Rijeka će protiv Gorice nastupiti bez sigurno ozlijeđenog Mile Škorića i Šimuna Butića te zbog akumuliranog trećeg kartona suspendiranih Ante Oreča i Tonija Fruka. Postoje još nade da bi se u momčad mogao vratiti Stjepan Radeljić što bi sigurno bio veliki dobitak za riječku posljednju liniju, posebice s obzirom na rezultate u posljednje vrijeme, odnosno pet primljenih pogodaka u tri zadnja ligaška kola.
Ako je riječka obrana sve dalje od onih epiteta koji su je krasili do nedavno, poput nepremostive i neprolazne, riječki napad, odnosno ofenziva još je u većoj krizi. U posljednja gotovo dva mjeseca Rijeka je gotovo isključivo “živjela” od pogodaka Tonija Fruka na kojeg riječki strateg neće moći računati u ovoj “biti ili ne biti utakmici”. Na stranu sve statistike i priče, na stranu i opravdanja, riječka računica protiv Gorice je jasna, poraz Rijeku ne bi matematički eliminirao iz utrke za prvaka, no četvrti u nizu definitivno bi šanse Đalovićevih pulena sveo na postotak u razini statističke pogreške.
Koga nema, bez njega se mora, stara je narodna poslovica koju će Rijeka ove nedjelje morati plastično primijeniti kako bi došla do svog cilja. Za pobjedu, naravno netko mora i postići pogodak, pod uvjetom da to ne bude autogol nekog od igrača Gorice, netko od Riječana tko se ne zove Toni Fruk morat će pronaći put do mreže Turopoljaca.
Prvi među jednakima u tom odabranom društvu, od kojeg se pogoci naravno i očekuju jest Duje Čop. Iskusni napadač i nekadašnji reprezentativac Hrvatske zimus je Lokomotivu zamijenio Rujevicom baš zbog toga, borbe za naslov prvaka u koju bi ugradio nekoliko svojih pogodaka. Nakon što se Rijeka kroz jesenski dio natjecanja najviše mučila upravo u napadu i nakon što Komnen Andrić te Stipe Perica nisu niti izbliza demonstrirali svoje nogometne vještine, odnosno postizanje pogodaka u bijelom dresu, Čop je dočekan kao spasitelj riječkih šampionskih ambicija, kao melem na ranu nakon naprasnih zimskih odlazak čak tri riječka nositelja igre (Smolčić, Galešić, Pašalić).
I nakon što je sjajno krenuo u riječkom dresu, postigavši dva pogotka uz asistenciju u prve tri utakmice za Rijeku, Čop se u srazu protiv Dinama (gdje je bio strijelac jednog od četiri pogotka) ozlijedio i propustio nekoliko dana treninga. Iako na prvu to nije izgledalo tako strašno, izgleda da su godine učinile svoje, 35-godišnjak nikako nije uspio ući u pravi ritam, toliko da se trener Đalović odlučio vratiti na jesenski sustav igre u kojem je Toni Fruk bio ta famozna “lažna devetka”, a Čop utakmice počinjao s klupe.
U izostanku kartoniranog najboljeg strijelca Rijeke u aktualnoj sezoni, gotovo je sigurno da će Čop još jednom dobiti priliku od prve minute i tako pokazati i dokazati da nije uzalud bio velika zimska želja trenera Đalovića. Učinak od dva pogotka i dvije asistencije u dosad odigranih 595 minuta igre u bijelom dresu definitivno je premalo, posebice ako se zna da Čop u aktualnoj sezoni na svom kontu ima ukupno 11 pogodaka uz dva ključna dodavanja suigračima. Jedini je problem što devet pogodaka otpada na jesenski dio natjecanja u kojem je Čop branio boje Lokosa. Za Rijeku nije zabio od dvoboja s Dinamom 22. veljače, postit će barem 71 dan…
Bez obzira na sve, a to ponavljamo već kao papiga, i takav, skroman, učinak riječkog napadača duplo je bolji nego što je to u jesenskom dijelu bio učinak čak dvojice riječkih napadača Komnena Andrića i Stipe Perice koji su zajedno postigli jedan ligaški pogodak…
Jedina prava alternativa (u izostanku Fruka, naravno) Duji Čopu u dvoboju protiv Gorice, kada je u pitanju vrh riječkog napada, počiva u liku i djelu napadača Dominika Dogana. Momak koji je početkom sezone stigao na Kvarner s pedigreom najboljeg strijelca Prve lige prošle sezone, “na papiru” je itekako obećavao, ispada je da je na tome to i ostalo. Ne može se reći da mu Đalović nije dao nešto prilika za dokazivanje, no svega jedno pojavljivanje u početnoj postavi (kada su ligaški ogledi u pitanju) uz tek 13 nastupa i svega 202 minute provedene na terenu, svakako nisu brojke od kojih ti se “zavrti u glavi”.
Pored toga, dojma smo da su i njegovi ulasci s klupe nerijetko bile poluočajničke reakcije stožera u trenutcima kada je Rijeka pokušavala uhvatiti ili barem isprovocirati rezultatski minus. Drugim riječima, klupa Rijeke očito baš nije toliko široka niti toliko jaka kada ti je nominalno drugi napadač momčadi miljama daleko od početne postave, pa i uloge igrača rotacije, a za tu širinu pak trener Đalović snosi najmanju odgovornost…
Vjerojatno u tome leži i dobar dio odgovora na pitanje zašto, primjerice, Rijeka niti jednom nije započela dvoboj u sustavu s dva napadača u igri, a i kroz same utakmice igra s dvojicom najisturenijih igrača koji se drže takvog rasporeda bila je prva rijetkost koja se može nabrojati na prste jedne ruke…
U svakom slučaju ostaje za vidjeti u nedjelju na koji će način Rijeka pokušati ugroziti i pobijediti momčad Marija Carevića koji sigurno na Rujevicu neće ponijeti – bijelu zastavu.
