Nakon što je kao gradonačelnik Istanbula koncem 1990-ih, a početkom 2000-ih postao istaknuti političar s namjerom dolaska na poziciju premijera, Recep Tayyip Erdogan je tadašnji turski politički sustav okarakterizirao kao koruptivan i represivan i okrivio ga da generira siromaštvo. Usprkos svim negativnim obilježjima, represija, korupcija i siromaštvo u Turskoj 2003. (kada je Erdogan došao na vlast) su „kamilica“ u odnosu na katastrofalno stanje 2025.
Iako je na početku Erdogan obećavao suvremenu, demokratsku i sekularnu državu utemeljenu na ljudskim i građanskim pravima koja stremi ulasku u Europsku uniju, rezultat njegove politike je dijametralno drukčiji. Danas je Turska suvremena država, ali nije niti demokratska ni sekularna, a niti počiva na vrijednostima EU. Štoviše, Turska je kandidatkinja za ulazak u BRICS koji je dominantna zajednica autoritarnih država koja prkosi Zapadu. Erdogan je nametnuo široko rasprostranjenu represiju kako bi sebi osigurao da bude neformalni suvremeni sultan.
Od demokrata do autokrata
U Erdoganovom slučaju se pokazalo kako vlast kvari ljude. Što je više vlasti prigrlio u svojim rukama, to je postajao sve pohlepniji. Nakon velike pobjede njegove Stranke pravde i razvoja (AKP) na općim izborima 2011., Erdoganu i suradnicima porasli su apetiti. U proljeće 2013. istanbulski lider AKP-a, Aziz Babuscu, javno je izjavio: „U sljedećem desetljeću odvojit ćemo se od naših dionika s kojima smo surađivali kad smo bili nemoćni jer ih više nećemo trebati. Za nas su državni i društveni poredak koji su oni idealizirali bili samo taktika i smicalice… Imat ćemo bešćutan plan da ih eliminiramo.“ Bilo je jasno da će se AKP i Erdogan udaljiti od demokracije i sekularizma u korist autoritarizma – de facto proislamističke diktature. Najveći gubitnici Erdoganovog narcizma su turski građani nepoželjnih kategorija: slobodno misleći ljudi te političke, nacionalne, vjerske i druge manjine.
Nasilno gušenje prosvjeda
Erdogan je prvi puta okrvavio ruke nasilnim gušenjem mirnih uličnih prosvjeda u svibnju i lipnju 2013. koji su nazvani Gezi park prosvjedima. Prosvjedi su inicijalno izbili kao reakcija na namjeru vlasti da popularni Taksim Gezi park u Istanbulu zamijeni šoping centrom. Ubrzo su se nemiri proširili cijelom Turskom i predstavljali su narodnu pobunu protiv režima. Narod se pobunio protiv proislamističke vlasti koja je potkopavala sekularne temelje Turske koje je postavio „otac domovine“ Mustafa Kemal Ataturk. Potaknute uspjesima na izborima i oporavkom gospodarstva koje se dogodilo zahvaljujući zapadnim kreditnim linijama i velikim građevinskim projektima, vlasti AKP-a suzbijale su slobodu govora, izražavanja, okupljanja, a promicale islamističku agendu u školama i fakultetima – u javnosti općenito. Čak su ljudi završavali u zatvorima zbog blasfemije.
Bahatost AKP-ovaca
Uz to, Turska je ušla u opasne vanjskopolitičke avanture. Aktivno se angažirala u ratu u Siriji gdje je, suprotno međunarodnom pravu, logistički i financijski pomagala radikalne islamističke skupine bliske Al-Qaidi. Čak i veliki infrastrukturni projekti koji su bili dobri za gospodarstvo često su bili predmet kritika javnosti zbog njihove promašenosti ili štetnosti za ljude i okoliš. AKP-ovci su na sve kritike odgovarali citatom: „Građani su svoje rekli na izborima glasujući za AKP“.
Bahatost vlasti bila je okidač pobune civilnog društva. U prosvjedima u proljeće 2013. vlasti su primijenile nasilne metode i pobile 11 osoba, ozlijedile više od 8 tisuća, a zatvorile oko 5 tisuća prosvjednika. Erdogan je uspio sačuvati vlast, ali te 2013. tursko gospodarstvo je usporilo i ušlo u ozbiljne strukturalne probleme kao što su visoka nezaposlenost i sve veći rast deficita. Na izborima u lipnju 2015. AKP je loše prošla – nije imala apsolutnu većinu u turskom parlamentu, što je pokazatelj nezadovoljstva naroda. Kako bi njegova stranka dobila većinu u parlamentu Erdogan je raspisao nove izvanredne izbore za studeni 2015. i AKP je uspjela dobiti većinu.
