- Afrički režimi vole „miris dolara“ i oproste dugova, a za svoj i tuđi ugled pritom baš i ne mare previše. Hoće li ovoga puta Moskva imati više sreće?
Ovih se dana u pojedinim svjetskim medijima ponovo piše o tome kako će Rusija otvoriti svoju vojnu pomorsku bazu u sudanskoj luci Port Sudan, smještenoj na strateški važnom Crvenom moru koje predstavlja poveznicu između Indijskog oceana i Sredozemnog mora, i kojim se odvija veliki dio svjetske trgovine, poglavito one naftom i prirodnim plinom iz zemalja Perzijskog zaljeva.
Geopolitika news još je krajem 2020. godine pisala o ovoj temi kazavši kako je sporazum između Moskve i Kartuma (Khartoum, eng.) o pomorskoj bazi u Port Sudanu bio potpisan krajem 2020. godine na rok od 25 godina. Njime je predviđeno da u luci Port Sudan može biti razmješteno do 300 vojnika, a istodobno mogu biti stacionirana do četiri vojna broda, uključujući i one na atomski pogon. Sama baza uživala bi diplomatski imunitet i spadala u nadležnost Rusije.
Rusija bi u nju mogla uvesti bilo koje vrste naoružanja, streljiva i opreme. S druge strane ruska vojska pružala bi Sudanu informacije o stanju na Crvenom moru, zračnoj i hidrometeorološkoj situaciji, kao i pomogla u izgradnji i razvoju sudanske vojske. Ugovor o produžetku najma automatski bi se produljivao na dodatnih po 10 godina, sve dok jedna strana ne bi izrazila suprotan stav. Prema zapadnim medijima, teritorij baze besplatno bi osigurala sudanska vlada.
Koliko je ovaj sporazum po Rusiju bio povoljan svjedoče riječi Annette Weber iz Njemačkog instituta za međunarodne odnose i sigurnost sa sjedištem u Berlinu, koja je u ožujku 2021. za Deutsche Welle izjavila slijedeće: “Crveno more postalo je geopolitičko žarište. Ovo je fantastičan posao za Rusiju i povećao je njezin utjecaj. ”Sudan je opisala kao “izuzetno važan” u smislu trgovine, krijumčarenja i migracijskih putova. Dodao bih i da bi ta baza bila i ključ za ubrzani ruski ulazak u Srednju Afriku.
Kako je Trump uništio ruske snove
Iako je sporazum o izgradnji pomorske baze na kraju potpisao i sam ruski predsjednik Vladimir Putin ispostavilo se kako to nije puno pomoglo, jer je nešto pošlo po zlu a na što Moskva nije mogla utjecati. A kada ona na nešto ne može utjecati obično iza toga stoje Sjedinjene Države, pa je tako bilo i ovoga puta.
Naime, tadašnji američki predsjednik Donald Trump (njegov prvi mandat) jasno je 2020. godine dao do znanja da mu se ovakav razvoj situacije s ruskom pomorskom bazom na Crvenom moru ni malo ne sviđa i da ga pod svaku želi spriječiti.
Osim turbulentnog Bliskog istoka gdje SAD tradicionalno ima svoje specifične interese, važno je naglasiti i kako je Afrika postala jedno od glavnih zona u borbi za natjecanje svjetskih sila zbog golemih prirodnih i rudnih bogatstava uključujući i nadzor nad rijetkim zemnim elemenata nužnim za nova visokotehnološka rješenja, kao i za ona iz sfere tzv. zelene tehnologije – pa je bilo jasno zašto je za Trumpa ovo bilo neprihvatljivo. Jer Rusija je bila i ostat će glavni američki vojni suparnik i smetanja projiciranju američkog utjecaja na globalnoj razini.
Uslijedili su i konkretni potezi:
prvo, Trump je isključio Sudan s američkog popisa država sponzora terorizma; i drugo, 60-člano sudansko izaslanstvo, uključujući deset najviših državnih dužnosnika, otputovalo je 18. svibnja u Pariz na summit o financiranju. Francuski predsjednik Emmanuel Macron održao je konferenciju potpore prijelaznoj vladi u Sudanu, tijekom koje je najavljeno opraštanje sudanskog duga u iznosu od gotovo 8 milijardi eura.
