Nakon što je prije desetak dana govorio o Stradunu, umirovljeni novinar, reporter i zaljubljenik u dubrovačku prošlost, Vedran Benić, održao je predavanje “Betule i kavane priče i legende”. Drugo je ovo od ukupno četiri predavanja u sklopu ciklusa “Sentimentalno putovanje sjećanjem na Grad”. Kao i prvo, tako je i drugo predavanje bilo iznimno posjećeno tako da je Saloča od zrcala bila (pre)puna.
Vedran Benić o glavnoj gradskoj ulici nekad: Prije je Stradun bio čist od stolica, butegijeri su bili duša Grada, a do danas su ostale dvije konstante…
Pozdravila je okupljene voditeljica Zbirke Ragusina Dubrovačkih knjižica Matija Tija Nenadić te im zahvalila na dolasku.
– Bit će ovo pravo sentimentalno putovanje očima jednog betulačkog mladića s kraja 60-ih i početkom 70-ih godina, najavio je Benić na početku.
Potom je pustio pjesmu “Došlo nam je Kumanovo” koja se pjevala između dva svjetska rata, a zapamtio je i predavač. Spomenuo je i gange, poznatu prkosnu ‘Puši mi u pr*no…‘, ali i talijanske pjesme… ‘Kumanovo‘ je inače bio brod Dubrovačke parobrodne plovidbe. Brod je u Drugom svjetskom ratu bombardiran i potopljen 1944. u akcijama na Siciliji. ‘Kumanovo‘ je održavao brodsku liniju Gruž – Trst, s njim bi u Dubrovnik dolazilo vino i zato se ‘Kumanovo‘ i spominje u pjesmi, a i u Kotoru su isto tako opjevali i spominjali ‘Kumanovo‘ jer je brod plovio i do Kotora!
– Betule su prostor u kojima nema ograda, pogotovo uz čašu vina više! Riječ potječe od talijanske riječi koja betulu definira kao ‘krčmu niske razine‘. Postoji i deminutivi pa se očigledno i tom lokalu ‘nježno tepalo‘! Navodi se u rječniku hrvatskog jezika da je betula ‘razgovorni pejorativni izraz‘, ali me ovo ‘pejorativni‘ malo ljuti, komentirao je Benić.
Umjetna inteligencija obrazložila je predavaču kako postoji biljka Betula folium, a uskoro je dala definiciju i prepoznala je kao riječ dubrovačkog lokalnog govora. No, umjetna inteligencija puno je toga zamiješala, dalmatinski i dubrovački… Dodao je ChatGPT kako je betula ‘način života, ritam, mentalitet‘, a nazdravio je Beniću na kraju i čašom vina, što predavač u danima mladosti nije mogao zamisliti ni u najvećem balunu!
Podsjetio je kako danas nema situacijskih fotografija iz betula, a pokazao je fotografiju Tomislava Hajeka na kojoj su Niko Kovač, Milan Milišić i Vojo Šindolić, a spomenuo je Benić u tom kontekstu fotografe koji su bilježili te trenutke kao što su Miško Ercegović, Željko Tutnjević, Milo Kovač, Mišo Ševelj, Željko Šoletić, Antonio Lolo Škorić…
Ne krije Benić sreću što postoje grupe na Facebooku kao što su ‘Dubrovnik nekad‘ ili ‘Dubrovnik i slici i sjećanjima, Stari Dubrovnik, Historical images of Dubrovnik‘, ‘Dubrovnik nekad i sad‘ u kojima se objavljuju stare fotografije a koje predavač koristi za svoja predavanja i zbog toga je vrlo zahvalan. Pročitao je okupljenima definiciju ‘betule‘ i ‘ture s noga‘ koju je upravo napisao Milišić.
Znali su gosti betula naručivati u skraćenicama poput ‘MBG‘ – mali bijeli gemišt. Pila su se isključivo mala pića – 0,3 za žestoko, jedan decilitar za vino jer “bolje dva mala, nego jedno veliko” – glasila je betulaška logika.
