Dok traju diplomatski pregovori posredstvom SAD-a oko završetka međudržavnog sukoba između Rusije i Ukrajine, pri čemu se često pojavljuje pitanje Krima i njegovog budućeg statusa, zanimljivo je osvrnuti se na povijest ovog geopolitički i geostrateški izuzetnog važnog poluotoka.
Poluotok Krim ima vrlo bogatu povijest jer je mjesto susreta različitih naroda i civilizacija. Na Krimu postoje prahistorijski dokazi trgovine ondašnjih nomadskih plemena, kao što su Kimerijci iz 12. stoljeća prije Krista te Skiti i Sarmati od oko 8.-7. stoljeća prije Krista (Paščenko, 2016; Šćekić, 2015). Grci su počeli izgrađivati svoje kolonije na Krimu oko 7.-6. st. pr. Kr., a u 4. stoljeću nove ere na Krimu se izmjenjuju različiti entiteti tijekom Seobe naroda, poput Gota, Huna, Avara, Bugara i drugih (Paščenko, 2016).
U srednjem vijeku (7.-10. stoljeće) Krim je bio dio (pretežno) judaističkog Hazarskog kaganata. Nakon sukoba s Bizantom, Hazar je nestao, a Krim je pao pod utjecaj bizantskog saveznika, slavenske formacije Rus’ s Kijevom u središtu (Ibid).
Pokrštenjem kneza Kijevske Rus’, Volodímira Velikog, u novoprisvojenoj grčkoj koloniji Hersones, Krim je došao pod vlast Kijevske Rus’ (Burda, 2009). U 13. stoljeću dolazi do velike mongolsko-tatarske invazije, koja će Krim učiniti djelom Zlatne Horde (Елагин, 2012), a pojedini priobalni dijelovi ostali su pod kontrolom trgovačkih sila Venecije i Genove.
Unutarnjim sukobima u Zlatnoj Hordi došlo je do slabljenja političkog sustava što je rezultiralo nezavisnim Krimskim Kanatom koji je 1471. postao osmanski vazal (Šćekić, 2015).
Ukrajina između Rusije i Zapada (2): Borbe za Krim, Donjeck, Odesu i Harkov
Otomansko-ruski ratovi
Vlast Osmanskog carstva s vremenom je počelo ugrožavati Rusko carstvo, čiji je vanjskopolitički cilj bio izlaz na Crno more. Nakon nekoliko rusko-osmanskih ratova, „ruska vojska prodire do Krima i 1771. poluotok je pokoren. Krim više nije vazal Turske, za kana je postavljen proruski lobist, podupiran ruskim vojnim snagama razmještenim po utvrdama“ (Paščenko, 2016: 10). Tad je Krim bio nezavisan (de facto pod ruskom kontrolom) do 1783. kad ga je ruska carica Katarina II. Velika Manifestom anektirala prekršivši sporazum s Osmanskim carstvom iz Küçük Kaynarca i Konvenciju Aynali Kavak (Vuković, 2022); Абдулаева, 2012; Мальгин, 2013).
Geopolitika i geostrategija bili su ključni uzroci ove odluke. Došlo je do neprekidne granice između Crnog i Azovskog mora što je promijenilo obrambenu strategiju južne granice, ojačalo utjecaj Rusije na Crnom moru, uspostavilo luku na Crnom moru koje ne zaleđuje zimi. „Još jedna prednost bila je ta što Crno more nije imalo ograničenja u pogledu veličine i tonaže plovila, za razliku od ušća Dnjepra koje su turske flote mogle blokirati u bilo kojem trenutku“ (Crimea Historical Society, 2022).
Mag. B. Rukavina: POLUOTOK KRIM – geopolitički i geostrateški osvrt na povijest, sadašnjost i budućnost
Od Napoleonskih ratova do Prvog svjetskog rata
U 19. stoljeću Krim je bio iznimka koja je narušila stoljeće mira, razdoblje između Napoleonovih ratova i Prvog svjetskog rata (Polanyi, 2001). Riječ je Krimskom ratu (1853.-1856.) koji je izbio zbog ruske ekspanzije na području Dunava izazvavši strah zapadnih sila (Velike Britanije i Francuske) da će Rusija uspjeti zauzeti dodatne prostore tadašnjeg bolesnika na Bosporu – Osmanskog carstva.
