René, rođen 1920. godine, bio je središnji napadač San Lorenza, kluba za koji je razveselio Bergoglio i argentinsku reprezentaciju. Sin nogometaša govori nogometnim sadržajima o dugom razgovoru koji je imao s pontiftom u Santa Marti: “Donio sam mu loptu koju je potpisao tata, ali on je ostavio rekavši da …”
Nazvali su ga “Huevo”, jer je tata Hermenegildo umro kad je imao 7 godina i, poznato je kako je išao u te situacije, čak su i djeca morala pomoći. René Pontoni, rođen 1920. godine, počeo je prodavati jaja, a zatim je postao središnji naprijed San Lorenzo. Tehnički i teški centar naprijed: 80 kilograma (“prekomjerna težina od 30”, piše netko drugi), a to na terenu nije pomoglo. Kad je DiMagrì postao napadač argentinske reprezentacije i omiljeni igrač djeteta, Jorge Bergoglio, koji će postati papa. Jednog dana 2013. godine, pred timovima Italije i Argentine koji bi igrali prijateljski posvećeni njemu, Francesco je vratio Jorgea i rekao: “Želim vidjeti hoće li netko postići gol poput Pontonija”. Drugi put, predsjedniku San Lorenza, priznao je: “Sjećam se cilja Pontonija. CT, CT, CT, cilj!”. Zaustavite se prsa, lobirati na dva branitelja i pucanje. Talijanski novinar, Lorenzo Galliani, na Pontoni napisao je knjigu, a drugi René, sin “Huevo”, nosi na Guitarrita, restoran koji je osnovao prvak, “La Mejor Pizza u La Piedra de Buenos Aires”. Ili barem ovako pišu.
René, koliko je jaka bila veza s papom Franjo?
“Prošlo je ovako. Osvetnik mog oca, ovdje u Argentini, jednog dana mi kaže da mu je Bergoglio dao javno, a zatim mu šaljem pismo kroz argentinsku federaciju. Prolaze dva mjeseca i zovu me iz apostolske nuncijeature, tada dobivam rukom na kojoj sam se našao, a ja sam u Spopu, sa svojim Sporom.
Što ste rekli?
“Francesco se sjetio tog poznatog gola iz 1946. godine i bio je jako lijep. Razgovarali smo 50 minuta. Donio sam mu loptu koju je tata potpisao, ali on je napustio, rekavši da je u redu da smo ga zadržali. Želi znati najozbiljniju stvar? Ubrzo nakon toga izgubili smo ga u taksiju”.
Najzanimljivija stvar koju je Francesco ispričao na tim igrama četrdesetih godina prošlog vijeka?
“Rekao nam je da je njegova obitelj imala naviku, u danima igara, da donese puževe u restoran i pojede ih prije odlaska na stadion. To se više ne radi.”
A niste li postali nogometaš?
“Igrao sam u mladosti Boca, kad sam imao 18 godina. Moj je otac, međutim, želio učiniti nešto drugo, pa sam postao odvjetnik, a zatim bilježnik. Sportski javni bilježnik: Imam 74 godine, a do 70 igrao sam nogomet. Recimo da su na kraju i drugi rađali i uzeo nogometnu mudrost … tata bi bila sretna”.
“Izvrsna, ljubazna osoba, koju su suputnici i prijatelji voljeli sve do njegove smrti, koji je 1983. stigao na višestruku sklerozu. Vjerski ne prakticira, međutim bio je vrlo ponizan i to ga veže za tatu Francesco. Imali su etiku. Jednom kada je suigrač pogodio ruku protivnika i tako stvorio priliku za gol. Otac nije zaustavio gol, a on je zaustavio gol, a on je zaustavio gol.”
Što ostaje od tate, osim sjećanja?
“Kao mladić imao sam neke njegove košulje Biancocelesti, bez broja na leđima. Jednog dana sam otišao na turnir s prijateljima i koristio ih, tada su se svi vratili kući sa svojim. S vremenom, uključujući: to su bile košulje njegovih nastupa u argentinskom nacionalnom timu.
Barem, hoćeš li Pontoni uvijek vidjeti San Lorenzo?
“Moja obitelj je zaista sve utrke …”.
© rezervirana reprodukcija
