Aneksija poluotoka Krima po Zapadnom narativu, ili ponovno pripajanje po ruskom narativu, 2014. godine može se gledati kao prekretnica koja je promijenila odnose Ruske Federacije i država članica euroatlantskih integracija u post-hladnoratovskom razdoblju. Iz ruske pozicije, pripajanje Krima nije bila akcija, nego reakcija na Euromajdan čijim posljedicama, kauzalno, i danas svjedočimo.
Geopolitika i geostrategija poluotoka Krim
Poluotok Krim predstavlja veliku kopnenu masu na sjevernoj obali Crnog mora i ključan je za dominaciju cijelim morem. „Krim se nalazi u središtu crnomorske regije; Sevastopolj je 391 km udaljen od rumunjske luke Konstanta, 476 km od bugarske luke Varna i 546 km od turskog Istanbula“ (Dukić, 2015: 26).
Krimski geopolitički položaj „može se okarakterizirati na sljedeći način: poluotok se nalazi u strateški važnom području interakcije između europskih država, Ukrajine, Rusije i Turske. Uz njegovu pomoć možete kontrolirati cijeli sjeverni dio Crnog mora. Tko posjeduje Krim, kontrolira Crno more, osigurava aktivno kretanje roba iz istočne Europe prema Bliskom istoku, Indiji, Africi i Americi“ (Коротун, 2016: 43).
Na Crnom moru se susreću tri (geo)politička (ekonomska) projekta: ruski euroazijski blok, euroatlantski blok (EU/NATO) i kineski projekt Puta svile. Nadalje, ono je određeni prostor za međunarodne aktere i njihove utjecaje na četiri velika krizna područja koja okružuju Crno more: 1) Ukrajinska kriza; 2) potencijalne krize u jugoistočnoj Europi (Zapadnom Balkanu); 3) bliskoistočne krize (Sirija i Irak); 4) (ne)zamrznuti sukobi na Kavkazu (Armenija-Azerbejdžan). Navedena (potencijalna) krizna žarišta trebaju se „promatrati kao jedinstveno operativno područje: Crno more“ (Friedman, 2014).
Upravo je „Crnomorska regija doživjela rastuću militarizaciju od 2000-ih, s prosjekom od 2,5% BDP-a koji dionici godišnje izdvajaju za svoju obrambenu potrošnju, crnomorske su zemlje u prosjeku potrošile 34 milijarde dolara svake godine između 2000. i 2015. za vojne izdatke“ (Delanoë, 2016).
Glavni geopolitički igrači crnomorske regije
Glavni (geo)politički akteri crnomorske regije u 21. stoljeću su Turska, Bugarska, Rumunjska, Ukrajina, SAD (preko NATO saveza) te Ruska Federacija (Karagiannis, 2014).
Iako ulaz na Crno more (Bospor i Daranele) kontrolira Turska, po Konvenciji iz Montreuxa iz 1936. godine, kontrola ulaza u određeni (morski) prostor ne znači i kontrolu tog prostora. Turska crnomorska obala pretežito je rijetko naseljena zbog brdovitog „nepristupačnog terena Pontskog gorja, tako da su za Tursku najznačajniji Bospor i Dardaneli koji predstavljaju vitalnu trgovinsku vezu prema Sredozemlju. Kontrola pomorskog pristupa Sredozemlju s Crnog mora (i obrnuto) daje Turskoj moć nad zemljama koje ga koriste za pristup ostatku svijeta, što se u prvom redu odnosi na države središnje Europe i Rusiju“ (Dukić, 2015: 26).
Vanjska politika Turske je višeslojna i često pokazuje nedosljednost, nakon neuspjelog državnog udara 2016. godine. Od tada se taktički pragmatično približavala Rusiji s kojom se i vanjskopolitički sukobljavala u Siriji, Kavkazu, Libiji (Yıldız, 2021), ali zadržavajući dobre odnose s Ukrajinom kroz vojnu suradnju i nepriznavanje ruskog pripajanja Krima (Nagihan, 2022). Na Krimu, Turska pokušava zadržati utjecaj preko lokalnog Tatarskog stanovništva (Balcer, 2014).