Glavni uzrok sukoba bila je ruska opasnost za trgovačke putove Velike Britanije i Francuske (Lambert, 2011; Sweetman, 2001). Povod ratu bila je obrana vjerskih prava kršćana u njihovim svetim mjestima na prostoru Otomanskog carstva. Sukob je predstavljao europski rat protiv Ruskog carstva s glavnim ciljem da se zadrži europska ravnoteža snaga koja je uspostavljana Bečkim kongresom 1815. godine (Lambert, 2011). Završio je ruskim porazom te Pariškim sporazumom kojim je Rusija demilitarizirana na Crnom moru i djelomice na Baltiku, izgubivši južne dijelove Besarabije i pravo pokroviteljstva nad kršćanima u podunavskim kneževinama (Сергеев, 2012). Crno more bilo je potpuno otvoreno za međunarodnu (britansku i francusku) razmjenu i trgovinu (Айрапетов, 2017).
U Prvom svjetskom ratu nije bilo vojnih djelovanja na Krimu, međutim za vrijeme građanskog rata u Rusiji zabilježeni su sukobi između Bijele i Crvene armije. „1921. godine uspostavljena je Autonomna Krimska Sovjetska Socijalistička Republika koja je ušla u sastav Ruske SFSR“ (Šćekić, 2015: 127).
Drugi svjetski rat
U Drugom svjetskom ratu Krim je bio od velike geostrateške važnosti. Adolf Hitler je Krim nazvao nepotopivim nosačem zrakoplova Sovjetskog Saveza. Njemački general Heinz Wilhelm Guderian u svojim memoarima navodi Hitlerovu zapovijed od 21. kolovoza 1941. godine: “Prijedlog OKH od 18. kolovoza o razvoju operacija u smjeru Moskve ne odgovara mojim planovima. Naređujem: 1. Najvažniji cilj prije početka zime nije zauzimanje Moskve, već zauzimanje Krima…“ (Гудериан, 2012: 560). Kao rezultat toga, Wehrmacht je raspršio svoje snage što je imalo utjecaj na ostatku istočnog fronta (Крылов, 2014: 176).
Obrana Sevastopolja je jedna od velikih bitki SSSR koja je usporila prodor Wehrmachta. Izuzetno bitna konferencija Drugog svjetskog rata odvila se na Krimu, u Jalti, gdje su usuglašeni glavni pogledi saveznika o Europi nakon pada nacionalsocijalizma i fašizma (Ревякин, 2020).
Tko je kriv za kaos: Političko-diplomatski sukobi Rusije i Zapada oko Ukrajine (2)
„Prebacivanje“ Krima u Ukrajinu
Za vrijeme Hladnog rata došlo je do „prebacivanja“ Krima u sastav Ukrajine. Čuvena predaja ili poklanjanje Krima, dogodilo se za vrijeme Nikite Hruščova 1954. godine iz više razloga. U SSSR je 1954. došlo do velikih administrativnih promjena formiranjem oblasti poput Magadenske, Belgorodske, Lipetske, Čerkaske, Arzamaske i drugih te je preimenovano nekoliko gradova (Закон СССР, 1954).
Prijenos Krima u Ukrajinu analiziran je površinski ne ulazeći u potencijalne političko-pragmatične razloge ove odluke. „To se dogodilo 19. veljače 1954. kad je Prezidij Vrhovnog Sovjeta Sovjetskog Saveza izdao dekret o prijenosu Krimske oblasti iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR, uz prethodno odobrenje Politbiroa Komunističke partije Sovjetskog Saveza. Po članku 18. Ustava SSSR-a, to se nije moglo izvršiti bez dozvola republika SSSR. Rusija i Ukrajina su to potvrdile preko svojih parlamenata, dok Krim tad nije imao status republike, nego oblasti i nije ga se imalo što pitati“ (Kramer, 2014).