Represija nad Kurdima
Vlasti su pojačale represiju nad Kurdima u jugoistočnim dijelovima Turske iskoristivši neke terorističke akcije određenih kurdskih skupina poput Kurdistanske radničke stranke (PKK). Iako u Turskoj živi oko 20 milijuna Kurda oni jedva da imaju ikakva prava. Kurdski jezik je formalno zabranjen; zabranjena je upotreba kurdskih slova i ne postoji niti jedna škola na kurdskom, a onemogućene su i kurdske kulturne manifestacije. Kurdski političari i aktivisti meta su masovnih uhićenja pod optužbama za povezanost s terorizmom, pri čemu je Narodna demokratska stranka (HDP) posebno na meti. Turska vojska provodi ofenzive na kurdska područja, kako unutar zemlje tako i preko granice, posebno u Siriji i Iraku, što uzrokuje raseljavanja i civilne žrtve.
Opća represija i put u diktaturu
Neuspješni vojni pokušaj puča 15. srpnja 2016. dao je Erdoganu novu izliku za masovnu represiju. Iako do danas nije točno poznato tko je organizator puča, evidentno je kako su iza njega stajale određene strukture turske vojske koje su bile nezadovoljne zato što je njihova zemlja otišla u pravcu autoritarizma, islamizma i postala država parija na međunarodnoj sceni. Nakon puča deseci tisuća ljudi su dobili otkaze u državnoj upravi, na sveučilištima, školama, sudovima, vojsci i drugim granama. Ljudi su uhićivani bez dokaza, a mnoge tvrtke su zatvorene i konfiscirane.
Pečat na Erdoganovu diktaturu bio je referendum o turskom ustavu održan u travnju 2017. Ukinuta je pozicija premijera, a parlamentarni sustav vlasti je zamijenjen predsjedničkim. Pozicija predsjednika je ojačana na štetu parlamenta, pravosuđa, policije i drugih službi. Erdogan je tako od 2018. mogao uživati ogromne ovlasti iako je bio predsjednik već četiri godine. Iako je referendum prošao s 51% glasova, vrlo je upitna njegova vjerodostojnost. Oko 1,5 milijuna glasačkih listića bez pečata je državna izborna komisija prihvatila kao važeće – točno onoliko koliko je bilo potrebno da referendum prođe. To je potvrdio i OSCE.
Izgleda da je Erdogan izgubio referendum, ali izborna pljačka mu je omogućila da ojača svoju diktaturu. Svi sljedeći turski izbori, opći i lokalni, bili su sporni kao i predsjednički 2023. Međutim, to nije spriječilo inflaciju i recesiju u Turskoj koja uništava gospodarstvo godinama.
Progon kršćana
Erdoganov režim je po uzoru na egipatsko Muslimansko bratstvo zauzeo negativan stav prema kršćanima. U 2023. kršćani su bili najprogonjenija vjerska manjina (ima ih oko 150 tisuća), a protiv njih su zabilježena ukupno 22 nasilna napada. Vlada ograničava vjerske slobode, zapljenjuje crkvenu imovinu i negira prava na izgradnju ili obnovu crkava. Povijesne crkve i manastiri, poput onih u jugoistočnoj Turskoj ili Istanbulu, često su preuzete od strane države i potom prenamijenjene.
U veljači 2024. tursko Ministarstvo obrazovanja poslalo je priručnik školama u kojem se ističe kako se ne smiju obilježavati kršćanski blagdani. U travnju je povijesna armenska crkva Svete Marije u selu Goydun, pokrajina Sivas, stavljena na prodaju za 500.000 dolara. Crkva je registrirana kao zaštićeno kulturno dobro i njezina prodaja bi trebala biti protuzakonita. Sljedeći mjesec je crkva Presvetog Spasitelja u polju (Hora) u Istanbulu odlukom predsjednika Recepa Erdogana ponovno pretvorena iz muzeja u džamiju (isti slučaj kao s Aja Sofijom 2020.). U najgorem položaju je Grčka pravoslavna crkva zbog loših tursko-grčkih odnosa. Nadalje, turska vlada koristi kazneni zakon za maltretiranje svećenstva (posebno sirijskog i armenskog), lažno ih optužujući da rade na potkopavanju njenog suvereniteta. Mnogi strani kršćanski misionari su izbačeni iz zemlje.
