Najavu piše: Robert Matteoni
Od 21 sat se na Olimpijskom stadionu u Berlinu igra finale Europskog prvenstva. Obično se u ovakvim slučajevima govori da igraju najbolji akteri kontinentalne smotre, te da su šanse unutar jedne (finalne) utakmice uvijek 50-50 %. No, uvjerljiv je dojam da je u finalu stigla ponajbolja reprezentacija ovog turnira, i to je Španjolska, a da je drugi finalist momčad koja je imala vještine okrenuti natjecateljsku sudbinu na svoju stranu i onda kada je bila praktično izgubljena.
Engleska je, objektivno rečeno, neočekivano u finalu. Ne samo zato što nije igrala uvjerljiv nogomet, nego i zato što je u više utakmica plesala na rubu eliminacije. To se nije dogodilo zato što Gareth Southgate ima koncentraciju visoke individualne kvalitete, pa su u prijelomnim trenucima razni takvi pojedinci (Bellingham, Saka, Kane, Watkins, Foden…) izvlačili iz svog šešira ključne poteze, te izazvali euforiju u Engleskoj.
Možda je medijski svijet i javna kritika, poglavito na Otoku, prestroga prema izborniku i igračima Tri lava. Jer bez obzira na određenu dozu sreće i nadasve vrlo povoljnu “stranu” ždrijeba, Engleska je prkosila problemima, nepovjerenju, slabostima u igri, te se u finišu turnira počela dizati. Kao da je sama sebe punila energijom po putu do Berlina, i sada je spremna da na Olimpijskom stadionu ostvari ono što nije nikad – postane prvak Europe. Propustili su tu priliku na svom Wembleyju prije tri godine, a sada su podigli borbeni gard do maksimuma za Španjolsku. Reprezentaciju koja ima veliku priliku ući u povijest kao prva koja će ostvariti četiri europske krune…
Nogomet na ovom Euru nije bio za ukus navijačkog svijeta. Nije bio ni tehničkog dojma koji bi zadovoljio analitičare barem u nekom segmentu posebnosti. Vidljivo je da igrači dolaze do ovog turnira iscrpljeni od duge klupske sezone. U finalu se, međutim, očekuje dobra predstava upravo zbog gore navedenih motivacija. Igrat će dvije različite reprezentacije, koje zajednički imaju tek to da su bogate individualnom kvalitetom.
Za razliku od Engleza, La Roja djeluje vrlo kompaktno na terenu. To je svakako zasluga samozatajnog, ali čvrstog izbornika Luisa de la Fuentea, čovjeka koji zarađuje 600 tisuća kao izbornik, gotovo deset puta manje od kolege s engleske klupe. Gareth Southgate je osam godina izbornik i uz još jedno finale, prvi puta izvan Engleske, nada se kako će ostvariti povijesni iskorak osvajanja euro titule. I prvog trofeja nakon 1966., Mundijala na kojem je Alf Ramsey osvojio prvi i jedini engleski naslov.
Španjolska je u punom naletu forme i natjecateljskog ritma. Ona je toliko moćna da je bez većih problema kompenzirala ozljedu i izostanak takvog talenta kao što je Pedri. Zaigrao je Dani Olmo tako da je praktično u užem izboru za najboljeg igrača turnira, te najboljeg strijelca. Španjolska igra u svojim standardima kad je u pitanju nogomet. To znači kontrola posjeda i ritma utakmice, tehnička besprijekornost, plitka formacija i promptne okomice. Momčad koja je na prošlom Euru i Mundijalu bila skup vrhunskih vezista/tehničara, te se gušila u “bolesnom” posjedu i posljedičnoj jalovosti, uz dva mlada igrača, Nicu Williamsa i Laminea Yamala, dobila je toliko potrebnu brzinu, dubinu.
S ta dva krila De La Fuenteova selekcija ima okomitost koja razbija svaku suparničku branu, bilo preko bokova, bilo kroz sredinu, gdje vezni igrači ulaze kroz raširene koridore suparnika. De La Fuente je samo modernizirao igru prethodnika Luisa Enriquea, ubrzao je i s više okomitosti učinio efikasnijom i dominantnijom. Ima li koju slabost?
Zapravo je najveći rizik, kako su se i španjolski analitičari složili, to što je reprezentaciji sve išlo kao podmazano u prethodnih šest utakmica, pa postoji rizik da se osjećaju već kao prvaci. A to bi protiv Engleske, koja je dobila veliku nagradu ulaskom u finale, s obzirom na sve svoje natjecateljske probleme (forma igrača, manjak kolektivnog duha, dubioze igre, te izbora aktera), moglo biti pogubno. Momčad koja ima takve talente kao što su Jude Bellingham, Foden, Kane, Saka, fajtere kao Walker, Stones, Rice, Watkins i drugi, i te kako je sposobna uhvatiti liniju povijesnog iskoraka. Engleska je gladna kao nitko velikog uspjeha i kako se drugi puta u tri godine pružila šansa da se domogne titule, sve slabosti gube snagu pod naletom motivacije, momčadske koncentracije, adrenalinom koji pršti kod mladih i starijih igrača.
Prognoze pretežito idu u korist Španjolske, simpatije javnosti, osim engleske, pogotovo su za La Roju. Jer je pokazala uvjerljivo najbolji nogomet do sada. Za razliku od Engleza. No, u jednoj utakmici finala sve je moguće…