Z. Meter: Najveća greška Zapada bila je uvjerenost da Putin blefira
I SAD prisutan na Crnom moru
SAD je prisutan na Crnom moru kroz NATO savez koji omogućava vojnu suradnju s crnomorskim državama članicama Saveza, a to su Turska, Bugarska i Rumunjska. Strategija NATO saveza na Crnom moru temelji se na: „1) učinkovitom odvraćanju i vjerodostojnoj kolektivnoj obrani; 2) stabilnosti i sigurnosti u regionalnim partnerskim nacijama koje nisu članice NATO-a; 3) regionalnoj ekonomskoj sigurnosti, takvoj da niti jedna država nema polugu prisilnog korištenja energetike na ekonomije drugih država“ (Horrell, 2016: 4).
Od pripajanja Krima 2014. godine konstantno se povećava količina oružanih snaga i sveukupna vojna prisutnost NATO saveza u crnomorskoj regiji. Održavaju se vojne vježbe poput Sea Breeze (Holmov, 2017) ili Sea Shield (NATO, 2018) koje predstavljaju mornaričku diplomaciju (diplomaciju topovnjača), šaljući poruku kako je Crno more nacionalni interes država članica Saveza (Sanders, 2007).
Vojna vježba Sea Breeze osnovana je u sklopu suradnje SAD i Ukrajine 1993. godine (Polyakov, 2004). Uz vojne vježbe, militarizaciju i diplomaciju topovnjača, u crnomorskoj regiji NATO „gradi i otvara vojne baze, centre za obuku i infrastrukturu za zapovijedanje i kontrolu oružanih snaga“ (Баранов, 2018: 9). Ovi projekti nisu samo za države članice NATO-a, nego je u njih uključena i Ukrajina, koja je još 2016. g. odobrila „strategiju restrukturiranja vojske i vojno-industrijskog kompleksa prema NATO standardima” (Ibid: 9). Tako su izgrađivane mnogobrojne obrambene crte, središta za obuku, sustavi zapovijedanja i kontrole, sustavi za kibernetičku obranu i medicinsku rehabilitaciju ukrajinskog vojnog osoblja, kao i mornaričke baze i vojna utvrđenja diljem Ukrajine prema visokim standardima NATO saveza. Ukrajini je od velike važnosti poluotok Krim i zbog plovnih (geo)ekonomski bitnih rijeka Dnjepar i Dnjestar koje se ulijevaju u Crno more kod Krima. Nakon 2014. godine značajno je ograničen ovaj trgovinski prometni pravac. Osim toga, u trenutnom stanju rata, „Rusija može Ukrajini zaprijetiti s tri fronta: sa sjeveroistoka, jugoistoka i juga. Ovo južni dio Ukrajine čini puno teže obranjivim“ (Ibid: 9).
Kakva je geopolitička i geostrateška važnost Krima za Rusiju?
Krim je Rusiji bitno važan zbog svojih toplih morskih luka, koje su bile ključni nacionalni interes još od vremena Carske Rusije i SSSR (Shahi, 2022).
Gledajući svoju povijest, Ruska Federacija uviđa konstantne napade i prijetnje koje joj dolaze iz Europe, svojevrsnog razvijenog i gustog naseljenog poluotoka velike kopnene mase Euroazije. „U posljednjih 500 godina doživjeli su nekoliko napada sa zapada. Poljaci su prešli Sjevernoeuropsku nizinu 1605., slijedili su Šveđani pod vladavinom Karla XII. 1708., Francuzi pod Napoleonom 1812. te dvaput Nijemci u oba svjetska rata 1914. i 1941.