Progon oporbe
Represija Erdoganovog režima nad političkom oporbom karakterizira se uhićenjima, zatvaranjima i suđenjima političarima, novinarima i aktivistima, posebno nakon 2016. Vlada koristi široko definirane zakone o terorizmu kako bi kriminalizirala opozicijske stranke, osobito prokurdske stranke. Opozicijski mediji su zatvoreni ili stavljeni pod kontrolu, dok se aktivisti suočavaju s cenzurom i prijetnjama. Time se ograničava prostor za slobodnu političku aktivnost i demokratsku raspravu u zemlji. Sloboda govora je veoma ugrožena.
Od 2014. do 2022. više od 160.000 ljudi je pod istragom zbog optužbi za vrijeđanje predsjednika, protiv njih 45.000 podignute su kaznene prijave, a 13.000 ljudi je osuđeno. Najmanje 972 maloljetnika prošle su godine pod istragom zbog navodnog vrijeđanja Erdogana ili turske države. 16-godišnja djevojka u Istanbulu 12. prosinca je uvjetno osuđena na više od 10 mjeseci zatvora zbog navodnog vrijeđanja predsjednika. Bilo bi komično da nije užasno.
Progon Turaka u inozemstvu
Zanimljivo je da Erdoganov režim ne progoni samo oporbene građane u Turskoj, već i Turke u dijaspori. Zabilježen je progon protivnika Erdogana u 31 državi u Amerikama, Aziji, Africi i Europi. Turska tajna služba MIT cilja prvenstveno osobe povezane s religijskim pokretom Fetullaha Gulena, ali i kurdske i ljevičarske aktiviste. Tako su u siječnju 2013. tri kurdska prognanika, uključujući suosnivača PKK-a, ubijena u kurdskom kulturnom centru u Parizu. Turčin koji je uhićen nakon ubojstva umro je u pritvoru prije suđenja, što je potaknulo sumnje da je bio turski agent. Bajkerska skupina Osmanen Germania bila optužena za špijuniranje i prijetnje turskim prognanicima u Njemačkoj, pa su je njemačke vlasti zabranile 2018. Nakon propalog puča 2016. uslijedila je globalna ofenziva MIT-a protiv „opasne“ oporbe. Turski visoki dužnosnici otvoreno priznaju zasluge MIT-u za otmice pripadnika Gulenova pokreta. Otmice su vršene u Azerbajdžanu, Sudanu, Grčkoj, Kosovu i drugdje.
Narcistički kvazi-diktator
Erdoganov režim transformirao je Tursku iz zemlje s demokratskim potencijalom u autoritarnu državu koja krši ljudska prava i guši političke slobode. Politika sustavne represije, poticanja podjela i suzbijanja prava manjina osigurala je Recepu Erdoganu gotovo apsolutnu vlast, ali po cijenu urušavanja društvenog povjerenja i međunarodnog ugleda Turske. Iako koristi nacionalizam i religiju kao alat za održavanje moći, posljedice njegove narcističke vladavine vidljive su u rastućem nezadovoljstvu građana, rapidnoj stagnaciji gospodarstva i dubokim društvenim podjelama.
Teror se nastavlja i u 2025.
Najnoviji teror Erdoganova režima započeo je u ožujku ove godine kada je uhapsio i utamničio svog glavnog protukandidata za vlast, talentiranog istanbulskog gradonačelnika Ekrema İmamoğlua. Formalni povod uhićenja su optužbe za korupciju i pomaganje zabranjenoj kurdskoj stranci PKK, što oboje zvuči neuvjerljivo. Osim Imamoglua uhićeno je oko 100 novinara i poslovanjaka. Stoga su kao reakcija 19. ožujka uslijedili veliki narodni prosvjedi diljem Turske (Izmir, Istanbul, Ankara, Bursa) koji traju do danas. Prosvjeduje ujedinjena turska oporba od krajnje ljevice i desnice. Prosvjednike motivira i loša financijska situacija jer je turska lira izgubila u ožujku 16% vrijednosti u odnosu na američki dolar. Hoće li moderni turski sultan pasti, vidjet ćemo uskoro. To bi bilo dobro za budućnost Turske i turskog naroda.
Za još ovakvog sadržaja pratite autorov portal Actualitica.com
dr. sc. Jadranka Polović: NOĆNA MORA EU: ERDOGAN – „POPULISTIČKI AUTOKRAT“ NA JUŽNIM GRANICAMA EU
