Objavljujemo intervju s hrvatskim politologom Brunom Penavom kojeg je za Geopolitiku news obavio Bruno Rukavina na temu aktualnih zbivanja u BiH, s posebnim naglaskom na tamošnje Hrvate,, bošnjačke „igre“, Milorada Dodika i još puno toga zanimljivog.
Bosna i Hercegovina između secesionističkih prijetnji, unitarizacije i novih međunarodnih okolnosti dok se sudbina Hrvata nalazi u hrvatskim rukama, koji poglavito moraju čuvati sebe kako bi sačuvali i BiH i zajednički hrvatski interes.
Foto: Bruno Penava
- Bosna i Hercegovina (BiH) je izrazito kompleksna za istraživanje, stoga bih započeo s nekoliko lakših pitanja. Kako bi opisao BiH – što je ona u međunarodnim odnosima kao akter (ako je akter)?
Iako je članica mnogih međunarodnih organizacija, Bosna i Hercegovina je, zbog potpune ovisnosti o međunarodnoj zajednici, još uvijek marginalan politički akter. Da bi netko bio ozbiljan akter u međunarodnim odnosima mora imati određenu političku i ekonomsku stabilnost, vojnu snagu i diplomatski utjecaj. Bosna i Hercegovina nema ništa od toga. Njena egzistencija i suverenitet su u rukama Ureda visokog predstavnika (OHR) i veleposlanika zapadnih zemalja, a u najvišoj instanci sudbene vlasti, Ustavnom Sudu, se nalazi čak trećina stranih sudaca. Država u kojoj o glavnim sudbenim pitanjima odlučuju stranci i u kojoj visoki predstavnik ima neograničene, diktatorske ovlasti i to bez ikakvog sustava kontrole nije država u pravom smislu te riječi. Ukoliko to želi postati, nužna je ustavno-pravna reforma koja će uvažiti sve političke, povijesne i kulturološke čimbenike. Drugim riječima, nužno je napraviti takav sustav u kojemu će sva tri naroda i građani biti potpuno ravnopravni i bez straha da će biti ugroženi na bilo koji način.
- Kako Daytonski sporazum definira političku i pravnu strukturu BiH i koje su njegove glavne prednosti i slabosti?
Daytonsko-pariški sporazum je BiH definirao kao državu 2 entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska) i tri konstitutivna naroda. Republika Srpska je većinski srpski entitet očišćen od Hrvata i Bošnjaka, dok je Federacija BiH predviđena kao bošnjačko-hrvatski entitet s 10 kantona koji omogućuju ravnotežu i ravnopravnost među narodima. Daytonski sporazum je zaustavio (ili bolje rečeno zamrznuo) rat i to je njegova glavna prednost. Međutim, Daytonska struktura je sama donijela i mnoge nepravde i nelogičnosti, prije svega u činjenici da imamo 3 naroda, a 2 entiteta. Ta asimetrična podjela pokazala se kao veliki problem, koji onemogućuje ostvarivanje nekih temeljnih prava narodima i građanima.
Nakon mnogih intervencija i nametnutih odluka visokih predstavnika, prije svega Wolfganga Petritscha, Paddya Ashdowna, Valentina Inzka i drugih, možemo reći da Daytonska Bosna i Hercegovina više ne postoji, već da živimo u post-Daytonskoj državi s duboko podijeljenim društvom i s različitim političkim pogledima na opstanak i budućnost države. U svim ovim razaranjima Daytona, najgore su prošli Hrvati, koji su odlukama međunarodne zajednice, ali i majorizacijskim politikama drugih naroda, postali neravnopravni u državi koju su obranili i stvorili. Hrvati su neravnopravni i često potpuno zaboravljeni u Republici Srpskoj, a nakon intervencija visokih predstavnika i u Federaciji BiH gdje živi oko 95% svih Hrvata u BiH.
‘Euro-ruksak za preživljavanje’: Zašto EU, koja iza sebe ima dva svjetska rata, ne zna što s Ukrajinom i BiH
- U kojoj mjeri trenutačni ustavni poredak BiH omogućava ili otežava učinkovito funkcioniranje države?
