Silna je žalost zavladala na Poljudu, navijači Hajduka još jednom pokupili su se razočarani s kultnog stadiona, čini se da se nastavila dvadesetogodišnja agonija “bijelih” bez osvojenog naslova prvaka. Drukeri Dinama su s pravom guštali, njih oko tisuću i petsto, slavili su zasluženu pobjedu, naslađivali se, uz dojam da im je čak veći gušt od uspjeha u derbiju, predstavljao gubitnički osjećaj domaćih navijača. BBB-ovci su, s jasnom aluzijom, izvjesili transparent s natpisom “Pedeset tisuća jecaja” iz prošlih vremena, ono kada je preminuo maršal Josip Broz Tito, jer mlada garda “bebeovaca”, izgleda nije upoznata s činjenicom njegova ispraćaja, to jest kako mu je pola milijuna Zagrepčana pjevalo odu zahvalnosti.
Zaljubljenici u bijeli dres fanatično su na ovom derbiju podržavali Marka Livaju i drugove, ipak više su se nadali nego vjerovali da će njihovi ljubimci ostvariti seriju pozitivnih rezultata u finišu prvenstva. U stvari, u derbiju je “bijelima” trebao barem jedan bod kako bi trener Gennaro Gattuso sa svojom škvadrom nastavio utopističku trku za tri pobjede do naslova prvaka.
No, momčad Hajduka nije od šampionskog tkiva, jer ne može se isključivo na bazi želje, borbenosti, energije, doći do počasnog trona. Pa i molitve, kako su Ante Božan i Zvone Grubišić, na primjer, hodočastili od crkve svetog Ivana Krstitelja u Krušvaru do Poljuda, dakle pješačili tridesetak kilometara za pobjedu najdražeg kluba. Ipak je za osvajanje naslova prvaka potrebno nešto puno više.
U ovom slučaju, osim serije loših igara i rezultata u sastavu Hajduka eksplodirale su i neke prečeste greške, vulgarni kiksevi kakve su izvodili pojedini igrači izazivajući nepotrebna isključenja ili neshvatljive intervencije ala Ivan Lučić, uslijed kojih je splitska momčad padala u negativni rezultatski kolaps.
Odmah treba konstatirati, Dinamo je u Split došao po pobjedu, ostvario je, zaslužio je i sada je najlakše slaviti trenera Sandra Perkovića, odnosno čarobni utjecaj Brune Petkovića premda je notorni razlog uspjeha “modrih” novi harakiri ispad vratara Lučića. Koji je još jednom istrčao bezveze daleko od svojih vrata, glavom odbio loptu, u stvari je dodao loptu Pierreu Gabrielu, pogotovo potom šeprtljavo intervenirao i dozvolio pogodak. Bljesak za povratak Hajduka na 1-1, u režiji doslovno magičnog golgetera i uopće igrača, kao što je Marko Livaja, “bijelima” nije osigurao barem željeni neriješeni rezultat, jer su rupe obrane Hajduka u pravilu prevelike.
Igrače Hajduka čeka muka odigravanja preostale tri utakmice iako bi bilo lijepo kada bi do kraja prvenstva odigrali muški, zaredala tri pobjede. Zato je teško, reklo bi se nedokučivo, prihvatiti shvatiti izjavu Darija Melnjaka kako “ipak još sve nije gotovo”, osim kao vjeru u ozdravljenje bolesnika u terminalnoj agoniji. No, nada se nikome ne smije oduzeti; u sportu je doslovno sve moguće.
Ajde, neka prođu ta tri kola, pa da se na Poljudu dogodi poželjni završni obračun, u stvari rastanak s onima, koji nisu ispunili očekivanja u sportskom, stručnom, poslovnom pogledu, pa i u odnosu na njihova ponašanja. Slijede odlasci, dolazi borba za održavanje i sređivanje kluba uz sumornu nadu za ozdravljenje igračkog kadra. Kako sada stvari stoje, Hajduk je opet imao veliku priliku doći do toliko očekivanog naslova prvaka Hrvatske što se sada nakon poraza u najvećem derbiju ipak čini samo kao pusta nada. Sportski je ipak odigrati do kraja i nadati se da se tako nešto ipak još uvijek može dogoditi. Kakvo je u dosadašnjem tijeku natjecanja bilo hrvatsko prvenstvo, ništa još nije u potpunosti isključeno. Nada umire posljednja iako sve govori da se stvari neće odviti kako to u Hajduku sanjaju…
