Kennedyjev kontrolor novca u optjecaju, James J. Saxon, bio je u sve većem sukobu s upravom odbora Federalnih rezervi. Poticao je šira ulaganja i davao sve veće ovlasti bankama izvan Sustava saveznih pričuva. Saxon je također odlučio da te banke mogu izdavati državne i municipalne obveznice, još više oslabljujući dominantne banke Saveznih pričuva.
U lipnju 1963., Kennedy je poduzeo radikalan korak odobrivši izdavanje više od četiri milijarde dolara u „novčanicama Sjedinjenih Država” preko Ministarstva financija, a ne Saveznih pričuva. „Kennedy je očito zaključio da bi se vraćanjem Ustavu, u kojemu stoji da samo Kongres smije izdavati i regulirati novac, sve veći nacionalni dug mogao smanjiti tako što se neće plaćati kamate bankarima iz Sustava saveznih pričuva, koji tiskaju papirnati novac i onda ga posuđuju Vladi uz kamate”, primjećuje jedan autor.
Sukob s Wall Streetom
U svojem nastojanju da uravnoteži gospodarstvo, Kennedy je povukao cijeli niz poteza, od kojih su svi produbili neprijateljstvo Wall Streeta. Najznačajniji su: 1) porezni prijedlozi kako bi se preusmjerila ulaganja američkih tvrtki u inozemstvu; 2) razlikovanje u poreznoj reformi proizvodnih i neproizvodnih ulaganja; 3) ukidanje poreznih povlastica za globalne ulagačke korporacije sa sjedištem u SAD-u; 4) oštrije mjere protiv stranih poreznih rajeva; 5) podržavanje prijedloga za ukidanje poreznih povlastica za bogate; 6) prijedlog povećanja poreza za velike naftne i rudarske korporacije; 7) revizija rasterećenja poreza na ulaganje; 8) izradu prijedloga za proširenje predsjedničkih ovlasti u borbi protiv recesije.
Kennedyjevu ekonomsku politiku napali su urednici časopisa „Fortune“ Charles J. V. Murphy, guverner New Yorka Nelson Rockefeller, David Rockefeller i urednici „The Wall Street Journala“. Kennedyjev ministar financija, član CFR-a, Douglas Dillon izrazio je slaganje s Davidom Rockefellerom glede njegova protivljenja Kennedyjevoj politici 1962., a 1965. pridružio se Rockefelleru pri osnivanju formalne skupine za podršku ratu u Vijetnamu.
Otpor JFK-a agresivnoj vanjskoj politici SAD-a
U vanjskoj politici Kennedy se izrazito protivio i kolonijalizmu (otvorenom kontrolom nad političkim i ekonomskim životom neke zemlje) i neokolonijalizmu (skrivenoj kontroli). „Kennedyjeva podrška ekonomskom razvoju i nacionalnom suverenitetu i njegova tolerancija spram državne planske ekonomije, čak i kad to uključuje proširenje državne imovine u vlasništvu američkih tvrtki, dovele su do sukoba između njega i elite, kako u SAD-u, tako i u inozemstvu”, konstatirao je novinar Donald Gibson.
Kennedyjeva vanjska politika bila je vođena njegovom iskrenom željom za smanjenjem američke vojne intervencije u stranim zemljama i promicanjem suradnje temeljene na reciprocitetu i suverenitetu. Kennedy je bio izrazito kritičan prema američkim politikama koje su koristile vojnu moć i ekonomski pritisak kako bi kontrolirale druge države, često pod krinkom borbe protiv komunizma.
Smatrao je da bi zemlje u razvoju trebale imati pravo na samostalno upravljanje svojim resursima i pravo na izbor vlastitog puta, bez vanjskih ekonomskih i političkih pritisaka. Iako je podržavao razvoj planske ekonomije, nije bio sklon dopuštati američkim korporacijama da iskorištavaju druge zemlje. Njegov pristup bio je različit od onoga što su u to vrijeme predlagali mnogi članovi vojnog establišmenta i stratezi u Washingtonu – agresivna politika prema zemljama poput Vijetnama i Kube. Zato je došlo do napetosti Kennedyjeve administracije i određenih američkih elita (visoki vojni časnici, velike korporacije, CIA, utjecajni konzervativci) koje su preferirale agresivniji pristup prema zemljama Trećeg svijeta.
Otpor Kennedyja intervenciji u Vijetnamu
U Vijetnamu je Kennedy od početka svog mandata povećavao broj savjetnika i vojnika kako bi umirio svoje suradnike koji su uglavnom bili prointervencionistički orijentirani. Do kraja 1963. taj broj je narastao na otprilike 15.000. Međutim, nakon neuspješne invazije u Zaljevu svinja 1961., Kennedy sve sumnjičavije i opreznije odnosio prema CIA-i. Uporno je odbijao preporuke da pošalje kopnene snage u Vijetnam, jednako kao odbijao slati konvencionalne postrojbe u Laos. „Odbijajući proširiti vojnu umiješanost, Kennedy se protivio Glavnom stožeru i mnogim visoko pozicioniranim ljudima u svojoj Vladi, uključujući (članove CFR-a) Deana Ruska, Roberta McNamaru i McGeorgea i Williama Bundyja”, napomenuo je Gibson.