Gledajući iz drugačije perspektive, ako računamo od Napoleonove invazije 1812., ali ovaj put uzmemo u obzir i Krimski rat od 1853. do 1856. i dva svjetska rata do 1945., Rusi su se na Sjevernoeuropskoj nizini ili blizu nje borili svake 33 godine“ (Marshall, 2018: 5). Zbog toga je Rusija razvila obrambeni mentalitet prema zapadnom dijelu Euroazijskog kontinenta. 1 Tu leži izvor ruskih želja za kontrolom nizinskog prostora sjeveroistočne Europe. Zato Vladimir Putin, ruski predsjednik, „često u molitvama prije spavanja pita Boga zašto u Ukrajini nije postavio planine u veliko ravno prostranstvo Sjevernoeuropske nizine koje je prisiljen kontrolirati“ (Ibid: I), kao što je postavio „Karpate u Rumunjsku i planinske dijelove Kavkaza koje ograničavaju bilo kakve kopnene poteze protiv Rusije s juga“ (Martin, 2008).
Ta golema Sjevernoeuropska nizina nalik je na krišku pizze koja se proteže od Francuske do Urala i predstavlja dvosjekli mač iz pozicije Rusije. Do Poljske je to pretežito uzak teritorij, ali onda se počinje širiti te na granici s Rusijom iznosi oko 3000 km i ravna je cijelim putem do Urala (Marshall, 2018). Međutim, taj veliki prostor istovremeno i štiti Rusiju od invazije jer širina nije samo u ofenzivnom karakteru, nego i defenzivnom. Riječ je o velikim logističkim linijama opskrbe koje je potrebno uspostaviti pod neprestanom opasnosti od protunapada, nerijetko u izrazito teškim meteorološkim uvjetima.
Zoran Meter: Turska – kao vječna enigma za Zapad
Rusko povlačenje na liniju Smolensk-Kursk
Raspadom SSSR-a, sovjetska vojska “povučena je 1.500 kilometara na istok, čime su se ruske vojne postrojbe s linije Magdeburg–Prag povukle na crtu obrane Smolensk-Kursk” i “prvi put u povijesti područje moskovske vojne oblasti postalo je prva borbena linija Rusije” (Rukavina, 2018: 7). Zbog ovih geostrateških promjena (Čehulić-Vukadinović, 2010), Ukrajina je postala ključno sigurnosno pitanje za Rusiju. „S obzirom na geopolitički položaj Ukrajine, bilo koja vlada u Moskvi će se jako potruditi zadržati neki oblik kontrole nad vanjskom i obrambenom politikom Kijeva“ (Götz, 2015: 4).
Glavni cilj Rusije bio je održavati Ukrajinu vojno neutralnom državom, odnosno podalje od bilo kakvih vojnih saveza i geopolitičkih blokova. „Ako to ne bude moguće, Rusija će pokušati uspostaviti isturenu sigurnosnu zonu duž svoje zapadne granice. Upravo u tom kontekstu najbolje se može razumjeti rusko-ukrajinska politika“ (Ibid: 4-5). Promjene koje su nastupile raspadom SSSR-a stvorile su novi kontekst unutar kojeg Ruska Federacija da bi se osigurala, ali i projicirala svoju moć, treba kontrolirati dva rubna područja Sjevernoeuropske nizine: Kalinjingradsku oblast i Krimski poluotok, odnosno luku Sevastopolj koja je konstantno bila (eksteritorijalno) ruska (Brzezinski, 1999).
Ova područja imaju dvojnu ulogu i mogu služiti kao: 1) kopneni most i/ili 2) stražarske kule. One „pružaju niz prednosti u geopolitičkom načinu razmišljanja: služe kao trgovačka središta, vrata prema Zapadu, vojne baze s obrambenim i ofenzivnim sposobnostima i odvraćaju bilo koje strane sile od napada na užu Rusiju“ (Ceterski, 2017: 92). „Krim može imati imidž teritorija koji spaja države i kulture (Krimski most, ljetna politička prijestolnica Ukrajine) ili ih razdvaja (Ahilova peta Rusije, Krimski čvor)“ (Киселев, 2007: 154).