Posebno se Benić osvrnuo na žene za šankom koje su u pravilu imale kratka dvosložna imena. Spomenuo je tako Spasu Prkačin… Kad bi tete Jele u ‘Višnjici‘ rekla da je “zadnja za večeras”, to bi i vrijedilo. Nakon Jele došla je Mare na koju su znali vrištati djeca, a ona je uporno kukala da mora zatvoriti… Zatvorila bi kad bi došla milicija! Neda je po svom izgledu mogla raditi u bilo kojem restoranu, ali je uporno išla iz betule u betulu. Drage iz ‘Pera Lera‘ je Benića zvala ‘Chivas‘, ispričao je i zašto:
U Uvali sam konobarila kad se hotel Park gradio i na željezničkoj stanici kad je vozio Ćiro
– Naime, nesmotreno sam jednom u ‘Pera Lera‘ doveo neku djevojku iz Zagreba, koja je, na pitanje što želi popiti, sasvim ozbiljno rekla: “Imate li Chivas?” Drage je gotovo pala ispod šanka: “U betuli si došla tražit Chivas?”. Od tada, pa sve do njezine tragične smrti, Drage i ja redovito smo se na putu pozdravljali s “Chivas!” Svi mi rado smo išli na piće u Klare poznate pod nadimkom ‘Moja draga‘. Iskazala mi je posebnu počast, kad sam prvi put kročio u betulu, rekla mi je: “Moja draga, služila sam ti i oca, služila sam ti brata, pa evo sad ću i tebe!” Znala bi isto tako reći: “Moja draga, nije moja stvar, ali popio si već šest tura, a nisi platio niti jednu!” – naveo je Benić.
16. veljače 2012. u 82. godini života je preminula Klare Kristović rođena Mrdalo, a zahvaljujući osmrtnici, Benić je tek tad saznao za prezime žene koja mu je posluživala piće.
Osvrnuo se predavač na pića koja su se pila. Dubrovačko bijelo bilo je neprikosnoveno, tvrdilo se da u sebi ima ‘ugrađen‘ aspirin pa da od njega ne boli glava, što naravno, nije bila istina. Gore od njega jedino je bilo dubrovačko crno! Uz standardna pića poput dubrovačkog bijelog, bio je popularan Brandy domaći zvani ‘konjačić‘, a pomorci koji su dolazili počeli su švercati domaći Brandy u Englesku. Jednom ih je otkrila carina – tamošnji carinici su napisali da su ‘zaplijenili određenu količinu pića nepoznatog sadržaja‘! Nekad se ludilo za lozom koja je imala natpis ‘Živjeli 100 godina!‘, a onda je došlo vrijeme Stocka, pojavio se Deit koji se miješao u svim mogućim kombinacijama, neki su ga miješali čak s dubrovačkim bijelim!
– Dio betulaškog života je bilo hitanje nekog u đir, to je pravi mali teatar jer onaj tko je uhvaćen u đir ne zna da svi glume oko njega i to je dobra komedija. Niti zafrkancije pleli su se oko jednog lika! Što junak manje zna, to je smješnije publici! Zašto danas nema toliko oriđinala? Nema više betula! Oriđinalom se ne može postati u kafiću jer je preglasna muzika i ne može se razigrati taj teatar, komentirao je Benić.
Pustio je predavač tonski zapis na kojem se čuje poznati dubrovački brijač Anđelo Čikato, Hrvojev otac. Isto tako, pustio je i glasove Joška Juvančića Jupe i Vinka Krampusa.
Uz umjetnike, česti su u betulama bili i pomorci koji su ih dobrim dijelom pohodili kako bi dobivali informacije o kompanijama, razmjenjivali su se kontakti…
– Uz određene preduvjete i dum Pero s Boninova mogao je nekoga ukrcati na brod! Vodile su se sulude rasprave u betulama, jednom o tome tko je bio najbolji vojskovođa u Drugom svjetskom ratu! Božo Pehar je tom prilikom navijao za Winstona Churchilla! U betulama su često bili i novinari. I moja struka je dolazila iz profesionalnih razloga: škakljive informacije su se znale saznati kad bi se nekima razvezao jezik od vina… Imali smo redakcijske sastanke u Lućija, a on nas je mazio i pazio. Tako me je jednom, kad je čuo da sam počeo previše frfljati, a znajući da popodne moram voditi Dnevnik Radio Dubrovnika, Lući uzeo ispod ruke i odveo u Express restoran i častio me juhom da me malo dovede k sebi. “Ajde lijepo, pazi što govoriš kad budeš čit‘o dnevnik” i ispratio me prema Radiju. Novinari su uspjeli izdržati, dogurati do kraja svoja betulaška vremena do umirovljenja, s iznimkom nesretnog Žarka Bombe koji je vazda govorio da ima ‘novinarsku bombu‘, a često je to bio ćorak, prepričao je Benić.