Službena sovjetska obavijest navodi dva razloga prebacivanja Krima u Ukrajinu: 1) ustupanje Krima je plemeniti čin od strane ruskog naroda u spomen na 300. godišnjicu ponovnog ujedinjenja Ukrajine s Rusijom (referenca na Perejaslavski ugovor koji su 1654. potpisali predstavnici ukrajinskog kozačkog hetmanata i Moskovskog cara Alekseja) (Burda, 2009: 283), i 2) da je prijenos bio prirodan rezultat „teritorijalne blizine Krima Ukrajini, sličnosti njihovih gospodarstava i bliskih poljoprivrednih i kulturnih veza“ (Kramer, 2014).
Ova dva razloga potvrdila su djelomično Hruščovljeva djeca. Nina Hruščova smatra da je predaja Krima bila simbolična, uz pokušaj preustroja centraliziranog sustava, te da je Hruščov volio Ukrajinu i da je poklanjanje Krima njegova osobna gesta prema omiljenoj republici, čiji je bio i predsjednik jedno vrijeme (Calamur, 2014). Njegov sin, Sergej Hruščov, smatra da je odluka donesena zbog izgradnje hidroelektrane na rijeci Dnjepar i da sva uprava za povezane infrastrukturne projekte bude pod jednim upravnim središtem, Kijevom (De Nesnera, 2014).
„Oba su razloga dvojbena. Iako je 1954. godine bila 300. obljetnica Perejaslavskog mira, ne postoji nikakva veza između tog ugovora i Krimskog poluotoka. Perejaslav, u središnjoj Ukrajini nedaleko od Kijeva, ni blizu Krima, a ugovor nije imao nikakve veze s poluotokom koji je došao pod rusku kontrolu tek 130 godina kasnije“ (Kramer, 2014). „Retrospektivno se Perejaslavski ugovor često (netočno) povezuje s rusko-ukrajinskim jedinstvom, ali teško je shvatiti zašto bi itko u SSSR-u predložio proslavu 300. obljetnice dokumenta prijenosom Krima iz Ruske SFSR u Ukrajinsku SSR“ (Ibid).
Važno je naglasiti kako je pravdanje prijenosa Krima u Ukrajinu zbog određenih kulturnih i gospodarskih veza s Ukrajinom pretjerana tvrdnja bez mnogo činjenica. „U 1950- ima, stanovništvo Krima iznosi otprilike 1,1 milijun od čega je bilo oko 75% etničkih Rusa i 23% Ukrajinaca. Staljin je Tatare prisilno deportirao kao i druge manje populacije poput Armenaca, Bugara i Grka. Stoga je 1954. godine Krim bio više ruski nego ikad“ (Ibid).
Politički sukob u vrhu SSSR-a
Međutim, postoji još manje poznatih razloga koji imaju veću važnost za poklanjanje Krima Ukrajini. Poglavito je riječ o političkim i pragmatičnim razlozima tadašnjeg vođe SSSR-a Nikite Hruščova.
Prvi je politički sukob u vrhu SSSR-a u kojem je Hruščov nastojao učvrstiti potporu u svojoj borbi za vlast protiv premijera Georgija Maljenkova koji se pojavio kao potencijalni vođa SSSR-a 1953. nakon Staljinove smrti. Među onima čiju se potporu Hruščov nadao pridobiti bio je Oleksij Kiričenko, koji je početkom lipnja 1953. postao prvi tajnik Komunističke partije Ukrajine (smijenivši Leonida Meljnikova, nasljednika Hruščova na tom mjestu u prosincu 1949.). Hruščov nije znao ima li Kiričenkovu podršku jer su bili posvađani otkad je Kiričenko podržao kritiku Lavrentija Berije o situaciji u zapadnoj Ukrajini – koja je implicitno napadala Hruščovljev rad kao čelnika Ukrajine. Prijenosom Krima, Hruščov se nadao otkloniti napetosti nastale iz ove epizode (Ibid).