Postoji nekoliko poteza koji nedvojbeno sugeriraju da je Kennedy namjeravao smanjiti američku vojnu prisutnost u Vijetnamu nakon što je došao je neupitno zaključio kako će američka intervencija doživjeti fijasko. Dana 10. lipnja 1963. na Sveučilištu u Washingtonu, D.C.-u održao je „govor o miru“ i pozvao na suradnju između Sjedinjenih Država i Sovjetskog Saveza, naglašavajući potrebu za smanjenjem nuklearne prijetnje i okončanje eskalacije Hladnog rata. Govor je bio prekretnica u Kennedyjevoj vanjskoj politici, jer je pokazivao njegovu volju za postizanje diplomatskog rješenja u Vijetnamu i smanjenje napetosti između dviju svjetskih supersila.
Nadalje, Dana 11. listopada 1963. Kennedy je odobrio dokument pod nazivom National Security Action Memorandum 263 (NSAM 263), kojim je odobreno smanjenje američkog vojnog angažmana u Vijetnamu. Memorandum je sadržavao plan za povlačenje dijela vojnog osoblja iz Vijetnama do kraja 1963., s mogućnošću daljnjih smanjenja do 1965. Cilj je bio obustava daljnje eskalacije. Kennedy je znao da treba oprezno postupati protiveći se ratu koji su podržavali moćni interesi. Povjerio je senatoru Mikeu Mansfieldu da se odlučio na „potpuno povlačenje iz Vijetnama”, ali rekao je da se to ne može izvršiti prije nego što osvoji drugi mandat na izborima 1964.
Suradnici uvlače SAD u Vijetnam
Utjecaj proratnih lobista u vladi bio je prejak da bi ga Kennedy mogao osujetiti ili nadvladati, primijetio je bivši američki veleposlanik u Južnom Vijetnamu Frederick E. Nolting. Ključni zagovornik američke intervencije bio je političar i diplomat Averell Harriman, član CFR-a. U jesen 1963., Harriman, jedan od najbližih suradnika JFK-a, bio je taj koji je zagovarao uklanjanje južnovijetnamskog predsjednika Ngo Dinha Diema i koji je poslao ono što je postala poznato kao brzojav „sa zelenim svjetlom” u Sajgon. U brzojavu je izražena podrška pokretu protiv korumpirane Diemove vlade. Diem je ubijen 2. studenog u državnom udaru koji su izvršili njegovi vlastiti generali, a bila je uključena CIA iako nije poznato u kolikom opsegu. Vijetnamski rat uskoro se rasplamsao. Harriman je u administraciji Lyndona B. Johnsona bio duboko uključen u američku intervenciju u Vijetnamu kao jedan od najvažnijih predsjednikovih savjetnika.
Atentat prekida politiku JFK-a
Što bi se točno dogodilo da je JFK poživio, nikada nećemo precizno saznati. Sramotni atentat u Dallasu 22. studenog 1963., prekinuo je predsjednikovanje narodnog vođe. Okolnosti atentata na Kennedyja ostaju u najmanju ruku kontroverzne i mnoge stvari nisu nejasne do danas. Iako je službena istraga Warrenove komisije zaključila da je Lee Harvey Oswald bio ubojica koji je samostalno vjerovao, postoje mnoge teorije koje sugeriraju da je atentat mogao biti rezultat šire zavjere, uključujući mogućnost uplitanja različitih grupa unutar američke vlade, kao što su CIA, FBI ili Pentagon. Valja napomenuti da je supruga optuženog atentatora Leeja Harveya Oswalda godine 1994. izjavila piscu A. J. Webermanu: „Rješenje Kennedyjeva umorstva nalazi se u Sustavu saveznih pričuva. Nemojte to omalovažavati. Pogrešno je kriviti isključivo (dužnosnika CIA-e Jamesa) Angletona i CIA-u. To je samo jedan prst na istoj ruci. Ljudi koji izdaju novac su iznad CIA-e”.
Pobjeda globalista
Važno je naglasiti još dvije činjenice. Prvo, politički aktivist za građanska i ljudska prava dr. Martin Luther King Junior likvidiran u travnju 1968. nekoliko mjeseci nakon što je 100% usmjerio svoje izvanredne govorničke i organizatorske vještine protiv Vijetnamskoga rata. Drugo, brojni dokazi ukazuju na ometanje ili barem neprofesionalno vođenje istrage o Kennedyjevoj smrti. Kritike upućene Warrenovoj komisiji sugeriraju da su dokazi mogli biti ignorirani ili izostavljeni, a sumnje u pravilnost istrage i dalje postoje. To ukazuje na to kako određene najviše razine američke vladajuće strukture nisu željele da se atentat do kraja razjasni. Bilo kako bilo, atentat na Kennedyja označio je kraj Novog doba i povratak uhodanom američkom intervencionizmu, ali i globalizmu, što je imalo dugoročne posljedice na oblikovanje američke vanjske politike.
Skrivena istina: sukob JFK-a i američkog establišmenta (I. dio)