Komplicirana i neefikasna državna struktura, više razina vlasti, bezbroj mogućnosti za blokadu odluka i procesa te već spomenuta ovisnost o međunarodnoj zajednici potpuno paraliziraju učinkovito funkcioniranje države. Više no ikad, potrebna je ustavna reforma koja će BiH prebaciti iz post-Daytonskog vakuuma u normalno uređenu državu, u kojoj će predstavnici triju naroda stvoriti minimum političkog konsenzusa potrebnog za funkcioniranje. Srpska separatistička te bošnjačka unitaristička ili pseudo-građanska politika su partikularizmi koji se međusobno hrane i onemogućuju dogovor i uređenje države. Hrvatska politika je, uz sve svoje mane i propuste, u kontekstu BiH kao multietničke države najrealnija i najkohezivnija, a sadržana je u federalizmu, bilo institucionalnom bilo teritorijalnom. Uostalom, praksa je pokazala da je federalistički koncept najadekvatnije rješenje u složenim, multietničkim državama kakva je BiH. Dobar primjer za to je Belgija. Iako pojedinci u nekim segmentima poistovjećuju hrvatske i srpske političke težnje, treba naglasiti da federalizam nije separatizam, već rješenje koje uvažava bosanskohercegovačku realnost, čuva državu i omogućuje svima da budu ravnopravni.
- Kako geopolitički položaj Bosne i Hercegovine utječe na njenu vanjsku politiku i odnose sa susjednim državama?
Strateški važan položaj između Europske Unije i drugih zemalja tzv. Zapadnog Balkana te blizina i dodir s Jadranskim morem Bosnu i Hercegovinu pozicioniraju u sferu interesa velikih sila poput EU, SAD-a, Rusije, Turske i Kine. Vanjska politika BiH se vodi pod utjecajem unutrašnjih političkih podjela, što često rezultira nekonzistentnošću i neusuglašenim porukama u međunarodnim krugovima. Nije rijedak slučaj da jedan član Predsjedništva BiH ili ministar iznosi jedan stav, dok njegov kolega već isti dan šalje dijametralno suprotne poruke. Dakle, vanjska politika BiH je potpuno opterećena suprotstavljenošću stavova triju politika. Načelno govoreći, hrvatske stranke žele euroatlantske integracije, srpske su protiv NATO-a i zagovaraju jače veze sa Srbijom i Rusijom, dok bošnjačke stranke s figom u džepu i upitnim motivima podržavaju ulazak BiH u NATO i EU, ali paralelno im odgovara i utjecaj Turske i zemalja Bliskog Istoka. Jedino gdje bi se mogla naći usuglašenost svih strana je ulazak u Europsku Uniju i taj bi potez s ekonomske pozicije Bosne i Hercegovine, ali i s hrvatske državno-nacionalne pozicije, trebao biti prioritet.
Što se tiče odnosa sa susjednim državama, oni su i danas donekle opterećeni povijesnim i političkim previranjima. Iako je Hrvatska najveći partner i prijatelj BiH na putu euroatlantskih integracija, većina bošnjačkih političkih vođa ima problem s time što Hrvatska, koja je i supotpisnik Daytonskog sporazuma, traži punu ravnopravnost svog naroda. Srbija ima dobre odnose s entitetom Republika Srpska i ekonomskim projektima jača svoj utjecaj, ali zbog uloge vodstva i države u prošlosti ne ulijeva povjerenje prema Hrvatima i Bošnjacima. U svemu tome čini se da su odnosi s Crnom Gorom najmanje problematični.
Poslijeratni teror mudžahedina nad BIH Hrvatima: teroristi postaju bosanski državljani (2)
- Na koji način se BiH pozicionira u odnosu na Europsku uniju i NATO te kakve su prepreke za članstvo?
Krajem 2022. godine Bosna i Hercegovina je dobila status kandidata za članstvo u EU, 2024. godine dana je suglasnost Europskog vijeća za otvaranje pristupnih pregovora, ali još uvijek BiH ima mnogo posla i reformi kako bi snažnije zakoračila prema EU. Glavne prepreke za članstvo u EU su politička nestabilnost i blokade, slaba vladavina prava, korupcija, neefikasna državna struktura, ekonomska nerazvijenost te migracije i sigurnosna pitanja. Svakako da je i novi Izborni zakon jedna od stvari koju treba riješiti kako bi se omogućilo legitimno predstavljanje konstitutivnih naroda i čvršće približilo europskim integracijama.