Krim ima bitnu obrambenu ulogu za svakog aktera koji ga kontrolira, kao i napadačku ulogu, bilo na moru bilo na kopnu s obzirom na projekcije sile na cijelo Crno more (Gray i Sloan, 1999). S Krimom se može utjecati na tzv. zone nestabilnosti od Jadrana do Xinjianga (Киселев, 2007), odnosno može se izgraditi vanjski sigurnosni pojas (Баранов, 2018) te držati Ukrajinu u okruženju s juga. „Crnomorska regija za Rusiju je gateway regija, relativno kompaktna vrata u Sredozemno more, a preko njega i u Svjetski ocean“ (Ibid: 5).
NATO-ova taktika s ruskog gledišta
Iz pozicije Rusije, NATO savez se služi geopolitičkom taktikom anakonde, čiji je cilj izolacija Rusije i smanjenje njezinog utjecaja poticanjem nasilnih (međuetničkih) sukoba i obojenih revolucija duž perimetra njezinih granica „da se smanji područje ruske kontrole, a zatim da se postupno porazi Ruska Federacija uz njezino konačno komadanje“ (Ibid: 7).
Taktika anakonde nastala je „tijekom Američkog građanskog rata (1861.-1865.), a izvorno ju je predložio američki general McClellan. Glavna bit suvremenog oblika taktike anakonde je onemogućavanje geopolitičkom suparniku pristup morima, resursima i prirodnim geopolitičkim saveznicima“ (Комлева, 2014: 34). Krim, s Kalinjingradskom oblasti, za Rusiju predstavlja „prostor za disanje“ u stisku anakonde.
Od ključne geostrateške važnosti na Krimu je „pomorska baza u Sevastopolju koja Rusiji omogućuje projiciranje pomorske i zračne moći južnije i dublje u Europu. Crnomorska flota Rusiji pruža značajne operativne sposobnosti unutar njezinih neposrednih područja“ (Shahi, 2022: 3).
Glavni zadatak Crnomorske flote je osigurati južni ogranak Rusije. Dugin je jasno definirao ruske geopolitičke i geostrateške ciljeve: „Apsolutni imperativ ruske geopolitike na crnomorskoj obali je potpuna i neograničena kontrola Moskve cijelom dužinom od ukrajinskog do abhaskog teritorija“; „Sjeverna obala Crnog mora trebala bi biti isključivo euroazijska i centralno podređena Moskvi“ (Дугин, 1997: 250-278). Može se zaključiti da je Krim od izuzetne geopolitičke i geostrateške važnosti, tko god na njemu vlada, a naročito je geostrateška esencija Ruskoj Federaciji koja je na Krimu stoljećima imala stacioniranu Crnomorsku flotu. Važno je znati da niti jedna druga ruska luka na Crnom moru nema kapacitete i infrastrukturu za smještanje Crnomorske flote, osim Sevastopolja. Zato ona predstavlja (geostratešku) kritičnu infrastrukturu, odnosno onu koja nema alternative.
B. Rukavina: Kako SAD pregovorima osigurava svoje nacionalne interese u Ukrajini i Rusiji (1)
Rusko pripajanje ili ponovno sjedinjenje Krima 2014. godine
Aneksija ili ponovno pripajanje poluotoka Krim je nastavak ili posljedica krize koja je počela u studenom 2013. godine nakon što je propalo višegodišnje vanjskopolitičko balansiranje ukrajinskog predsjednika Viktora Janukoviča između istoka (Rusije) i zapada (EU/NATO).
Odgađanjem potpisivanja sporazuma o pristupanju EU uslijedili su veliki prosvjedi koji su kulminirali krvavim okršajem na trgu Majdan u veljači 2014. godine (Бышок i Кочетков, 2015) (Фененко, 2017). Uslijedilo je svrgavanje Janukoviča, koji je pobjegao u Rusiju, što je za ukrajinsku oporbu označavalo oslobođenje, dok je Rusija na to gledala kao na ilegalno svrgavanje legitimnog predsjednika kršenjem Ustava Ukrajine.
