Javier Zanetti, Fabio Cannavaro i Álvaro Recoba, uz ostatak ikonske postrojbe starih “nerazzurra”, prije dva su desetljeća kopačke i lopte zamijenili slušalicama i mikrofonima. Dok su nakratko uskočili u pjevačku kožu, miješajući nogomet i talijansku kanconu, zvijezde su u studiju grmjele: “Amala! Pazza Inter amala!”. Spajajući motive ljubavi, ludosti i kluba, te 2003. snimili su hit koji je ekspresno postao i neslužbena himna milanskog velikana.
Iako se ta pjesma o “ljubavi prema ludom Interu” uvukla u klupski identitet, a prije epskih dvoboja ubrizgavala je adrenalin u krvotok navijača i igrača, njeni taktovi ne odzvanjaju San Sirom već šest godina. Razlog? Vrhuška kluba nastojala se razračunati s prošlošću i “stari, kaotični i ludi Inter” zamijeniti s “novim, normalnim i običnim Interom”, a ideju je podržao i, tadašnji trener, Antonio Conte, poručivši upečatljivo: “Dosta priče o ludilu!”.
Najsvježije Interove epizode u Ligi prvaka, pak, munjevito opovrgavaju tu tezu. “Ludi Inter” nije nestao. “Ludi Inter” je živ. Življi nego ikada. Jedino tim stihovima moguće je objasniti ishod polufinalnih činova protiv Barcelone, koji su u tjedan dana postali nezaobilazna nogometna baština za buduće generacije, a Talijani su nakon ukupnog “tie-breaka” (7-6) rezervirali stol u finalu na Allianz Areni zadnjeg dana svibnja. Dok će se dio javnosti odvažiti na kićenje tog uspjeha epitetom “antinogometa”, a manjina će otići i korak dalje, uspoređujući ove trijumfe s Mourinhovim “autobusom” iz 2010., Simone Inzaghi na travnjak je instalirao momčad koja je Barçi u 210 minuta igre uvalila sedam “komada”. U prijevodu, po jedan svakih pola sata.
Nogomet, pritom, ima više različitih definicija. Nogomet ne mora biti samo dominacija u posjedu i “tiki-taka” – iako je Hansi Flick tu napravio “twist” u Barceloni sa svojim potpisom – nogomet su i konkretnost, okomitost i efikasnost, nogomet je i fizička moć, maksimalna energija u svakom duelu i momčadski duh kao njegov neizostavan začin. Nakon što su nas Barcelona i Inter počastili s dva spektakla za pamćenje, nepravedno je govoriti o sreći, sudačkim repovima ili, eto, “antinogometu”, a isto bi vrijedilo i da je bitka otišla na drugu stranu. Ishod bi, kako god, bio zaslužen.
Nogomet je, također, i umijeće u kreiranju sustava, odabiru igrača i stvaranju “kemije”. Ako se u dobitnu formulu, kao kruna svega, ugura i “moneyball” – pojam koji se uvriježio u našem medijskom prostoru, a podrazumijeva opsežnu analizu tržišta i stvaranje niskobudžetne, ali uspješne momčadi – onda se Interova priča kristalizira u bajku. Simone Inzaghi u dva je polufinalna sudara na teren poslao identičnu udarnu postavu, a zbrojimo li odštete koje je klub plaćao za njihove transfere, suma se zaustavlja na točno – 125,95 milijuna eura.
Dok nogometni planet diktira ples milijuna, pa čak i milijardi eura, u kojima je, primjerice, Barcelona u zadnjih osam godina triput za transfer prebacila i “stotku” (Dembélé, Coutinho, Griezmann), Inter je za “siću” složio trupe vrijedne finala elitnog natjecanja i nadmudrio zakone modernog nogometa.
Tržišni zapisi kod ostala tri polufinalista, pak, otkrivaju da su Katalonci za udarnu postavu u prvom ogledu izdvojili više od 300 milijuna eura, PSG je protiv Arsenala na teren poslao zvijezde koje su platili više od 460 milijuna eura, a “topnici” su, dovoljno je reći, samo za Ricea iskrcali 117 milijuna eura.
Inter? Za Thurama, Çalhanoglua i Mhitarjana nisu platili odštetu, za Acerbija (4 milijuna eura), Dimarca (5 milijuna), Sommera (6,9 milijuna) i Bissecka (7,2 milijuna) iznosi su bili puka simbolika, kao i za Dumfriesa (14,25 milijuna). U viši razred, ali i dalje zanemariv za tu razinu igre, spadaju plaćene odštete za Lautara (25 milijuna), Bastonija (31,1 milijuna) i Barellu (32,5 milijuna). S klupe su u uzvratu, pak, ušli De Vrij, Zielinski, Taremi (čitaj: trojica “besplatnih”), Darmian (3,3 milijuna eura), Carlos Augusto (13,25 milijuna) i, konačno, Davide Frattesi, završni junak “lude” večeri, za kojega su izdvojili 31,4 milijuna eura. Ima li, pak, cijenu njegov pogodak u 99. minuti za plasman u finale?