Počelo je u Dubrovniku lagano razdoblje otvaranja kafića, Milišić je napisao da je s kafićima počela ‘kultura šutnje‘. Vlasnici kafića bili su dubrovački betulaši pa su glazbu držali dovoljno nisko da ostane prostora za razgovor. Kafići su u pravilu bili personalizirani prema vlasnicima pa su se tako i nazivali… U kafićima su za šank došli raditi muški.
Kafići su se otvarali i zatvarali. Na posebno napravljenoj mapi iz 1977. koju je Benić objavio sa svojom ekipom iz Lausa vidi se raspored kafića i betula. Spomenuo je objekt ‘Frižider‘ koji su tako zvali jer je jedini imao klimatizaciju, tu su ‘Pero Lero‘ koji je nosio ime po poslovođi Peru Daničiću, ‘Mladi grafičar‘ (tako se zvao zbog blizine tiskare), ‘Višnjica‘ je bila jedno od zadnjih mjesta u kojem se tražilo putno piće, kod ‘Mišića‘ se išlo na ukuhanu kavu, bilo je ‘Garište‘ na Širokoj ulici gdje se mogla kupovati pečena kokoš na komade, ‘Marko‘ (službeno ‘Penatur‘) ksu zvali ‘Marko Trovač‘ jer se nekome od betulaškog društva očigledno strašno zamjerio. U ‘Major‘ (u Lausu su ga zvali ‘Major Gundulić‘) na zelenoj placi su Župke ujutro bile prve na jutarnjoj kavi, a neki betulaši su ujutro znali popiti još jednu za kraj. ‘Orlando‘ i danas postoji, samo s drugom turističkom namjenom, a u njega su dolazili i stari i mlađi gospari…
Održala se do danas i ‘Škola‘ jer su je ionako svi zvali tim imenom. Prije Domovinskog rata objekt je nosio naziv ‘Peline‘. Nadimak ‘Škola‘ potječe od obružavanja s nastave, kad bi se obružavalo, tu bi učenici išli, neki su tvrdili da su učenici tu naučili više nego u pravoj školi. Znali su učenici između sebe govoriti: ‘evo me u Školi‘, znalo se o kojoj se školi misli! Preuzela je ‘Školu‘ današnja vlasnica Dinka Popović, a opjevao je poznati dubrovački buffet i akademik Luko Paljetak.
Gradska kavana nije bila betula, a ‘Manon‘ je bio lokalni betulaški prostor u kojem su dolazili domaći ljudi. Svraćalo se na piće u ‘Manona‘ na početku ili na kraju đira. Tu su se okupljali glumci Dubrovačkih ljetnih igara, ali i mnoge družine na redovitom ‘križnom putu‘ po dubrovačkim betulama… ‘Manon‘ je bio ‘kafana-slastičarna‘, vlasnik je bio Stevo Rubešić koji je bio ljubitelj opere pa je lokalu dao ime po jednoj Puccinijevoj operi… Jedno vrijeme su ‘Manon‘ zvali i ‘Cafe dei imbecili‘ jer su se u njoj najčešće okupljali umirovljenici! Kad se 1928. Ivo Vojnović vratio u Dubrovnik, redovito je dolazio u ‘Manona‘. Kako je u prostorima Dubrovačkih ljetnih igara, ‘Manon‘ je kasnije dobio ime ‘Festival‘.
Lagano je vremenom počela turistifikacija kafića i betula. Naime, mnogi su se lokali preuređivali. Preuređivanjem ‘Manona‘ glumci s Igara izabrali su kafić u Antuninskoj ulici čije je službeno ime bilo ‘Football‘. S vlasnikom Mladenom Radišićem radio je Frano Cetinić koji je preuzeo prostor.
