Slika govori više od tisuću riječi. Tako glasi životna poslovica koja se može primijeniti na sve njegove sfere. Jedan takav prizor nastao je nakon utakmice Hajduka i Dinama.
Porazom su si Bijeli dobrano ugrozili izglede za toliko željeni naslov prvaka. To je glavni razlog zbog kojeg se Marko Livaja vratio u Hajduk, kako bi razveselio svoje ljude i svoj narod. I daje sve u tom naumu. U sličnom je tonu o njemu pričao i Gattuso nakon bolnog poraza.
– Marko najviše želi trofej. Vjerujemo i dalje. Ovo je bila ključna utakmica.
Doista je bila ključna utakmica, a Hajduk je kleknuo. Toga je vjerojatno svjestan i Livaja, iako postoje još uvijek određene nade u ispunjenje sna. Bijeloj desetki teško je pao poraz, to je očigledno. Posebno kada vidite čovjeka koji sjedi na travnjaku pognute glave, a oko njega pusta zelena površina.
Doista ta slika govori više od tisuću riječi. Odaje dojam kao da je Livaja ostao sam, kao što se godinama priča da sam vuče Hajduk. I doista je tako.
Ali, neće se on umoriti. Nastavit će i dalje davati sve za svoj voljeni klub. U svakoj svojoj izjavi spominje se taj naslov, bez obzira na svu njegovu statistiku. Nije njemu to bitno. Niti trči za nekim osobnim rekordima i ostvarenjima. Ostvaren je čovjek i igrač. Mogao je do sada sto puta otići, dignuti sidro. I nitko mu to ne bi zamjerio.
Konkretnu pomoć nije dobio do dana današnjeg, a bilo je više pokušaja. Ponekad bi odnekud stigla neka ruka, ali stisak nije bio muški, čvrst. Bilo bi to tek pojavljivanje, a kapetan bijelog broda nastavio bi većinom sam voziti. Voziti na terenu. I mora se reći kako je sjajan vozač Livaja.
Dugo je Hajduk bio prvi, a ostat će u igri za naslov prvaka, izvjesno je, do samog kraja. Istina s nešto manjim izgledima u sretan završetak. U to se opet počelo Livaju seliti u Tursku. Ali, neće otići. Da je htio otići davno bi to napravio.
Kazala je nakon utakmice njegova supruga kako “ovo nije običan poraz”. Očito takvi osjećaji trenutno vladaju. Zaista je Livaju pogodio ovaj posrtaj. On je svoje napravio i u derbiju. Zabio je gol, što da još napravi? Ali, nitko ga drugi ne prati. Podrška se tek pojavi, a onda nestane kao da nikad nije ni došla.
Marko Livaja se čini kao čovjek koji neće odustati, neće otići. Koliko god ga pogađali porazi voljenog kluba. Ove je sezone posebno usamljen u tom napadu, ponekad se doista čovjek zapita kako mu se više da na taj način funkcionirati. A odgovor je jednostavan: njemu je Hajduk sve. I nije sada važno to što je zabio 17 golova ove sezone, a prvi sljedeći pratitelj tek tri. Nije to bit, koliko dubina te slike samog čovjeka na terenu koji sjedi pognute glave. Ne spušta Livaja ni pred kim glavu, nije takav lik.
Koliko uspravan mora biti čovjek koji godinama nosi praktički cijeli klub na svojim leđima? Mora to biti stijena od čovjeka. A pravu podršku nije dobio. Tužna je to činjenica za hajdučki puk. Jer, doista Livaji ne treba puno. Trebaju mu tek suigrači koji ga prate i razumiju njegov pogled na nogomet. No, očito je prejaka ta mentalna blokada koja je trenutno prisutna kod većine igrača. Jednostavno, ne ide pa ne ide.
I Livaja je naprosto ostao sam sa svojim mislima kako podignuti suigrače. Na Poljudu su sve ove sezone mislili kako su došli pravi igrači koji će zaista Livaji dati ruku. Ali, te ruke još nema. Ne žali se na to kapetan Hajduka, ali i on je samo čovjek. Skupilo se u njemu emocija, naprosto mu je bio potreban taj trenutak samoće. Da razmisli kako još jednom podignuti svoj voljeni klub. A ta slika doista govori više od tisuću riječi.