Što se tiče pristupa NATO-u, BiH se još 2006. godine pridružila Partnerstvu za mir, 2010. god. dobila Akcijski plan za članstvo, a 2019. god poslala prvi Godišnji nacionalni program (ANP). Iako formalno surađuje s NATO-om, zbog otpora i blokada iz entiteta Republike Srpske, neprovedenih reformi Oružanih snaga BiH i nekompatibilnosti sa standardima Saveza te utjecaja Rusije, pridruživanje BiH NATO savezu ima manje šanse od članstva u EU.
- Koja je uloga velikih sila (SAD, Rusija, Kina) u BiH i kako njihovi interesi oblikuju unutarnje procese?
Sjedinjene Američke Države su imale najveću ulogu u završetku rata i post-ratnim događanjima, te je njihov utjecaj i danas daleko najsnažniji. Međutim, ključno pitanje jest koliko su SAD u ovoj novoj geopolitičkoj dinamici uopće zainteresirane za rješavanje bosanskohercegovačke krize. Mislim da SAD-u i dalje odgovara status quo i da je njihova usmjerenost na Kinu, Rusiju i druga područja, stavila BiH na distancu i čekanje. Ukoliko dođe do rješavanje krize i rata u Ukrajini, svakako da postoje šanse za snažniji angažman SAD-a i na prostoru BiH. Rusija koristi BiH kao dio šire geopolitičke borbe protiv Zapada, aktivno podržavajući Republiku Srpsku u nastojanjima da spriječi NATO integraciju. Svakako ne treba zanemariti ni ruski utjecaj u energetici, ali ni njihovu obavještajnu prisutnost na teritoriju BiH. Uloga Kine je na prvi pogled primarno ekonomska. Kineske kompanije grade infrastrukturne projekte poput autoputova, hidroelektrana i mostova, te na taj način dugoročno jačaju ekonomski utjecaj i osiguravaju prisutnost na ovom području kao dio svoje globalne strategije ‘Pojas i put’. Svi ti utjecaji dodatno usložnjavaju ionako složene unutarnje procese i čine Bosnu i Hercegovinu još više podijeljenom između suprotstavljenih velikih sila.
Washingtonski sporazum: ‘Federacija Amerikanaca i Rusa’. SAD nije htio islamsku državu u srcu Europe (4)
- Kakav je danas utjecaj Turske te ostalih država Bliskog istoka prema BiH?
Turska je utjecajan faktor u BiH s jakim povijesnim,političkim i kulturnim vezama, posebno s Bošnjacima. Kao ozbiljna država, Turska nastoji balansirati između BiH i Srbije, o čemu govore politička podrška Bošnjacima s jedne i poslovni odnosi sa Srbijom s druge strane. Arapske zemlje, poput Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata, kupuju zemljišta i nekretnine u BiH, što izaziva zabrinutost lokalnog stanovništva. Uz to, jačaju i utjecaj islama na prostoru države što također dovodi do aktivacije mnogih alarma, pogotovo uzimajući u obzir da se za vrijeme rata u BiH nalazilo dosta radikalnih islamskih boraca iz bliskoistočnih država. U svakom slučaju, treba pratiti ove utjecaje s istoka te učiniti sve da suradnja koja postoji bude prije svega kanalizirana u ekonomsku sferu.
- Kako se BiH nosi s vanjskim utjecajem susjednih država, posebice Srbije i Hrvatske?
I Srbija i Hrvatska imaju utjecaj na političke procese u BiH, ali na različite načine. Republika Hrvatska je dugo vremena bila potpuno indiferentna prema BiH i položaju Hrvata, ali u posljednje vrijeme su napravljeni određeni pomaci po tom pitanju. Taj pomak u interesu je potpuno logičan, jer Hrvatska ima s BiH granicu dugu oko 1000 kilometara, a gledajući sa sigurnosnog aspekta (sve tanji teritorij prema jugu države, BiH kao trbuh Hrvatske, ilegalni migranti, različiti kampovi) Republici Hrvatskoj itekako mora biti u interesu da se odluke u Sarajevu ne donose bez suglasnosti hrvatskih predstavnika.
