Jose Mourinho letio je po Camp Nou podignutim kažiprstom, nesvjestan da će proslava po zadnjem sučevom zvižduku ući u anale i do danas služiti kao perfektna slika onoga što ‘The Special One’ likom i dijelom jest. Po potrebi nogometni šahist ‘par excellence’, čak i s figurom manje (Motta pocrvenio u 28.) na što se, potvrđuje Javier Zanetti godinama kasnije, pronicljivo pripremao danima, ali i nepopravljivi prgavac i provokator. Nije Mourinho nakon tog 0:1 poraza, odnosno ukupne 3:2 pobjede, slavio samo plasman Intera u finale i posrtaj premoćne Barcelone. Trijumf se tumačio na dubljim razinama.
Podignuti kažiprst nakon kultnog polufinala sezone 2009./10., dijelom je bio spontana i klasična slavodobitna reakcija, ali prst se podiže u znak opomene, pa su mediji mogli izgraditi i priču o naslađivanju – dvije godine ranije Barca je mogla imati Mourinha, no na Rijkaardovo je mjesto postavila Guardiolu, koji je naslijedio ono što smo mogli gotovo pa izjednačiti nogometnom savršenstvu. U prvoj utakmici Inter ih je nadigrao, u drugoj “ugušio”, zadržao minimalan plus iako nije imao više od 74 točna dodavanja i jednog udarca prema suparničkom golu. Mourinho je, prije posljedične trostruke krune, mogao slaviti i pobjedu (pokazat će se samo epizodnu) vlastite nogometne filozofije nad Guardiolinom. Toga dana dobili smo, u široj slici, kulminaciju ponajvećeg trenerskog rivalstva u modernom nogometu, dva potpuno različita svijeta.
Uoči susreta Barcelone i Intera, ovaj put na Montjuicu, talijanski i španjolski mediji skloni su oživjeti ovaj duh prošlosti, povlačeći paralele s ponovo moćnom Barcom i Interom kojem će, uvjereni su, za dobar rezultat trebati i dašak tog Mourinha. Ipak, razmak od 15 godina pretpostavlja i znatno drukčiji kontekst, na koncu Barca pod Flickom nije sklona posjedu (Guardiole) koliko vertikalnosti i visokom presingu, što umanjuje šanse da s talijanske strane gledamo isključivo “parkirani autobus”. Repriza, stoga, neće biti potpuno vjerodostojna “originalu”, ali kalup o bitki dvaju različitih svjetova odgovarajuć je promotrimo li putanju dolaska do top četiri.
Najbolji napad usprotivit će se najboljoj obrani ovosezonske Lige prvaka. Barcelona je zabila više od svih (37 golova), dolazimo do izračuna od 3,1 pogotka po utakmici, što je za samo 0,1 manje od najboljeg prosjeka u jednoj sezoni ikada, kojeg je također ostvario Flick (s Bayernom). Inter je, pak, primio najmanje (samo 5!) te u najviše navrata (8) održao mrežu čistom. Interova strategija polazi od obrambene stabilnosti, koja mora biti dovoljno adekvatna da malen broj pravih šansi za Lautara ili Thurama ostane vrijedan pogotka više od protivnika. Barcelona, pak, temelje drži na suprotnim postulatima – maksimalan obrambeni rizik s visoko postavljenim braničima ostatku ekipe omogućava invaziju prema naprijed, a logika je da će takvim principom majstori u napadu napraviti dovoljno da onaj štetni dio rizika ne predstavi i problem na semaforu.
Dakle, načini na koje Hansi Flick i Simone Inzaghi grade ubitačnost nemaju puno dodirnih točaka, no zasad podjednako dobro funkcioniraju, premda Inter više nema šansu za trostrukom krunom i u završnicu sezone ulazi sa znatno većim neizvjesnostima. Flickov “rock ‘n roll” na prvi pogled izaziva divljenje i manje-više uvijek očekujete isto, dok se učinkovitost Inzaghijeva pragmatizma nalazi “ispod površine”. Na to nam ukazuje podatak da je Inter u 12 ovosezonskih utakmica Lige prvaka, što s nadoknadama broji više od 1.100 minuta igre, u gubitničkoj poziciji proveo samo 10 minuta i 54 sekunde! Jasno, najkraće je to ukupno vrijeme jedne momčadi u rezultatskom minusu.
O razornosti Interove tranzicije i protunapada govori (i) podatak da je Barella izveo veći postotak uspješnih progresivnih dodavanja (oni koji stižu u zadnju trećinu i pomiču loptu najmanje 25 posto bliže golu) od svih središnjih veznjaka Lige prvaka. Možemo, shodno tomu, očekivati i nogometni vrhunac nadmetanja u središtu terena, jer Montjuic suprotstavlja u ovom trenutku vjerojatno dva najkvalitetnija vezna reda na svijetu. Inter ga ima u dugotrajnoj povezanosti Calhanoglua, Barelle i Mkhitaryana pa će im iskustvo biti izuzetno važno oružje, a Barca čvrstoću gradi ponajprije na u oba smjera nevjerojatnom Pedriju i sve boljem Frenkie de Jongu, koji se ove sezone napokon “pronašao” u izostanku većih ozljeda.
Maločas navedeni statistički “detalji” oslikavaju zašto je Inzaghi stekao renome stručnjaka za nokaut fazu, utjelovljenog u dva Talijanska kupa, tri Superkupa Italije, boravku u finalu Lige prvaka 2023. godine… Flick, pak, stiže u klinč nakon što je u minulom El Clasicu (Kup Kralja) postao prvi trener sa 7 od 7 po pobjedama u finalima. Sigurno se Inzaghiju sviđa što je Lewandowski ozlijeđen, ali treba imati na umu da ni jedan napadački dvojac međusobnim dodavanjima nije stvorio više velikih šansi od tandema Yamal-Raphinha (16, jedan drugome po osam), tako da izostanak Poljaka ne mora utjecati na kombinatoriku, posebice ako Olmo zaigra na ‘desetki’.
U strogo zatvorenim taktikama najveći problem prave suparnički kreativci, nepredvidljivi lumeni beskrajnih ideja, zato ćemo opet posebno promatrati Yamala. “Uguši” li ga Inzaghi kao što je Mourinho onomad Messija, pa se Argentinac nije snašao čak ni mijenjajući pozicije), šanse za dobar ishod (što je i remi) rapidno rastu. U suprotnom, Barca će imati izvrsne temelje za još jednu nogometnu ljepoticu.
