A što ako može, parafrazirat ćemo Dinamovu ovosezonsku krilaticu. I s razlogom je personificirati. S čovjekom kojeg volimo omalovažavati. Ali čovjekom koji ove sezone, koliko ga se god trudili obezvrijediti, maknuti i zamijeniti, donosi i drži Dinamovu glavu iznad vode. Pardon, ne samo ove sezone. Već i one prošle…
Još u rujnu tražila se Dalićeva pozivnica. Mjesec-dva kasnije postao je “drvo” kojem se traže mane. I konkurencija. Koja je i došla, u vidu Kange. Potonuo je, izgubio samopouzdanje, značka junaka strgnuta mu je i na tribinama. Bio je i nezadovoljan, ljutit, ali odlaskom Cannavara sve je kanalizirao tamo gdje treba – na terenu. I onda je, eto, baš kao i lani u Kupu, utišao Poljud zabivši najvažniji plavi gol sezone. Gol koji je prelomio derbi, a možda i sezonu. Da, Sandro Kulenović dočekao je svoju satisfakciju. U svijetu, ali i sportu koji je rijetko kada pošten “plavi 17” morao se za laude i priznanje izboriti sam. Time je njegov trijumf još i veći…
Kada se lani lomila sezona, on i Brodić sekundirali su Petkoviću. I preokrenuli stvar. Fran Brodić je otišao, Bruno Petković se ozlijedio, ostao je sam, ali je svejedno trpao. I u SHNL-u, i u Ligi prvaka. No nedovoljno za punu aklamaciju. I vjeru. Zbog svega toga Kulenović je heroj. Istina, nije Kulenović “šmeker” kao Petković, nije ni “killer” kao, recimo, neprežaljeni Mierez, nije blagoslovljen talentima poput Eduarda, nije poster-boy, amblem kakvi se traže u prašnjavim i zlatnim stranicama Dinamove povijesti. On je – Sandro Kulenović. Šljaker, frajer koji se morao izboriti za sve u karijeri, on je “druga”, pa čak i “treća” opcija, dečko iz pozadine, predodređen da čeka svoju priliku, jer, očito, kredite neće dobiti. Ali baš zbog toga Sandro Kulenović zaslužio je postati heroj ove plave sezone. Nogomet ipak vrati onima koji su pošteni prema “bubamari”, prema svlačionici, podređeni i posvećeni dresu, klubu i grbu koji ponosno nose.
Dinamovac do kosti, onaj iz Bobanove ode o dinamovštini, onaj koji diše tvrdo plavo. Rijetki su panegirici koji se lako mogu nasloniti na patetiku, ali ovaj je doista takav. Dovoljno je, konačno, vidjeti mu lice kada je sa subote na nedjelju provirio glavu iz Dinamova autobusa po povratku iz Splita. Taj pogled, lišen naglašena ega, to je Kulenović. Konačno, nakon utakmice, prvo što je naglasio bila je momčad i prisustvo – Brune Petkovića. “S njim mi je najljepše igrati”, rekao je. A to pak potvrđuju i brojke. Statistika, naime, govori da su u Dinamu zajedno igrali 35 utakmica, rijetko kada, doduše, otpočetka utakmice. A u tih 35 utakmica zajedničkim su snagama zabilježili 19 pogodaka i šest asistencija. Što govori da je suradnja plodna. I baš kao lani na Poljudu, pod paskom Sergeja Jakirovića opet se pokazala dobitnom kombinacijom.
A što ako može, pitanje s početka teksta, dobilo je, dakle, odgovor. Da, Sandro Kulenović može. I još važnije – hoće. U traženju i čekanju onih očekivanih junaka, baš je on i mogao, i želio, i isporučio. I zato je ova Dinamova pobjeda obojena – Kulenovićem. Lani je u proljeće, kada se lomila sezona, zabio sedam golova, aktivno sudjelujući u pohodu na duplu krunu, ove sezone u ovome času zaustavio se na brojci 20. Dakle, 27 pogodaka u posljednjih godinu i kusur. U bitkama za titule, u derbijima svih derbija, u utakmicama koje donose bogatstvo, pa konačno i u “creme de la creme” nogometnom natjecanju.
Sandro Kulenović nije spektakularan napadač. Ali Sandro Kulenović je svime zaslužio da ga napokon prihvatimo. Priznamo. Zaslužio je da mu se oda priznanje za sve što radi i kako radi. On ne spušta gaćice, nema posebne proslave, za njega nećete čuti da “tankira” treninge, da ima neke poroke. Možda je i u tome problem, možda ga se i stoga voli uzeti zdravo za gotovo. On je, jednostavno, prenormalan. Trenira, šuti, ne odbija druženja s navijačima, pub-kvizove, igra i – zabija. Da, ima i on, naravno, lošijih dana, pada forme, svojih igračkih mana. No, on je prototip igrača koji nestaju. Poštenih, sa stvarnim klupskim emocijama. Za kojima u biti vapimo. A onda, eto, kada se jedan takav i pojavi, i cijelo je vrijeme ovdje, onda ga – ne vidimo.