Analizirajući geopolitički i geostrateški odnos Hrvatske i BiH, potpuno je jasno da sve što se događa u Bosni i Hercegovini ima direktne implikacije na Republiku Hrvatsku. Ako uz to uzmemo u obzir i činjenicu da je BiH kulturni, sportski, ekonomski i demografski bazen Republike Hrvatske onda je potpuno jasno da Bosna i Hercegovina mora biti predmet interesa hrvatske državne politike. Naravno, sve to na način da se poštuje BiH kao država. Svakako valja istaknuti činjenicu da je Hrvatska najznačajniji partner i prijatelj Bosni i Hercegovini na euroatlantskome putu.
Srbija, s druge strane, u svom konceptu tzv. ‘srpskog sveta’ vidi i Republiku Srpsku. Iako načelno podržava teritorijalni integritet BiH, podrška RS-u te snažniji ekonomski upliv u BiH Srbiju stavlja u poziciju susjeda ‘upitnih namjera’. U svemu ovome je tužno da kratkovidna bošnjačka politička i intelektualna elita ne raspoznaje razliku između hrvatskih i srpskih namjera i politika, stavljajući ih često u isti položaj.
- Koje su sličnosti, a koje su razlike u vanjskoj politici Srbije i Hrvatske prema BiH?
Sličnost je ta da obje države vide BiH kao sferu svog političkog utjecaja i da se obje protive centralizaciji države, zbog čega povremeno nastaju tenzije s predstavnicima političkih i intelektualnih krugova iz Sarajeva. Naravno da svako ozbiljnije proučavanje povijesti, geopolitike i geostrateških odnosa nužno treba staviti Hrvatsku i Srbiju u različite početne pozicije u odnosu na Bosnu i Hercegovinu. Nije se bez razloga uvijek govorilo da rijeka Sava spaja dvije države, dok rijeka Drina razdvaja, što je, osim simboličke poruke i civilizacijsko-povijesnih odrednica, potpuno geografski očigledno ukoliko usporedite plovnu Savu i klisure oko Drine.
Razlike u vanjskoj politici Hrvatske i Srbije prema BiH se očituju u pogledu prema euroatlantskim integracijama, unutarnjem uređenju države, odnosu s međunarodnim akterima, te pristupu rješavanja kriza. Hrvatska aktivno zagovara ulazak BiH u EU i NATO, dok se Srbija protivi ulasku u NATO, a po pitanju EU je donekle neutralna. Hrvatska politika je usklađena s EU politikom, dok Srbija njeguje blisku suradnju s Rusijom i Kinom, što dodatno otežava euroatlantske integracije. Također, Srbija prikriveno odobrava ili u najmanju ruku ignorira separatističke težnje RS-a, dok Hrvatska mirnim putem i lobiranjem čuva suverenost Bosne i Hercegovine pokušavajući pri tome riješiti i hrvatsko nacionalno pitanje.
Dramatičan govor Jeffreya Sachsa u Europarlamentu: Zašto europski mediji o ovome šute?
- Kako biste opisali odnos posebno Hrvata i Srba u BiH, a potom Hrvata s Bošnjacima?
Na osnovnoj, ljudskoj razini odnos između sva tri naroda je korektan. Ljudi zajedno žive i posluju, upućeni su jedni na druge i jedina budućnost koju imaju je zajednička budućnost. Upravo ta neminovnost treba biti i imperativ da predstavnici tri naroda napokon dogovore temeljni politički okvir za funkcioniranje države.
U političkom smislu, za Hrvate su ključni odnosi s Bošnjacima, zbog činjenice da većina današnjih Hrvata u BiH živi u Federaciji. Zbog nedoraslosti političkih i kvazi-akademskih bošnjačkih krugova, te unitarističkih tendencija, Hrvati se gotovo uvijek nalaze u poziciji da nemaju iskrenog partnera s bošnjačke strane, koji bi ih razumio ili barem promislio o njihovim prijedlozima. Već je postala praksa da bošnjački političari nešto obećaju i potpišu, a kada dođe vrijeme za implementaciju, izigraju dogovor. Pravo je čudo da su Hrvati još uvijek, nakon Alijanse, Platforme, projekta Komšić i drugih oblika majorizacije, zainteresirani za Bosnu i Hercegovinu.
