Nedavni problemi u europskoj elektroenergetskoj mreži, gdje su veliki dijelovi sustava doživjeli prekid opskrbe, ponovno su otvorili raspravu o stabilnosti mreže. Prema prvim izvještajima koje prenosi American Thinker, uzrok je bio pad frekvencije zbog nedostatka tzv. “rotirajuće rezerve”. Kada frekvencija padne prenisko, automatski zaštitni prekidači isključuju dijelove mreže i potrošače kako bi spriječili potpuni kolaps. Elektrane također imaju uski radni raspon frekvencije i isključit će se radi samozaštite ako frekvencija previše odstupa.
Klasičnu elektroenergetsku mrežu možemo zamisliti kao kompleksan sustav međusobno povezanih rotirajućih zamašnjaka (generatora u elektranama), električki sinkroniziranih na istu frekvenciju. Potrošači energije konstantno pokušavaju “usporiti” te zamašnjake, crpeći energiju, dok elektrane dodaju energiju kako bi održale frekvenciju konstantnom. Regulaciju snage izvode regulatori snage, danas elektronički, koji prilagođavaju dotok energije (npr. pare na turbinu) prema potrebi. Cijeli sustav je fino ugođen, a stabilnost uvelike ovisi o ukupnoj masi i brzini rotirajućih dijelova – takozvanoj “rotacijskoj inerciji”. Više inercije znači stabilniju mrežu koja lakše podnosi nagle promjene opterećenja ili ispade pojedinih elektrana.
Problem nastaje s modernim obnovljivim izvorima energije. Solarne ploče nemaju rotirajuće dijelove, pa time ni rotacijsku inerciju. Vjetroturbine je imaju, ali znatno manje od masivnih turbina i generatora u klasičnim termoelektranama ili nuklearnim elektranama. Također, nemaju klasične regulatore snage za brzu regulaciju snage (iako mogu smanjiti proizvodnju ako frekvencija poraste). Posljedično, velik udio energije iz takvih nestalnih izvora smanjuje ukupnu inerciju mreže, čineći je osjetljivijom na nagle promjene, poput prolaska oblaka preko solarnih polja ili iznenadnog smanjenja brzine vjetra. Sustav postaje manje robustan i zahtijeva brže reakcije od preostalih klasičnih elektrana.