– Zašto se tako zvao lokal? Prvi kafić na tom mjestu otvorio je nogometaš Dinama i reprezentativac Branko Gračanin koji se pojavio u Dubrovniku 1972. ‘Football‘ je bio prvi kafić s express aparatom za kavu. Od samih početaka, Frano je radio za šankom s Mladenom, rekao je Benić te posebno uz pljesak publike pozdravio Cetinića koji je došao na predavanje.
U četiri desetljeća je lokal pod imenom ‘Talir‘ dospio na stranice domaćih i inozemnih medija.
– Tajna Franovog uspjeha bilo je to što je mislio na domaće ljude. Kafić je bio omiljeno mjesto umjetnika, 1989. umjetnici su, povodom jubilarnih 40. Dubrovačkih ljetnih igara, peticijom tražili da ‘Talir‘ službeno postane ‘Klub Dubrovačkih ljetnih igara‘. Kad je Frano pošao u mirovinu u listopadu 2012., nema tko nije zabilježio zatvaranje kultnog ‘Talira‘. Kod Frana su dolazili i predsjednici, sjedio je na Franovim skalinima i češki predsjednik Václav Havel koji je bio pisac, dramatičar… Dakle, kao umjetnik je shvatio značenje kafića! O tome kako je Havel došao do ‘Talira‘ je u svom filmu ‘Moj Dubrovnik‘ govorio jedan drugi Čeh, redatelj Jiři Menzel, naveo je Benić.
Spomenuo je predavač odlaske u Miška, lokal ‘Pod lozom‘, poznat po svojim dugim seansama, kasnonoćno svratiše ‘Mlada Neretljanka‘, lokal ‘Tenis‘ gdje je bila i ‘spavaonica‘ na zidiću… Do početka Drugog svjetskog rata na mjestu današnjeg parkirališta bilo je tenisko igralište! U kafani Dubravka je uživo do ponoća svirala klasična glazba, a riječ je o staroj dubrovačkoj kafani. Novinari bi dolazili tu ujutro na ukuhanu kavu. Išlo se i u ‘Oceana‘, dolazili su tu oni otjerani iz Grada i ‘kafića‘. Potkraj 2007. ‘Ocean‘ je porušen.
Gradska kavana djelovala je na početku, od 1870., kao ‘Općinska kafana‘. Bila je mjesto za ozbiljne razgovore, a morala je biti ozbiljna jer je iznad bila i ostala vlast. U njoj je 1910. uveden prvi javni telefon. Do 1934. nosila je ime ‘Općinska kafana‘, a povratnik iz Amerike Kiko Marinović je te godine preuzeo te je otad nosila ime ‘Gradska kafana‘. Danas nosi naziv ‘Gradska kavana‘.
Godine 1933. otvoreni su lukovi Arsenala u Portu koje su zazidali Austrijanci jer je to bila vojna pekara. U vrijeme Republike također bi se zatvarali lukovi Arsenala!
Na ulazu u Gradsku kavanu bi mali crnac Riza otvarao vrata, ali bilo ih je više braće, doveo ih je iz Ulcinja trgovac Gjusti Težak. Crnci su u Ulcinju autohtoni stanovnici jer crnačka kolonija tamo postoji od 16. stoljeća. Obično bi poprimali prezime obitelji u kojoj su služili. Priča o Rizi, Đaši i njegovom bratu dogurala je i do beogradske “Politike”. Dubrovački trgovac Težak pobrinuo se da se braća zaista školuju! Đašo je tako bio u istom razredu s Ivom Labašem!
Betulijerima je Gradska kavana bila zanimljiva zbog najboljih maškarata. Tu su bile smiješne i originalne maske s brojnim satiričnim porukama…
Mnoge betule spomenute tijekom predavanja su nestale, a i mnogo je ljudi kojih više nema…
– Duhom starih betula još odišu Primo, Klub pomoraca, Klub invalida…, kazao je Benić te završio s pjesmom klape Kaše ‘Podignimo čašu‘ za sve one koji više nisu živi a rado su zalazili u betule.
U nastavku ciklusa slijede dva predavanja: 8. svibnja: “Slavica” – počeci i kino-nastavci u Dubrovniku 15. svibnja: “Oriđinali – neke (ne)zaboravljene face”.