Naizgled dobar odnos Hrvata i Srba je više taktičke, a ne strateške prirode i nastaje kao logična reakcija na bošnjačko svojatanje Bosne i Hercegovine, u čijoj koncepciji postoji jedan ‘temeljni narod’, a druga dva konstitutivna naroda su nerijetko predstavljeni kao ‘neugodni podstanari’. Ta sljepoća i sektaštvo koje dolazi iz bošnjačkih nacionalističkih ili iz tzv. ‘građanskih’, lijevih krugova, samo još više potiče to ‘savezništvo’ Hrvata i Srba. Svakako da bi u tom odnosu Hrvata i Srba i hrvatski politički predstavnici trebali puno više brinuti o tome da i Hrvati u RS-u budu ravnopravni i da koliko god je moguće imaju uvjete za povratak i život na svojim vjekovnim ognjištima. Hrvatski državno-nacionalni interes je da Hrvati u oba entiteta budu ravnopravni i da BiH bude stabilna država.
Ekskluzivno: Zoran Meter: ZAMJENE TEZA O DRŽAVNOM TERORIZMU IZMEĐU BIH I RH
- Kako komentirate presudu Miloradu Dodiku i poteze koje je on povukao? Što kažete na odlazak ili „bijeg“ Milorada Dodika iz BiH u Izrael te zašto baš u Izrael, a potom u Moskvu?
Milorad Dodik je često potencirao priču o odcjepljenju i nezavisnosti Republike Srpske i u većini slučajeva su to bile populističke, demagoške fraze s ciljem jačanja političkog utjecaja među srpskim narodom. Međutim, potezi kojim je, nakon prvostupanjske presude, na teritoriju RS-a odlučio zabraniti rad Suda BiH, Tužiteljstva i određenih agencija te nacrt o novom ustavu RS-a predstavljaju ozbiljan i opasan put, koji nije dobar ni za srpski narod, a još manje za samog Dodika. Svakome s imalo političke pameti je potpuno jasno da Republika Srpska, zbog naravi svog nastanka i teritorijalnog diskontinuiteta uvjetovanog postojanjem distrikta Brčko, može egzistirati isključivo kao entitet u sklopu države BiH. Stoga, svi ovi potezi Dodika, koji se vjerojatno preračunao u procjenama vezanim za novu američku administraciju, su destruktivni i opasni.
No, treba biti pošten i reći da, ukoliko želimo barem malo dublje spoznati stvarno stanje u BiH, osim Dodika dobar dio krivice snosi i međunarodna zajednica, prije svega ured trenutnog visokog predstavnika (upitne legalnosti) čiji potezi i nekontrolirano nametanje odluka i zakona s razlogom iritiraju Dodika, ali i mnoge druge koji se pitaju zašto bi uopće 30 godina nakon rata morali imati međunarodne tutore, strane suce i raznorazne arbitre. Dodikov odlazak u Izrael je bio jedan pokušaj stvaranja percepcije o tome da su njegove ideje legitimirane od strane više međunarodnih faktora, ali i svojevrstan prkos Bošnjacima. Sve to je, vidimo, završilo ne baš bajno, a nakon Izraela Dodik je otišao u Moskvu na već standardne konzultacije s ruskim dužnosnicima.
- Koja je budućnost Republike Srpske u BiH nakon odlaska Milorada Dodika i kakav je odnos Srbije prema njemu?
S ili bez Milorada Dodika, politika Republike Srpske se neće puno mijenjati. To znači da i opozicija, koja je u nekim elementima i radikalnija od Dodika, neće nikada pristati na nešto što bi smanjivalo autonomiju Republike Srpske i osnaživanje (kon)federalne veze s Federacijom BiH. Moguće je da neki opozicijski političari iz Republike Srpske, s ciljem preuzimanja vlasti i umiljavanja međunarodnim čimbenicima, budu ‘mekši’, ali pravo je pitanje hoće li se u nekom dugoročnom razdoblju bitno razlikovati od Dodika i njegovih politika. Ne zaboravimo da je i Dodik doveden na vlast od strane međunarodne zajednice.