Iz pozicije Ruske Federacije, ovim činom su nastali uvjeti za pravno načelo rebus sic stantibus, prema kojem ugovori potpisani s Ukrajinom ne vrijede jer nisu potpisani s novim vlastima u Kijevu. Malo tko je u tom trenutku znao što će Putin napraviti, a namjeravao je kazniti Ukrajinu „tako što će je raskomadati“ (Lee Myers, 2017: 389).
Kako je to izgledalo u praksi? Riječ je o dva paralelna procesa: 1) (geo)strateški vojni proces osiguranja i kontrole Krima; i 2) (geo)politički proces kojim završava proces pripajanja Krima s pomoću referenduma. „Rusija je iskoristila svoje vojne snage koje su se nalazile na Krimu, pa je najprije okupirala, a nakon referenduma na kojem se velika većina stanovnika izjasnila za pripajanje Krima Rusiji, taj poluotok i proglasila dijelom Rusije“ (Boban i Cipek, 2017: 349). Oba procesa provedena su tajno, odnosno službene vlasti u Moskvi su negirale i skrivale prisutnost ruskih snaga diljem Krima, sve do referenduma.
Dana 27. veljače 2014. godine, specijalne vojne snage bez obilježja počele su zauzimati krimsku infrastrukturu. Kako nisu imale nikakve oznake te postrojbe su nazivali „mali zeleni ljudi“ ili „pristojni ljudi“ (Lee Myers, 2017: 390), a bila je riječ o ruskim vojnim komandosima koji su već bili u bazama ruske Crnomorske flote. Zauzeti su Vrhovno vijeće Krima, zgrada Vijeća ministara u Simferopolju, ključna prometna čvorišta, strateška kritična infrastrukturu i nekoliko lokaliteta na sjeverom Krimu i Arabatskoj oblasti (Katchanovski, 2015).
Po ugovorima iz 1997. i 2010. godine „Rusija je imala pravo držati do 25 tisuća vojnika i časnika na poluotoku, a tadašnji kontingent imao je oko 16 tisuća vojnih osoba“ (Баранов, 2018: 7). 28. veljače Sergej Aksyonov, iz stranke Ujedinjena Rusija, kojeg je Vrhovno Vijeće Autonomne Republike Krim imenovalo predsjedavajućim u Vijeću ministara Republike Krim te se 29. veljače obratio predsjedniku Putinu za pomoć u osiguravanju mira na poluotoku. Prema Ustavu Ukrajine, premijera Krima imenuje Vrhovno vijeće Krima s dopuštenjem predsjednika Ukrajine (Конституція України), koji se u to vrijeme nalazio u izbjeglištvu u Rusiji nakon neustavnog postupka opoziva.
Na sjeveru Krima, na Perekopskoj prevlaci i Trulom moru, došlo je do uspostave sigurnosnih točaka koje su odvajale Krim od Ukrajine. Ruski predsjednik dobio je odobrenje od Vijeća Federacije za rusku vojnu intervenciju u Ukrajini dok se političko-socijalna situacija u zemlji ne normalizira.
Paralelno s iskrcavanjem novih ruskih snaga na Krimu, istovremeno se događao sljedeći (politički) korak ponovnog ujedinjenja Krima. 11. ožujka „Vrhovno Vijeće donijelo je deklaraciju o nezavisnosti Krima i grada Sevastopolja“ (Фененко, 2017: 400), nakon čega je uslijedio referendum o ponovnom sjedinjenju Krima (Воссоединение Республики Крым) s Rusijom. „Dana 16. ožujka 2014. godine proveden je referendum o državnoj pripadnosti Krima i Sevastopolja u kojem su tiskana dva pitanja na trima jezicima (ruskom, ukrajinskom i krimsko-tatarskom): (1) Jeste li za uključivanje Krima u Rusku Federaciju kao federalnog subjekta? te (2) Jeste li za obnovu Krimskog ustava iz 1992. godine i statusa Krima kao dijela Ukrajine?
Na referendum je izašlo 80% birača od čega je 95,5% glasalo za pripajanje Rusiji“ (Dukić, 2015: 24). 18. ožujka potpisan je „međunarodni ugovor o ulasku poluotoka Krim s gradom Sevastopoljem u sastav Ruske Federacije kao 84. i 85. administrativne jedinice“ (Фененко, 2017: 400).
