Često se u javnom diskurzu za političare može čuti izraz: „Svi su oni isti“. Ljudi koriste tu uzrečicu kako bi naglasili kako političari gledaju samo vlastite interese, a ne interese naroda kojeg bi trebali zastupati. U mnogim slučajevima to doista jest tako. Većinom osobe ulaze u politiku kako bi ispunile svoje interese i interese moćnih grupacija koji iza njih stoje. Narod im je najmanje važan. Međutim, nisu svi takvi. Postoje političari koji se ne ubrajaju u ustaljeni obrazac ponašanja te koji misle i djeluju svojom glavom. Jedan od njih bio je i 35. američki predsjednik John Fitzgerald Kennedy (JFK).
Kennedy je bio nekonvencionalni vođa Novog doba (New Frontier) koji je davao ljudima nadu u bolje sutra. Htio je nabolje promijeniti Ameriku i svijet (gospodarski i društveni razvoj, spriječiti komunističku ekspanziju), ali na tome putu suočavao se s mnogim preprekama u vidu američkog establišmenta. JFK je bio trn u oku mnogim moćnim strukturama američke duboke države. O tome se nedovoljno govori. To nije čudno zbog Kennedyjeva tragičnog kraja. Danas mainstream analitičari odbacuju odgovornost državnih struktura za JFK-ovu smrt kao teoriju zavjere, međutim, predsjednik se nedvojbeno zamjerio mnogim moćnicima.
Ogromna moć Vijeća za inozemne odnose
Demokrat Kennedy pobijedio je Eisenhowerova potpredsjednika, republikanca Richarda Nixona na izborima 1960. Nixon je usprkos svojem osebujnom karakteru bio kandidat establišmenta koji je namjeravao nastaviti provoditi očekivanu intervencionističku politiku. Kennedy je uvelike bio suprotnost. Iako je u predsjedničkoj kampanji 1960. ponekad bio vrlo tvrd prema Sovjetskom Savezu i kritizirao Dwighta Eisenhowera što je „dopustio da Sovjeti preteknu SAD“ u naoružanju (tzv. „missile gap“), ustvari je želio smiriti zahuktali Hladni rat.
Posebni savjetnik JFK-a, ekonomist i diplomat John Kenneth Galbraith (otac prvog američkog veleposlanika u Republici Hrvatskoj Petera Galbraitha) napomenuo je: „Nas koji smo radili na Kennedyjevu izboru vlada je zbog toga tolerirala i pitala nas za mišljenje, ali vanjsku politiku i dalje su određivali ljudi iz Vijeća za inozemne odnose.“ Prekomjeran broj članova CFR-a u vladi čak je privukao i pozornost predsjednika Kennedyja koji je komentirao: „Volio bih vidjeti neka nova lica, ali tu su neprestano jedna te ista.“
Valja istaknuti kako je Vijeće za inozemne odnose (CFR) trust mozgova, nevladina organizacija koja je specijalizirana za međunarodne odnose i ulogu SAD-a u svijetu. Organizaciju je 1921. osnovala skupina američkih uglednika iz politike, društva i bankarstva među kojima su bili i prominentni pojedinci poput J.P. Morgana, Edwarda Mandella Housea i Allena Dullesa (ravnatelj CIA- u vrijeme Eisenhowera). CFR do danas usmjerava američku vanjsku politiku i zato se ona najmanje mijenja neovisno o vladi. Iako formalno gledano, CFR nema izvršnu vlast ni institucionalni autoritet nad vladom, zbog jakog utjecaja njegovih članova unutar elitnih krugova (State Department, Pentagon, CIA, Wall Street), CFR de facto ima veliki utjecaj na oblikovanje politike. Organizacija također do danas izdaje poznati časopis „Foreign Affairs“.
Kennedyjev otpor američkoj intervenciji u Laosu
Početkom 1960-ih najveća smetnja izbijanju velikog rata u jugoistočnoj Aziji (s potencijalima pretvaranja u Treći svjetski rat) bio je nekonvencionalni predsjednik John F. Kennedy, koji je u mnogo navrata izražavao svoju suzdržanost glede američkog uplitanja. Odmah nakon što je izabran, Kennedy se suočio s problemom građanskog rata u Laosu. Nemilosrdni rat u Laosu je nalikovao na ono što će se dogoditi u Vijetnamu. U Laoškom građanskom ratu bili su suprotstavljeni komunisti Pathet Laoа i kraljevska laoška vlada na čelu s generalom Phoumi Nosavanom, koji je imao podršku CIA-e. Nakon što je preuzeo dužnost, Kennedyju su svi, od bivšega predsjednika Eisenhowera do Glavnoga stožera oružanih snaga SAD-a, savjetovali da pošalje postrojbe kao podršku Nosavanu. Ministar obrane Robert Strange McNamara i Walt Rostow, čelnik Vijeća za strateške smjernice Ministarstva vanjskih poslova, oba članovi CFR-a, glasno su podržavali slanje američkih postrojbi. Kennedy ih je odbio.
