Ako je Rijekin trener Radomir Đalović onu utakmicu, odnosno prolaz u finale Kupa protiv Istre na Rujevici, doživio vrlo emotivno (potpuno zasluženo) uz opasku “tko te pita kako si igrao kad si u finalu”, onda se nakon utakmice u Puli imao zbog čega zamisliti.
Ako te protivnik jednom nadigra, u vlastitom dvorištu i samo zbog manjka realizacije ne stekne prednost kakvu je u konačnici ostvario protekle subote, to se može nazvati iznenađenjem. Kad ti isti taj protivnik u kratkom vremenskom periodu očita nogometnu lekciju u gotovo svim elementima igre i potpuno zasluženo te nadigra i nanese ti bolan poraz vrijedan možda i šampionskih ambicija, onda to više nikako nije slučajno.
Da se razumijemo, Rijeka je i dalje vodeća momčad prvenstva, s istim brojem bodova koliko ih ima i drugoplasirani Hajduk, no prilika koja im se u Puli pružila teško da će više biti moguća. Svega je šest kola do kraja ovosezonskog raspleta, otići na plus tri nakon kiksa Hajduka i odvojiti se ogromnih sedam bodova probuđenoj, ranjenoj modroj zvijeri zvanoj Dinamo, ostao je samo pusti sanak, a već utakmica protiv Osijeka pokazat će od čega je satkana ova Rijeka.
Svlačionica se, baš kao i stručni stožer, redom kune u zajedništvo kao najveću snagu ove Rijeke. Puno su toga riječki dečki dobroga napravili ove sezone, no ostaje im taj žal za nekoliko propuštenih prilika. Gotovo svaki put kad bi Rijeka postala vodeća momčad i trebala sačuvati (ili učvrstiti) svoju vodeću poziciju, dogodilo se razočaranje. Od Koprivnice, Pule i Rijeke (Šibenik, Istra) u “stani-pani” dvobojima očekivalo se više, baš zato jer nas je riječka momčad na to navikla svojim izdanjima, “razmontirati” dvaput Hajduk i jednom Dinamo u svega nekoliko dana nisu uspijevale niti mnogo jače Rijeke od Đalovićeve, a bude li Rijeka u konačnici prvak države sve će napraviti i zaslužiti onim puno težim putem: borbom u derbijima koji “život” znače.
I prije možda odlučujuće, odnosno svakako najvažnije utakmice ovog dijela sezone, gdje će izabranici Radomira Đalovića krenuti put Maksimira na konačnu potvrdu svega onog dobrog što su kroz sezonu nastavili, Bijele već sutra na Rujevici čeka “nagazna mina” zvana Osijek. Momčad pod novim trenerom, nekadašnjim riječkim “kormilarom” Simonom Rožmanom, toliko se srozala na prvoligaškoj ljestvici da je sreća njihova to što je u Šibeniku rasulo na svim razinama, pa iako još uvijek nisu potpisali konačnu kapitulaciju, sve je izglednije da će momčad sa Šubićevca teško dostići ovu razliku i ostati u ligi.
Naravno da stanje na ljestvici, barem kada je Osijek u pitanju, nije stvarni pokazatelj ove momčadi. Iako su izgubili i od Gorice u prošlom kolu, iako su u 2025. uspjeli svladati samo Dinamo, osječki dečki nipošto na Rujevicu ne dolaze s bijelom zastavom i molbom da im Riječani ne utrpaju pet komada. Borba za goli život, što je definitivno aktualnost momaka s Drave, ponekad može biti i veći motivator nego bilo što drugo. I jednima i drugima “gori” pod nogama i sigurno će obje momčadi tražiti put ka pobjedi, svaka iz svojih razloga i motiva.
Riječani su u Puli bili oslabljeni neigranjem kartoniranog Stjepana Radeljića i Lindona Selahija, koji je dobio slobodno i otišao put Belgije prisustvovati rođenju svog sina. Sjajna je vijest za Đalovića što će na obojicu moći računati za sutrašnji dvoboj s Osijekom, no ono što remeti planove riječkom treneru jesu brojni kartoni i izostanak Ante Majstorovića.
Popularni Majstor u Puli je zaradio treći žuti karton i sigurno ga neće biti protiv Osijeka. S obzirom na to da riječka posljednja linija s Devetkom kao stoperom i Godom na lijevom boku, kako je to bilo u Puli, najblaže rečeno nije briljirala, ostaje za vidjeti kako će riječki strateg, u izostanku duže ozlijeđenog Mile Škorića, složiti posljednju riječku liniju i hoće li od prve minute dati priliku još jednom bivšem igraču Osijeka (na posudbi), makedonskom stoperu Jovanu Manevu.