Vrhovna Rada Ukrajine obratila se potpisnicima Budimpeštanskog sporazuma iz 1994. godine, a čiji su potpisnici između ostalih bili SAD i Velika Britanija. Rusija je bila pozvana da se drži sporazuma, na što je Moskva odgovorila da ih to traži nelegitiman režim Ukrajine te da Ruska Federacija nikad nije ratificirala Budimpeštanski sporazum (Ibid).
Rusija smatra da je uslijed oružane Revolucije dostojanstva 2014. godine u Ukrajini nastala nova država, s kojom Rusija nema potpisane nikakve međunarodne ugovore (Юранец, 2019). „Kremlj postojano uvjerava javnost kako takva država kao što je Ukrajina više ne postoji“ (Vidmarović, 2020: 57).
Tjedna analiza Zorana Metera: Stigao trenutak istine u američko-ruskim odnosima. Put u bespuće
Sankcije Rusiji
Pripajanje Krima dovelo je do mnogih sankcija Rusiji, a ukrajinske vojnike primoralo je da napuste poluotok u vrijeme političke revolucionarne konfuzije. „Bez ikakvih vojnih gubitaka, Rusija je zauzela strateški najvažniji dio Ukrajine, odakle može osigurati svoj najneposredniji sigurnosni interes – trajnu bazu ruske mornarice u Sevastopolju i kontrolirati gotovo čitavo Crno more“ (Jović-Lazić i Lađevac, 2018: 35).
Dva ključna faktora na koja se Ruska Federacija oslonila bila su iznenađenje i taktika zastrašivanja. Iskoristila je neorganizirano stanje nakon Euromajdan revolucije i brzo zauzela svu kritičnu prometnu i komunikacijsku infrastrukturu (bitnu za informacijsku kampanju prilikom referenduma). Atmosfera se dodatno usijala nakon izjava Vladimira Putina da će koristiti nuklearno oružje ako se strane sile umiješaju u operativna djelovanja Rusije (Rachok, 2014; Radkovets, 2015).
Postoje mnogobrojni razlozi zbog kojih je Rusija pripojila Krim, ali ključni je ruska Crnomorska flota koja nije imala adekvatan alternativni smještaj osim Sevastopolja. Pripajanje Krima je opravdavano „potrebom da se zaštiti rusko stanovništvo i spriječi bilo kakva mogućnost za raspoređivanje NATO snaga na ovom poluotoku“ (Jović-Lazić i Lađevac, 2018: 35). Također se koristio „argument Kosova kao presedana, koje je kao regija/pokrajina dobilo svoju državotvornost i proglasilo neovisnost 17. veljače 2008. godine, bez referenduma“ (Rexhepi, 2017: 98).
Međutim, usporedba Kosova i Krima je široka tema, a u ovom kontekstu je zanimljivo da niti Moskva niti Kijev nisu priznali Kosovo upravo zbog unutarnjih problema sa svojim regijama (Čečenijom i Krimom).
Nužno je spomenuti velika nalazišta fosilnih goriva u širem području poluotoka Krima, koja su dodatan motivator ruskog pripajanja. Novopripojeni energetski izvori omogućili su da Ukrajina bude još ovisnija o ruskoj energetskoj mreži. Također su se povećale ruske teritorijalne vode na Crnom moru.
Koja je mogla biti alternativa ovom scenariju gledano s pozicije Moskve? Da nije došlo do ruske intervencije na Krimu, Ukrajina je nakon smjene vlasti mogla postati članica NATO-a, te bi prilikom vojnih vježbi američki bojni brodovi ili nosači aviona koristili vojnu infrastrukturu Krima, što bi im omogućavalo vojna djelovanja s velikom preciznošću duboko u teritoriju Ruske Federacije (Крылов, 2014). Ovaj scenarij je nedopustiv za predsjednika Vladimira Putina.
