U srcu srednjobosanskog gradića Kreševa, poznatog po dugoj povijesti rudarstva i obrtništva, živi i radi mladić koji ima hobi u potkivanju jaja, odnosno uskrsnih pisanica. kovački nakovanj, miris željeza, zvuk čekića i iznimno osjetljiv, gotovo nevjerojatan zadatak potkivanje ljuske kokošjeg jajeta, no mladi Mateo Ivičević to jednostavno voli.
Ova neobična i rijetka tradicija njeguje se desetljećima, a Mateo je danas njen najmlađi baštinik. Dok su za većinu Uskrs i jaja simbol proljeća i obnove, za njega su to i izraz preciznosti, strpljenja i poštovanja prema obiteljskoj ostavštini. Njegova potkovana jaja danas su tražen suvenir, ali i podsjetnik da se vrijednost zanata ne mjeri samo u funkcionalnosti, već i u simbolici koju nosi.
U razgovoru za Hercegovina.info, Mateo je otvoreno govorio o svojim počecima, ljubavi prema starim zanatima, važnosti očuvanja tradicije, ali i izazovima s kojima se susreće kao mladi kovač u 21. stoljeću.
Već od malih nogu Mateo je pokazivao interes za kovački zanat. Gledajući oca kako radi, u njemu se rodila želja da nastavi obiteljsku tradiciju.
“Moj prvi susret s kovačkim zanatom je započeo već u mlađim godinama, gledajući oca kako radi, samim time sam i ja shvatio da želim. Od samog početka imao sam želju da nastavim tu tradiciju.”
Za one koji nisu čuli za ‘potkivanje jaja’, Mateo pojašnjava što sve taj proces uključuje.
“Sam proces potkivanja jaja počinje tako što sadržaj iz jajeta izvučemo, te nakon toga pravimo potkovice raznih oblika te ih oblikujemo na jaje. Nakon što oblikujemo, slijedi završni dio, a to je potkivanje – provlačimo sitne ‘ekserčiće’ te završetkom toga dobijemo finalni rezultat potkovanog jajeta.”
Iako danas djeluje vješto i samouvjereno, priznaje da potkivanje nije jednostavno, osobito na početku.
“Pa potkivanje u početku jest malo zahtjevno, ali nakon usavršavanja to postaje lakše. Fizički je potrebno da imaš strpljenja te osjećaja kako ljuska ne bi puknula.”
Tajna uspjeha, kaže, nije u trikovima već u upornosti.
“Samim procesom potkivanja nemamo tajne koja bi olakšala tu tradiciju, samo je potrebno strpljenja dosta. A naravno da se dogodi i da jaje pukne tijekom pripreme.”
Mateo je danas najmlađi kovač u Kreševu koji njeguje ovu specifičnu tehniku. To za njega nije samo ponos, već i odgovornost.
“Za mene osobno je mnogo važno da sam najmlađi kovač zbog toga što danas malo je ostalo zainteresiranih mladih osoba za tradiciju, te samim tim imam odgovornost da ja prenesem na nove generacije.”
Nažalost, djed nije stigao prenijeti znanje, ali Mateo je od oca naučio sve što zna. Prvo jaje potkovao je sa samo deset godina.
“Nažalost nisam mogao od djeda naučiti o ovom prelijepom zanatu jer je on preminuo veoma rano i to mi je silno žao, ali od oca sam mogao dosta toga naučiti. Naglašavao je da tradicija koju radimo mnogo je bitna za nas. Učio me od malih nogu da radim to i da se trudim koliko je moguće. Trenutak kad sam ‘položio ispit’ jeste kad sam ja s 10 godina prvi put samostalno potkovao jaje i od tog trenutka sam najmlađi kovač.”
Na pitanje o legendi da se kovač u Kreševu nije mogao oženiti dok ne zna potkovati jaje, Mateo odgovara sa smiješkom – ali ozbiljno.
“Moje mišljenje za priču o tome da se kovač nije mogao oženiti dok ne potkuje jaje jest s pozitivnog stajališta – to je jedna stvarnost u kojoj su kovači usavršavali zanat te dokazivali da mogu uzdržavati obitelj i biti staloženi u svakoj situaciji.”
Danas se potkovana jaja prodaju kao suveniri, ali Mateo ne vidi u tome ništa loše.
“Pa danas, zbog svih silnih inovacija i napretka kroz kovački zanat, moj pogled na tranziciju iz simbola u suvenir je prihvatljiv jer, kao što smo svi svjesni, svaki se posao unapređuje, te tako i kovački zanat.”
Interes turista, kaže, itekako postoji. Jaja se prodaju, ali srž svega ostaje ljubav prema zanatu.
“Interes posjetitelja i turista itekako postoji i svi su očarani veoma neobičnim suvenirom. Taj suvenir prodajemo, ali naravno izrađujem to s prekomjernom količinom ljubavi iz razloga što je veoma značajno za mene.”
Već sada sudjeluje u edukaciji mladih – i nada se da će zanat nastaviti živjeti.
“Itekako postoji želja da prenosim ovaj zanat i znanje na mlađe generacije jer mali je broj kovača koji danas tu tradiciju čine. Radionice za mlade već imamo, tako da se trudimo koliko je god moguće da potaknemo mlade osobe za tim zanatom.”
Što se tiče očuvanja starih zanata u BiH, Mateo je optimist.
“Prema mom stajalištu za očuvanje starih zanata u BiH, trebamo cijeniti ono što su naši preci ostavili za nas. Ja osobno imam nade da ova tradicija ima prostora da preživi i da ostane još dugi niz godina u Kreševu.”
Uskrs za njega ima posebno značenje – prožet je radom, obitelji i poštivanjem tradicije.
“Moj osobni stav za Uskrs u Kreševu jest da trebamo biti uz svoje bližnje te činiti dobra djela, naravno čuvati stare tradicionalne vrijednosti koje imamo.”
Za kraj, Mateo šalje poruku svim mladima u BiH.
“Za kraj, kad bih mogao poslati jednu poruku za mlade u BiH – jest da cijenimo ono što imamo u životu i da svaku tradiciju gledamo s puno poštovanja. Jer ne smijemo zanemariti mukotrpne radove naših predaka i moramo biti strpljivi za sve – kao što ovaj kovački zanat može naučiti strpljenju”, zaključio je Mateo za Hercegovina.info.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