Vlast u Beogradu možda ima drugačiju taktiku od Milorada Dodika, ali u presudnim trenucima će stati iza njega, pravdajući se da time stoje iza svog naroda i iza Republike Srpske. Bez obzira na mnoge zablude srbijanske politike, mislim da im je jasno da ne postoji realna opcija za stvaranje prekodrinske srpske države. Možda će neki ovo opovrgnuti tezom da je Republika Srpska de facto jedan oblik države, međutim, da budem potpuno jednostavan u odgovoru na tu tezu: od Mostara i Travnika do Banje Luke ili Prijedora nije potrebna putovnica, a od Bijeljine ili Doboja do Beograda jest. Uvjeren sam da će tako i ostati.
Rukavina: Posljednji otkucaji Sata sudnjega dana: Ukrajina u središtu pozornosti (3. dio)
- Kako bi se u svim ovim okolnostima u BiH trebali pozicionirati hrvatski političari u BiH i koju bi stranu trebali zauzeti?
Hrvatski politički predstavnici u BiH moraju voditi samostalnu i suverenu politiku, bez upadanja u zamku svrstavanja uz Sarajevo ili Banja Luku. Ta politika treba biti jasno definirana, dosljedna i usmjerena na ostvarenje vlastitih interesa. Iskustvo pokazuje da prava Hrvata u BiH neće biti osigurana bez vlastite političke borbe, stoga je nužno da hrvatski politički akteri djeluju proaktivno, kako na unutarnjoj sceni, tako i u međunarodnim političkim krugovima.
S obzirom na promijenjene geopolitičke okolnosti, otvara se prilika za redefiniranje i jačanje političke pozicije Hrvata u BiH, što zahtijeva strateško lobiranje i diplomatsku inicijativu. Ključno je izbjeći pasivnost i već standardnu hrvatsku šutnju, jer bi dugoročno neaktivnost mogla dovesti do gubitka političkog subjektiviteta i transformacije Hrvata u BiH iz konstitutivnog naroda u marginaliziranu, folklornu skupinu. Vrijeme je da hrvatska politika u BiH preuzme inicijativu, ostavi po strani osobne i plitke interese, te krene aktivnije i sustavnije raditi na osiguranju ravnopravnosti svog naroda. To sve zahtijeva žrtvu, ali bez prave žrtve nema ni rezultata.
- Koje su prednosti, nedostaci i izazovi vanjske politike Republike Hrvatske prema BiH? Vidite li neke točke rasta, neku sferu gdje bi Hrvatska mogla kvalitetnije iskoristiti svoje kapacitete za uspješnije pozicioniranje u BiH?
Postoji itekako puno točaka gdje bi hrvatska politika (i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini) mogla doprinijeti boljem položaju hrvatskog naroda u BiH. Nažalost, dugo vremena je službeni Zagreb ignorirao, pa čak i podržavao, oduzimanje političkih prava Hrvatima u BiH. Iako ima vojni kredibilitet kao članica NATO-a, te jedan oblik političke i diplomatske moći i kanala koje nudi Europska Unija, Republika Hrvatska nije strateški, snažno i proaktivno u međunarodnoj politici pozicionirala hrvatsko pitanje u Bosni i Hercegovini. Umjesto da smo inicirali razgovore, promicali svoje interese i inicijative, bili prisutni na važnim događajima, naša je politika nerijetko šutjela i pasivno promatrala misleći da će netko drugi ostvariti naše nacionalne ciljeve.
Bez obzira na pomake tijekom zadnjih godina, mislim da je ključna promjene paradigme u odnosu prema BiH. Do sada je hrvatska politika kao paradigmu imala ”čuvati BiH kako bi se s kako bi se sačuvali Hrvati”, što se pokazalo pogrešnim jer Hrvati su time još više gubili politička prava i iseljavali iz BiH. Prava politička paradigma bi bila ”čuvajući Hrvate čuvati BiH”. Iz tog izvorišta možemo i moramo graditi i naše nacionalne, ekonomske, sigurnosne, kulturne i druge politike.
Zoran Meter: Hoće li biti rata?
Uvjeren sam da bi ta promjena donijela i efikasnije iskorištavanje naših diplomatskih i lobističkih kapaciteta, nametanje ovih tema u međunarodnim krugovima i organizacijama, bolje iskorištavanje članstva u EU i NATO-u i još mnogo toga. U konačnici, potrebna je istinska zainteresiranost, politička volja i malo državničke mudrosti i vizionarstva i puno toga bi se unaprijedilo.