Pripajanjem Krima i novim geopolitičkim pozicioniranjem, Rusija je ojačala vojnu (geostratešku) prisutnost na poluotoku. Došlo je do stacioniranja specijalnih vojnih grupacija koje su uravnotežene u pogledu vrsti vojnih postrojbi i njihovih sposobnosti. Nove vojne snage uključuju pomorsku bazu s moderniziranim brodovima i podmornicama, armijski korpus, diviziju protuzračne obrane, diviziju zrakoplovstva i drugo. Raspoređeni su operativno-strateški bombarderi, poput „Tu-22M3 te raketni sustav Iskander-M koji ima domet oko 500 km sa sposobnošću nošenja nuklearnog oružja“ (Баранов, 2018: 11-12).
Ruski ministar vanjskih poslova Lavrov izjavio je: „Izraz zona bez nuklearnog oružja nikada nije primijenjena na Krimu… Ruska država ima sve razloge raspolagati svojim legitimnim nuklearnim arsenalom u skladu sa svojim vlastitim interesima i u skladu s međunarodnim pravom“ (Русская весна, 2014). Cijeli poluotok je osiguran obrambenim obalnim raketnim sustavima i postao je ruska vojna utvrda s bogatim turističkim sadržajem na Crnom moru.
Rukavina: Posljednji otkucaji Sata sudnjega dana: Ukrajina u središtu pozornosti (3. dio)
Umjesto zaključka – pogled u budućnost
Poluotok Krim je važno geoekonomsko, geopolitičko i geostrateško područje u Europi. Omogućava kontrolu crnomorskog prostora (kao nepotopivi nosač zrakoplova) i osigurava utjecaj na prostoru jugoistočne Europe, Bliskog istoka, Kavkaza i istočne Europe.
Povijesni primjeri svjedoče kako je Krim i u prošlosti imao bitnu ulogu. Iako se prikazivalo da je simbolička spona Rusije i Ukrajine u SSSR, u stvarnosti je Krim bio sredstvo za jasne ciljeve sovjetskih političkih elita, poput Hruščova koji je prenio/poklonio Krim Ukrajini 1954. kako bi ojačao svoju poziciju te sovjetski (ruski) utjecaj u Ukrajini.
Iako je u 1990-ima Krim predstavljao primjer mirnog rješavanja etničkih problema, nakon revolucije 2014. godine pokazao se kao zamrznuti sukob, koji se u reakciji na Euromajdan ponovno pripojio Ruskoj Federaciji kroz paralelne geopolitičke i geostrateške procese. Krim je danas ključna logistička linija za opskrbu i potporu ruskih vojnih snaga u provođenju vojne operacije, kao i dom bez alternative (kritična infrastruktura) ruske Crnomorske flote.
Zanimljivo je proučiti potencijalne buduće scenarije koji se mogu dogoditi na/s poluotoku(om) Krimu(om). Mnogo toga ovisi o daljnjem tijeku ruske vojne operacije.
Realno je šest scenarija: 1) Krim koji je u sastavu Ruske Federacije, jer po izjavama predsjednika Putina, poluotok je dio ruskog teritorija koji se brani kao i ostatak ruskog teritorija (svim sredstvima), iako je već došlo do direktnih napada kako na Krim, tako i na druge ruske pogranične regije, poput Belgoroda; 2) Krim u sastavu Ukrajine što bi podrazumijevalo određenu vrstu promjene (neutralizacije) Putinove vlasti ili da nakon Putina dođe „Hruščov 2.0“ koji bi (ne) strateški „vratio“ Krim Ukrajini (uz otvoreno pitanje većinskog naroda poluotoka, Rusa); 3) Krim kao neovisna republika/država, odnosno samostalnost Krima (Kosovizacija), ako dođe do šire Balkanizacije postsovjetskog (ili post-ruskog prostora); 4) Krim podijeljen između dva (ili više) međunarodna aktera (Ciprizacija); 5) Krim pod protektoratom druge svjetske sile ili međunarodne organizacije (Bosno-hercegovinizacija); 6.) Krim kao kondominij između dvije ili više država.
