoje su živjeli u slozi i ljubavi, ali ih je, nažalost, jako mlade rat razdvojio, ali moja majka ga, čini mi se, i danas voli istim onim žarom“, zahvalno govori Omer koji se ne odvaja od očeve slike, jedne jedine koju je dobio na revers iz arhive u Bratuncu.
Danas često posjećuje Srebrenicu. Mišljenja je da do sada izrečene kazne nisu ni približne razmjerima zločina i broju stradalih u genocidu.
“S druge strane, svjedoci smo da se genocid svakodnevno negira, da se zločini negiraju, da se druga strana stalno bavi nekim lažima. Nama preživjelima to treba biti podsjetnik da se borimo za pravdu i istinu, i da nam to bude vjetar u leđa da istinu što glasnije govorimo. Koliko god su oni glasni, mi moramo biti još glasniji u istini“, kaže Omer.