Establišment želi uvući SAD u rat u Vijetnamu
CFR se zanimao za Vijetnam od samoga početka. Godine 1951. organizacija je zajedno s Kraljevskim institutom za međunarodne poslove osnovala radnu skupinu, financiranu preko Zaklade Rockefeller, koja je predlagala zajedničku britansko-američku politiku prema Aziji u skladu sa sporazumima iz Jalte. Za vrijeme Eisenhowerova mandata, ministar vanjskih poslova John Foster Dulles, sa svojim bratom Allenom Dullesom (članom CFR-a i direktorom CIA-e), nadzirali su provedbu politike koja je kasnije uključivala i dolazak francuskih i američkih vojnih snaga u Vijetnam.
U rujnu 1954., samo četiri mjeseca nakon pada francuske utvrde kod Dien Bien Phua, John Foster Dulles sazvao je Manilsku konferenciju, koja je rezultirala Obrambenim savezom jugoistočne Azije (SEATO). Tim su se potezom SAD, Velika Britanija, Australija, Novi Zeland, Francuska, Filipini, Tajland i Pakistan uključili u zajednički obrambeni pakt u Indokini. Američki novinar C. L. Sulzberger iz „The New York Timesa“ izjavio je 1966.: „Dulles je bio začetnik SEATO-a s promišljenom namjerom, kako mi je objasnio, da pruži američkom predsjedniku zakonske ovlasti za intervenciju u Indokini. Kad je Kongres potvrdio SEATO, potpisao je prvi u nizu akata koji daju ovlasti nad politikom prema Vijetnamu.“
Kennedy i establišment – suprotstavljeni centri moći
Ubrzo je postalo očito da Kennedy, za razliku od svojih prethodnika, nije bio voljan da njime manipulira establišment. „Zapravo je neprihvaćanje Kennedyja od strane establišmenta postajalo sve snažnije tijekom njegova mandata“, napisao je profesor sa Sveučilišta u Pittsburghu Donald Gibson u svojoj odlično knjizi iz 1994. „Borba protiv Wall Streeta: Kennedyjev predsjednički mandat“.
Mnogi eksperti koji se bave atentatom na Kennedyja vjeruju da je njegovo protivljenje namjerama globalista i intervencionista moglo igrati značajnu ulogu u njegovoj nikada razjašnjenoj smrti. Gibson je napisao: „Kao predsjednik, Kennedy je bio usmjeren na unutrašnji razvoj, kao što je opisao ekonomist Seymour Harris, Kennedy je brzo pokrenuo redizajnirane inicijative kako bi povećao i ljudski i tehnološki potencijal zemlje. ‘Svime što je poduzeo, od globalnog investicijskog sustava do poreznih ušteda za poduzeća, pokušao je preoblikovati zakon i politiku tako da moć vlasništva i težnja za profitom na koncu ne unište, nego omoguće ekonomski napredak države’“.
Sukob JFK-a s gospodarskim divovima
U proljeće 1962., predsjednik je došao u sukob s gospodarskim divovima. Točnije, JFK je „zaratio“ s velikim proizvođačima čelika zbog njihovih planova za povećanje cijena, što je izazvalo zabrinutost zbog moguće inflacije i izostanka gospodarskog rasta. Najveći proizvođači čelika, uključujući korporaciju United States Steel, podigli su cijene čelika usprkos dogovoru s Kennedyjevom administracijama da to neće učiniti. Taj potez zabrinuo je Kennedyja jer je smatrao da bi povećanje cijena moglo negativno utjecati na ekonomski oporavak zemlje.
Kennedy je reagirao oštro, smatrajući da su industrijalci profitirali na štetu radnika i američkog naroda, a posebice jer su izostali radnički ustupci (povećanje plaća) koji su bili dio inicijalnog dogovora. Kako bi pokazao svoju odlučnost, Kennedy je naložio svom bratu, Robertu Kennedyju, da pokrene istragu o mogućem špekulativnom određivanju cijena. Predsjednik je zaprijetio i otkazivanjem vladinih ugovora s čeličnim proizvođačima, koji su uključivali važne obrambene narudžbe. Obavijestio je američku javnost da je postupanje poslovnih magnata bilo nepravedno. Kao rezultat pritiska i prijetnji, proizvođači čelika su na kraju popustili i povukli povećanje cijena.
Kennedy je koristio situaciju kako bi pokazao svoju predanost borbi protiv inflacije i nepoštenih poslovnih praksi, te poslao poruku da će se boriti za interese običnih građana protiv moćnih korporacija. Valja napomenuti da je Upravni odbor U.S. Steela, koji je dugo bio pod kontrolom najveće američke banke JP Morgan Chase, uključivao mnoge članove CFR-a i drugih moćnih institucija. Incident je postao poznat kao „čelični sukob“ i bio je važan trenutak u mandatu Kennedyja.
Atentat na JFK-a: Najveći misterij 20. stoljeća (I. dio)