U Sudanu se promijenila vlast pa se Kartum predomislio
Već u lipnju 2021. (tada već pri mandatu Joea Bidena u Bijeloj kući) Kartum je izjavio kako više ne smatra ugovore s Moskvom o uspostavi ruske baze na svom teritoriju obvezujućim budući da je sporazum zaključen s bivšim režimom Omara al-Bashira koji je svrgnut 2019. Sporazum s Moskvom “postignut je s više ne postojećim režimom. Vlada i vojska nisu donijele nikakve odluke u vezi s vojnim sporazumima s Rusijom, svaki takav dokument mora odobriti parlament”, navedeno je u tadašnjem priopćenju. Sudan je 1. lipnja 2021. najavio reviziju sporazuma, a tadašnji načelnik Glavnog stožera sudanske vojske general-bojnik Mohammed Usman al-Hussein izjavio je kako Kartum sada pregovara s Moskvom o reviziji ugovora zbog “niza članaka u dokumentu koji su nanijeli neku štetu Sudanu.”
General je izrazio nadu da će pregovori s Moskvom dovesti do rezultata ali je istodobno kazao i o “otvorenosti svoje zemlje za vojnu suradnju sa Sjedinjenim Državama”. „Prije toga, Sudan je bio prisiljen ograničiti se na vojnu suradnju s Rusijom i Kinom, ali u trenutnoj eri, nakon što je država izuzeta s američkog popisa država sponzora međunarodnog terorizma, možemo surađivati s Amerikom i zemljama Zapada.”
Već u ožujku 2021. američki razarač s navođenim projektilima USS Winston S Churchill pristao je u luku Port Sudan nedugo nakon dolaska ruske fregate „Admiral Grigorovich“. Tada je američko veleposlanstvo u Kartumu objavilo kako ovaj posjet “naglašava spremnost” američke vojske da “ojača svoje obnovljeno partnerstvo” sa sudanskom vojskom.
Opet se sve mijenja u rusku korist?
U međuvremenu je u Sudanu travnju 2023. Izbio građanski rat jer su se zavadili dotadašnji partneri na vlasti zapovjednik vojske Abdel Fattah al-Burhan i Mohamed Hamdan Dagal, vođa pobunjeničkih Snaga za brzu potporu – RSF. One su zauzele veći dio zemlje uključujući i glavni grad Kartum, dok je službena vojska na čelu sa spomenutim generalom nadzirala još de facto samo Port Sudan.
Međutim, ratna sreća (ili vojna pomoć Moskve?) ponovo se okrenula na njegovu stranu. Posljednjih mjeseci službena vojska vratila je pod svoj nadzor veliki dio teritorija , uključujući i glavni grad Kartum, kao i gradove Um Ruwaba i Rahad u Sjevernom Kordofanu.
Dana 29. ožujka 2025., general Abdel Fattah al-Burhan, obećao je u da će razbiti opsade koje su nametnule paravojne Snage za brzu potporu (RSF) u regijama Kordofan i Darfur i isključio pregovore sa skupinom, nakon nedavnih vojnih napredovanja svojih snaga.
Ruska pomoć?
Pojedini mediji smatraju da je ovoj velikoj prekretnici kumovala Rusija čiji su predstavnici prošlih godinu dana često hodočastili u Port Sudan sada opet pobjedničkom vojskovođi i čelniku države.
Pritom je vrlo zanimljivo ukazati da se Moskva očito naučila pameti i da ne više ne stavlja „sve jabuke u istu košaru“, a što ju je jako koštalo i nedavnog gubitka Sirije u kojoj se nalaze njene dvije važne vojne baze – zračna u Hmeimimu i pomorska u Tartusu – obje u regiji Latakija.
Njihov je budući status nakon krajem prošle godine s vlasti u Damasku vojno svrgnutog Bashara Assada vrlo neizvjestan – iako Moskva i s novim sirijskim vlastima začuđujuće brzo uspostavlja dijalog, a razgovaraju i o gospodarskoj pomoći Moskve u obnovi zemlje, izvozu ruske nafte i žitarica.
Stoga bi pomorska baza u Port Sudanu Rusiji mogla poslužiti ili kao dodatno uporište (ako ostane baza u Tartusu) u ključnoj zoni – Crvenom moru, gdje nikad nije bila vojno trajno prisutna, ili pak kao supstitut za baze u Siriji ako ih bude morala napustiti.