Kao drugi realniji razlog prijenosa Krima navodi se učvršćivanje sovjetske vlasti u Ukrajini nakon oružanih sukoba u novopripojenim zapadnim dijelovima Ukrajine (posebno u Volyniji i Galiciji) koji su trajali do sredine 1950-ih (Marples, 2013). S Krimom se povećala ruska nacionalna manjina u Ukrajini, odnosno ruski utjecaj. „Staljinistički režim poticao je etničke Ruse da se nasele u tim republikama od kasnih 1940-ih nadalje, a ta se politika nastavila pod Hruščovom i Leonidom Brežnjevom. Proporcionalno, preseljenje Rusa u baltičke republike bilo je veće nego u Ukrajini, ali u apsolutnim brojevima preseljenje Krima dovelo je u Ukrajinu mnogo veći broj Rusa u regiju koja je blisko poistovjećena s Rusijom, jačajući sovjetsku kontrolu“ (Kramer, 2014).
Zanimljivo je kako su nakon pripajanja Krima 2014. godine, ruske vlasti negirale ovu odluku različitim argumentima: kako je SSSR bio diktatura i da pripajanje nije bilo demokratski utemeljeno, kako nije bilo referenduma te kako na Prezidijumu Vrhovnog Sovjeta Sovjetskog Saveza 19. veljače 1954. kad se odlučivalo o poklanjanju Krima, nije bilo kvoruma, jer se sastalo 13 od 27 članova Prezidijuma koji su jednoglasno odlučili o sudbini poluotoka (Sudakov, 2009). Zapad upozorava Rusiju kako su ključni ugovori potpisani s Ukrajinom prilikom i nakon raspada SSSR-a, kao što su Beloveški sporazum iz 1991. godine (Фененко, 2017) te Budimpeštanski memorandum iz 1994. godine. Njima se jamčio teritorijalni integritet i suverenitet Ukrajine (Yost, 2015) te denuklearizacija Ukrajine dislociranjem svih nuklearnih bojevih glava u Rusiju (Vidmarović, 2020). Navedeno su podupirale i SAD kako bi smanjile elitni nuklearni krug država.
Trumpova nepredvidljivost: ‘Teorija ludila’ i Jalta 2 s Rusijom i Kinom
Potencijal za etnički sukob, do kojeg nije došlo
Pitanje Krima bilo je aktualno nakon raspada SSSR-a jer ondje nije eskalirao sukob. „Krim je bio primjer regije koja ima potencijal za etnički sukob, ali do njega nije došlo“ (Dawson, 1997: 427). Krimski vođe imali su želju i volju napustiti Ukrajinu, proglasiti nezavisnost i/ili se pridružiti Rusiji, ali Jeljcinova vlada nije dopuštala nikakvo revidiranje granica, iako je u okolnostima velike političke i gospodarske krize te snažnih separatističkih tendencija proruskih nacionalističkih snaga „1992. godine ruski parlament donio odluku o nepravomoćnosti predaje Krima Ukrajini 1954. godine“ (Paščenko, 2016: 11-12).
Situacija se smirila 1995. godine kad je Kijev uspio iskoristiti podijeljenost krimskih klanova. Cijelo vrijeme Moskva je bila neutralna po pitanju Krima, naročito zbog uloge predsjednika Jeljcina. Ključan razlog je Čečenija, protiv koje se vodio rat u Ruskoj Federaciji i sve se gledalo kroz prizmu tog pitanja. Rusija nije mogla odstupiti od prava na cjelovitost država postsovjetskog prostora te nije mogla priznati neovisnost ili pripajanje Krima, a da pritom ne izgubi argument svoje teritorijalne cjelovitosti u borbi protiv nezavisne Čečenije.
Poker u troje: Europa na margini odlučivanja o svojoj sudbini (2)
Putin nastavlja politiku Jeljcina jer je naslijedio problem Čečenije. U 2000-ima na agendi je bio dogovor o stacioniranju ruske Crnomorske flote u Sevastopolju. Riješen je „21. travnja 2010. kad su premijeri Mykola Azorov i Vladimir Putin potpisali u Harkovu paket sporazuma o načinu određivanja cijene plina i produljenju vremena stacioniranja ruske Crnomorske flote u bazama na Krimu do 2042“ (Фененко, 2017: 280). Međutim, svi dogovori padaju u vodu tijekom i nakon 2014. godine.
Nastavlja se.-
Izvor:
Rukavina, Bruno. 2022. Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije, 6(6), 89-118. Dostupno:https://hrcak.srce.hr/303586
