Kad se žene slože, malo tko im što može.
To nije samo zaključak ove afirmativne priče, već i njen logičan početak. S obzirom da većinu dobrih djela čine upravo žene. One su ona zraka sunca. Onaj damar, žila kucavica, bez kojih, pravo kazano, ne možeš ni živjeti ni umrijeti.
Opet, ni one bez nas. Pa u zahvalu muškoj čeljadi, nekolicina žena iz triju zaseoka Mustapići, Šamije i Čorići, predvođene Anđelom Mustapić Šamijom nekako po sredini sela nedaleko od Lovreća, „udarile” su temelje kapelice posvećene svetom Josipu. Onom radniku nalik njihovim djedovima, svekrovima i muževima koji su kroz prošlost, a i sada, ostavljali svoje domove i obitelji odlazeći trbuhom za kruhom.
Sveti Josip bio je tako idealan lik trudbenika, mučenika i sveca koji je trpio i mučio, da mu u slavu, u samo nekoliko mjeseci, na površini od pedesetak četvornih metara izgrade kapelicu.
Poput malenog svetišta
– Moj muž je građevinski radnik. Često puta kada sam bila u crkvi molila sam za poštenu plaću, za pravednog radnika. I za sve one koji teškom mukom zarađuju kruh za svoju obitelj. To me ponukalo, posebno nakon razgovora sa ženama iz sela, da krenemo u nešto o čemu, iskreno govoreći, nismo imale pojma.
Dodatni okidač bio je taj što sam primijetila da ga se ne spominje onoliko koliko zaslužuje. Na misama na njegov blagdan bilo bi nas tek 30-ak u crkvi, većinom žena iako se njega smatra “muškim zaštitnikom”. Nebeski čuvar radnika i očeva i domovine Hrvatske. To me je dodatno motiviralo. Jer ljudi misle da je on zapostavljen, ali upravo suprotno; on potajno živi u nama, i ja sam htjela da to bude jače… Da se ne “sakrivamo” već da ga glasno volimo.
Srce bi nekako osjetilo toplinu na spomen njegova imena. Stoga sam osjećala svaki dan veću želju za gradnjom kapele…kao da je On mene zvao… kao da to traži od mene, da dovedem sve nas na jedno mjesto. I da se povežemo i udružimo kako bi ponovo svi zajedno osjetili tu zaboravljenu radost, snagu zajedništva – kazuje nam Anđela Mustapić Šamija i nastavlja:
– Kako bi to doživjeli, najprije smo odabrali lokaciju. I onda je sve krenulo. Najteže je bilo pitati novce, a nemaš što pokazati. Kada su počeli iskopi to „nešto“ je izišlo na vidjelo i ljudi su počeli samovoljno dolaziti. Velika većina njih poslove su odradili potpuno besplatno. Netko građevinske poslove, netko kamen, drugi bravariju…, pa čak i cvijeće uokolo kapele. Uglavnom, svima u selu smo poslali poruke i bili su pravovremeno obaviješteni o početku radova. Skupljali smo po pedeset eura. I da je zafalilo ljudi su bili spremni izdvojiti dodatna sredstva. Svi radnici tijekom tih zahtjevnih radova bili su čašćeni i ugošćeni od strane naših domaćica. Jednostavno, osjećala se jedna pozitivna vibra. Posebno kada je u selo iz Marije Bistrice došao kip sv. Josipa u naravnoj veličini. Veselju nije bilo kraja.
Međutim, kao i u svakom poslu uvijek vam dođu usputni svakojaki problemčići. Ali kako god bi koji problem došao, sveti Josip bi poslao i rješenje – govori Anđela.
Miješale beton, fugirale kamen
Nije se libila zasukati rukave, pa je često znala i dodavati blokove, vodu, miješati beton …, čak i fugirati kamen. Dok su susjede kuhale kavu radnicima, donosile piće i kolače, Anđela je istovremeno nadzirala radove. Željela je da bude sve onako kako je zamislila.
– U svemu sam imala veliku podršku svog supruga Grge koji je također dao ruke u ostvarenju ovog našeg sna. Bio mi je velika podrška od same ideje, pa do završetka radova. Uz svoj posao, svaki slobodan minut zajedno smo provodili kod kapele. Jednako kao i svi mještani iz sela koji su se rado odazvali u realizaciji našeg cilja. Bilo je suza, strahova, neprospavanih noći. I sada kada gledam s odmakom vremena, sve je to imalo smisla – dodaje Anđela.
U ovu priču vjerskog karaktera nisu se upleli samo Lovrećani čija je općina također jednim dijelom sudjelovala u radovima, nego i žitelji susjednih župa Ciste Provo, Cista Velika, Baške Vode, Omiša, Aržana, Katuna… Svi su imali neki svoj zavjet zašto dati obola realizaciji ovog projekta.
Tko god je nešto ponudio nije ga se odbilo. Bilo to da je cvijeće masline koja je stigla sa Hvara, bilo svijeća, bio kamen…svi koji su željeli dati dio sebe u ovu kapelu dali su. Sad svi žive s njom, i u njoj.
Ona je tu, kako kaže, ne samo za nju, ili njeno selo i župu. Željela je, tvrdi, da ona bude svačija. Utočište svima kojima zatreba. Zato i je uz cestu, da svatko može do nje doći. Iz tog razloga poziva i sve one koji nisu sudjelovali, da pohode ovo maleno svetište.
To se vidjelo 19. ožujka na dan sv. Josipa, zaručnika Blažene Djevice Marije kada se prilikom blagoslova kapele u selu sa svega sedamdesetak duša okupilo još četiri puta toliko vjernika iz cijelog tog kraja. Na čijim su se licima vidjeli ponos i sreća, blagost i oduševljenje. Svi su bili kao jedna velika zajednica.