‘Vratimo osmanske zemlje u Siriji po uzoru na Rusiju u Ukrajini. Uz pokliče Alah, Alah i himnu janjičara’
Sudanski rudnici zlata i Wagner
Dakle, Moskva je ovoga puta u Sudanu njegovala odnose s obje zaraćene strane: i pobunjeničkim snagama na čelu sa spomenutim Mohamedom Hamdanom Dagalom (Moskva im je navodno posredstvom svoje plaćeničke vojske Wagner dostavljala oružje), i s vladinim snagama generala Al-Burhana. Sada je postalo jasno da je vjerojatno stala na stranu ovih drugih.
Treba naglasiti da e Sudan zemlja vrlo bogata zlatom. Njegovi rudnici zlata u mnogomu nadziru plaćenici ruske privatne vojske Wagner aktivni u široj regiji. Ovdje nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti i Kinu koja je itekako zainteresirana za kupnju nafte i zlata iz afričke regije.
Vrlo važno je naglasiti i kako se odlazeća američka administracija na čelu s Joeom Bidenom u siječnju ove godine (dakle na samom kraju mandata – Trump je preuzeo vlast 20. siječnja) svrstala na stranu službene vojske na čelu s Al-Burhanom, iako su i njegovi ljudi, kao i pobunjeničke snage optužene za masovne zločine tijekom međusobnog sukoba. Štoviše, Bidenova administracija je pobunjeničke snage optužila za genocid.
Također je zanimljivo kako administracija Donalda Trumpa zasad još uvijek ne reagira tj. ne svrstava se ni na jednu od dviju sukobljenih strana.
Zašto to ne čini još nije jasno. Ovdje malo „glasno razmišljam“ pa dodajem da da bi Trump ovo pitanje, koje se neposredno može ticati otvaranja ruske pomorske baze u Port Sudanu – želi iskoristiti kao pregovarački adut s Putinom možda ne toliko po pitanju završetka ukrajinskog rata, već puno prije u onom koji se tiče odnosa Rusije i Irana. Ali ostavimo to za sada, jer spada isključivo u sferu mog nagađanja a ne relevantnih podataka.
Nestabilna regija
Vratimo se za kraj na samu regiju Istočne Afrike. Nestabilnost u istoj, osim građanskog rata u Sudanu (kojem neki promatrači predviđaju i mogući „libijski scenarij“ odnosno raspad zemlje) možda još više predstavlja eskalirajući građanski rat u Južnom Sudanu.
Tu je još i brzo rastuća napetost između Etiopije i Eritreje, gdje ova prva upravo počinje gomilati vojsku na međusobnoj granici. Nije tajna da Etiopija nikada nije prežalila gubitak Eritreje u njenom ratu za nezavisnost od Eritreje početkom 90-ih godina prošlog stoljeća, iako je priznala njenu nezavisnost, jer je time ostala bez pristupa Crvenom moru – uključujući i zapadnu obalu strateški prevažnog tjesnaca Bab el-Mandeba (karta iznad).
S druge strane pojava ruske baze u toj zoni možda bi imala utjecaj i na ponašanje proiranskih jemenskih Hutista koji od počeka izraelskog rata u Pojasu Gaze krajem listopada 2023. godine vrše zračne napade na trgovačke i zapadne vojne brodove i protiv kojih je Trump prije desetak dana pokrenuo američke zračne napade koji uključuju i napade na glavni grad Sanu.
Na hutiste bi Moskva itekako mogla imati utjecaj ako bi to željela, iako sigurno ne presudan. Ali na Teheran je njen utjecaj sada puno veći, tim više što su dvije zemlje krajem siječnja konačno, nakon desetljeća pregovaranja, potpisale dugoročni sporazum o strateškom partnerstvu.
Zoran Meter: Sudan više ne želi rusku bazu na Crvenom moru
Osim toga Iran je i punopravni član Šangajske organizacije za suradnju – SCO, i skupine BRICS, a u obje Rusija igra jednu od najvažnijih uloga.
Nastavit ćemo pratiti stanje po svim ovim pitanjima, nesumnjivo od velike geopolitičke važnosti.
