Devil May Cry ne doseže visine najboljih Netflix videoigara poput Castlevania ili Cyberpunk Edgerunners. Ali ako je cijela njegova prva sezona bila poput svoje druge poluvremene – koja sadrži neku kinetičku akciju, epizodu koja je rana predvodnik za jedan od najboljih animiranih projekata 2025. i apsolutno Bonkers Finale – bilo bi. Zahvaljujući ovim epizodama, svaki skepticizam prema Devilu May Cry temeljen na svojim lažnim otvaranjem poglavlja, nalik demonu, u potpuni entuzijazam za njegovu budućnost.
Uzimajući elemente ne samo iz istoimene serije videoigara Capcom, već i manga i drugog dodatnog materijala koji je nadahnuo, novi animirani show DMC -a – koji su razvili Castlevania’s Adi Shankar i njegov suradnik kapetana Laserhawk -a Alex Larsen – čini dovoljno promjena likova i da bi bili svježe iskustvo i veterana. Johnny Yong Bosch glumi Dantea, lovca na demona koji se našao u središtu lova na cijelu zemlju i zaplet za uništavanje vela koji odvaja Zemlju od demonskog carstva. Bosch daje Danteu dječački šarm, a još uvijek često pušta da klizi bol koju skriva ispod nje. Iako se humor prvih nekoliko epizoda osjeća izvan mjesta-Dante u početku djeluje i govori poput Deadpool-ovog nokausa-Boschov izvedba temelji na liku jer priča postaje sve fantastičnija, a blesavi humor ustupa mjesto da Dante ima punu krizu identiteta.
Sjajno je čuti pokojnog Batmana: Zvijezdu animirane serije Kevin Conroy, njegov nepogrešiv glas koji je dao život potpredsjedniku Devil May Cry -a Bainesu, religioznom fanatiku sa spasiteljskim kompleksom koji radi za doslovni predsjednik kauboja. Baines je i uvjerljiva prisutnost na zaslonu i zastrašujući pravovremeni karakter, ali jasan izdvajanje ove sezone je glavni negativac: Bijeli zec (Hoon Lee). Iako su motivacije bijelog zeca pomalo površne i predvidljive, Leejeva izvedba prodaje neraskidivo uvjerenje lika i odlučuje na način na koji nijedan drugi lik na Devil May Cryu ne može odgovarati.
Igre dijele neke sličnosti s idejama i temama klasične mange koji se bori s demonom i anime đavomana, a ova emisija se ne razlikuje, sa svojim (ponekad) portretima udžbenika o bigotiji i predrasudama čovječanstva. Ali kad se Shankar i Larsen filtriraju ti subjekti filtriraju se kroz nostalgiju 2000 -ih, ono što izlazi iz drugog kraja je urnebesno neobjavljena, ali odvažna optužnica o tome kako su se Sjedinjene Države ponašale, u kući i inozemstvu, tijekom desetljeća. To je najočitije u pjesmi koja zvuči na klimaktičku montažu sezone, hit iz 2004. godine koji na ovih osam epizoda stavlja usklik. Čak i uz sve promjene koje unosi, emisija bilježi suštinu igara u kojima je najvažnije – poput njegove upotrebe glazbe u pratnji akcije.
Nakon njihovog rada na legendi o Korri i X-Men ’97, ne bi trebalo biti iznenađenje da umjetnici u Studio Miru znaju kako donijeti akciju za rušenje kostiju u Devil May Cry. Borbe su uzbudljive i dobro utemeljene-jedini problem je upotreba CG-a za demone. Izgleda loše – čak i ako biste mogli tvrditi da pomaže u tome da demoni izgledaju još izvanzemaljski – i boli akciju.
Pa ipak, malo je toga važno kad dođete do epizode 6. Studio La Cachette (koji je upravljao spektakularnim Primal Gennddyja Tartakovskog i Jednorog: ratnici vječni) Privremeno mijenja vizualnu paletu Devil May Crya da ispriča priču o bijelom kuniću u prekrasno animiranoj i za epizodu je gotovo lišeno dijaloga. Ovaj radikalni odlazak je plima koja diže ostale brodove sezone svojim sporijim, meditativnijim scenarijem i označava promjenu tona i tempo za veliko finale. To nije samo najbolja epizoda u sezoni – to bi mogla biti neka od najboljih animacija koje ćete vidjeti cijelu godinu. Čak i ako cijela sezona ne može izgledati ovako, nada da Đavo može plakati može slomiti vlastiti kalup (kada odgovara priči) dovoljna je da se iščekivamo za drugu sezonu.