Jedna od točki na kojima Rusija inzistira u trenutačnoj situaciji i konstelaciji snaga na terenu kao dio paketa za završetak sukoba u Ukrajini je međunarodno priznanje poluotoka Krima kao dio ruskog teritorija (uz četiri novopripojene ukrajinske regije iz 2022. godine).
Ako Zapad (države članice euroatlantskih institucija – EU i/ili NATO) nije u stanju osigurati uz Ukrajinu, koju godinama pomaže u ovom sukobu, „oslobođenje“ poluotoka Krim od Rusije, možda bi se trebalo razmisliti o širim pragmatičnim realpolitičkim postupcima oko kojih bi se moglo diplomatski trgovati s Rusijom i postaviti im svojevrsna uvjetovanja za priznavanje poluotoka Krim (ako već ne i četiri novopripojene ukrajinske regije).
Poglavito bi se moglo diplomatski pregovarati o drugim točkama izvan Ukrajine kao dio šireg paketa nove europske sigurnosne arhitekture, poput razmjene za Zapadno priznanje Krima kao ruskog teritorija, Rusija bi međunarodno priznala neke druge regije koje trenutačno odbija priznati kao neovisne, poput Kosova, što je za Rusiju vrlo senzibilno pitanje, slično kao što je Krim za Zapad (iako se konteksti naravno razlikuju, pitanje autonomnih regija i njihovog secesionizma je ono što povezuje ova dva pitanja). Ovdje može doći i do prepreka unutar samog Zapada jer nekoliko država euroatlantskih institucija (Španjolska, Slovačka, Grčka, Rumunjska, Cipar) ne priznaje nezavisnost Kosova.
Rusko pripajanje Krima 2014. godine može se gledati kao prekretnica koja je promijenila odnose Ruske Federacije i država članica euroatlantskih integracija u post-hladnoratovskom razdoblju. Međutim, iz ruske pozicije, pripajanje Krima nije bila akcija, nego reakcija na Euromajdan čijim posljedicama i danas svjedočimo, a prekretnica u post-hladnoratovskom razdoblju nije bilo ponovno pripajanje Krima, nego 1999. godina i bombardiranje SR Jugoslavije zbog Kosova, tvrdeći da ako je međunarodna zajednica priznala jednostranu neovisnost Kosova bez pristanka Srbije, tada i stanovnici Krima mogu odlučiti o svom statusu.
Za kraj je zanimljiv pogled iz društvenih znanosti jer dok pripajanje Krima predstavlja veliki udarac pravnim znanostima, zbog kršenja međunarodnog prava (ili pak drugačije interpretacije jer se Rusija poziva na međunarodne konvencije i povelju UN-a, odnosno prava o samoodređenju naroda poluotoka Krim), na velika vrata otvorilo je politologiji mogućnosti većeg istraživačkog znanstvenog djelovanja jer politika, koja je u sukusu borba za moć, a koju istražuju politolozi, kao starija sestra prava (jer prvo mora doći i do same politike, borbe za moći, kako bi se usvojio određeni pravni akt) mnogo preciznije objašnjava problematiku poluotoka Krim.
Zašto ga svi tako žele: Turbulentna povijest poluotoka Krim (1)
Osim toga, kao što uvijek upozorava, i samo međunarodno pravo nije univerzalna dana apsolutna istina ili apsolutni zakon, nego je (po teorijskoj školi realizma)u realitetu/stvarnosti jedno od sredstava borbe za moć različitih aktera na anarhičnoj međunarodnoj pozornici koji akte međunarodnog prava harmoniziraju ili naglašavaju njegove pojedine dijelove koji odgovaraju ili su u skladu s njihovim nacionalnim interesima.
Izvor:
Rukavina, Bruno. 2022. Poluotok Krim – geopolitički i geostrateški osvrt na prošlost, sadašnjost i budućnost. Forum za sigurnosne studije, 6(6), 89-118. Dostupno:https://hrcak.srce.hr/303586
