Dinamove šampionske ambicije definitivno su slomljene u Puli, Istra je maestralnom igrom u svakom smislu pregazila aktualnog prvaka i otvorila mu vrata košmara. Iako je do kraja prvenstva još osam kola, iako su u igri 24 boda, trebala bi se događati kontinuirana čuda da Dinamo opet dođe u situaciju da primiriši obrani naslova. Hajduk ima osam bodova više (zapravo devet, jer je bolji u međusobnim dvobojima) i to je definitivno nemoguća misija za zagrebački sastav.
Potop u Puli neodoljivo nas je podsjetio na Dinamovu dugu, mračnu noć u Koprivnici u proljeće 2005. godine. Tada su Plavi, prije dva desetljeća, 1:3 porazom protiv Slavena Belupa ispali u Ligu za ostanak, uslijedilo je mučnih mjesec i pol do kraja sezone. Istina, sad nema Lige za ostanak, ali u Puli, koja je praktički bila “biti ili ne biti” ovosezonska utakmica, porušeni su svi šampionski planovi i na maksimirska je vrata zakucala surova stvarnost. Koju mnogi dosad nisu željeli spoznati. Ili prepoznati…
Jer, kad bi se u Dinamu imali za što primiti, onda čak ni tih golemih osam (odnosno devet) bodova ne bi na papiru izgledalo nedostižno. Ali, Dinamo nije nalik ozbiljnoj momčadi i ostat će neobjašnjeno zašto su i kako su ti isti igrači u nekim europskim ovosezonskim utakmicama izgledali dobro i vrlo dobro, a u domaćem prvenstvu u načelu “šepaju” i gadno gube. A doživjeli su debakle u Koprivnici, Rijeci, pa sad u Puli, a s druge strane nisu bili, uz sav respekt razigranima Slavenu Belupu Rijeci i Istri, ni Liverpool, ni Real, ni Barcelona, ni, ne daj Bože, opet Bayern…
A Istra je u subotu u odnosu na Dinamo izgledala poput spomenutih europskih velikana. Goropadna, agresivna, taktički sjajno posložena, tehnički jaka i efikasna. Istra je bila – momčad! Za razliku od grupe pojedinaca u plavim dresovima. I to je najveći grijeh trenera Fabia Cannavara: nije stvorio momčad. U nekoliko se navrata predobro vidjelo da se u tom sastavu Plavih ne zna tko je za što odgovoran, govor tijela većine igrača jasno pokazuje nezadovoljstvo. Vlastitom i momčadskom igrom, većina je igrača gadno stagnirala, odnosno nazadovala, pod Cannavarom.
I ako je igra u obrani svake momčadi u svom temelju orijentirana na želju, volju i htijenje igrača, onda “šetalište” ispred vrlo dobrog Nevistića bjelodano govori o izostanku tih temeljnih potankosti. Cannavaro u ova tri mjeseca ništa nije uspio posložiti, njegov je osobni poraz da je sastav koji vodi s klupe bio nadigran, nadtrčan, taktički nadmudren, igrački i rezultatski pregažen.
Prije dva desetljeća, nakon stropoštanja u Ligu za ostanak, u Maksimiru je uslijedio apsolutni reset. Doveden je ambiciozni i kvalitetni trener (Josip Kuže), težnja je stavljena na vlastitu mladost (Modrić, Ćorluka, Eduardo…) i počeo se graditi Dinamo koji je do ove sezone, uz iznimku jedne godine, suvereno vladao hrvatskim nogometom.
Hoće li se nešto slično dogoditi i nakon debakla ispod Učke? Trebalo bi, bio bi to jedini ispravan smjer. Ali, nije identična situacija kao prije 20 godina. Tko sad, naime, mora povući neke poteze? Zajec ili Manenica? Ili…? K tome, ovaj trener i ovi preplaćeni igrači (posebno ispodprosječni stranci) imaju čvrste ugovore i neće biti lako provjetriti svlačionicu. A to je jedino rješenje – prekrižiti ovu promašenu sezonu i vizionarski se pripremiti za dolazeću…
