Najavljivao je Mikel Arteta da će na Parku prinčeva ispisati povijest, a onda je povijest uhvatila njega. Najprestižniju završnicu klupskog nogometa Europe u Münchenu će zaigrati Paris Saint-Germain (2:1, uk. 3:1), a Topnici se vraćaju “dobroj staroj” depresiji.
– U očaju smo! Nogomet igramo da bismo osvojili trofeje, želimo to, želimo vrh, želimo pobjeđivati. Arsenal zaslužuje trofej, zaslužuje i više njih, ali mi nismo u stanju to učiniti. Bili smo blizu, no blizu nije dovoljno dobro. Boli me gledati suigrače, trenera, navijače… Ne znam koji je razlog, ali kao da nam trofej nije suđen – izjadao se Declan Rice nakon gorke mu pariške noći i, svjesno ili ne, pogodio u srž problematike o kojoj će se tek raspravljati.
Rice je iznio dvije ključne poruke u kojima se izvrsno oslikava razlika između očekivanja i (ne)uspjeha. “Nogomet se igra zbog trofeja”, te “blizu nije dovoljno dobro”. Arsenal Mikela Artete, kojeg Španjolac gradi od 2019. godine, upravo je to – uvijek blizu, uvijek skoro, uvijek zamalo. Tu negdje, ali nikada nigdje, izuzmete li dva Community Shielda (2020./2021. i 2023./2024.), koji ionako Englezima ne znače ništa više od jedne zabavne večeri, jedini važan trofej Artetina Arsenala ostaje FA kup (2020.), što znači da se suša produžuje na pet godina. I zato navijači crvenog Londona sigurno nisu povjerovali u Riceov zaključak priče.
– Eliminacija iz polufinala neće nas definirati kao momčad, vratit ćemo se jači.
No, Riceovo obećanje već je propalo, jer porazi pred zadnjom stepenicom upravo jesu definicija njegove momčadi. Krenulo je 2021. u Europskoj ligi protiv Villarreala, koji je izbacio Dinamo iz četvrtfinala, pa u polufinalu apsolvirao i Arsenal. U dva polufinala Liga kupa (2022. i 2025.) Arsenal nije zabio ni jedan gol Liverpoolu (0:2) i Newcastleu (0:4), a da je top četiri “plafon” na svim razinama, potvrdit će im Luis Enrique. U premierligaškim granicama tu će ulogu preuzeti Pep Guardiola, kojem su Topnici gledali leđa u prethodne dvije sezone, jedine u kojima su pod Artetom konkurirali za titulu. I ove sezone opet bi mogli završiti drugi, no stvarne konkurentnosti nema otkad je krenula završnica.
Magično pitanje glasi – je li ovo jednostavno vrhunac Arsenala, koji je u trenutku Artetina dolaska čamio na sredini ljestvice, ili im se ipak ima štošta za zamjeriti? Odgovor tek slijedi u uredima Emiratesa, a ovisno o zaključku radit će se i eventualne preinake, no jedna stvar već je danas potpuno jasna – Arsenal ne smije ponoviti ovakvu sezonu, veliki trofej mora stići “već” u idućoj.
Još jedan “skoro”, još jedan “korak do”, značit će da se kompas pokvario, te potvrditi, ako to već nije slučaj, da je Artetin proces ipak limitiran. A osjete li to i glavne zvijezde, tko kaže da će ih biti moguće zadržati na Emiratesu? Ako se Harry Kane, prvi među lojalistima, odrekao bijelog Londona zarad trofeja (i napokon ga osvojio), zašto to ne bismo mogli očekivati od Ricea, Sake, Odegaarda ili mladog Lewisa–Skellyja? Sve su to igrači u izvrsnim nogometnim godinama, bili bi poželjni u gotovo svakom dijelu Europe. Ne samo oni, već i mnogi drugi.
Brojne ozljede nisu adekvatno opravdanje, jer Arsenal se tijekom sezone uigrao unatoč svim izostancima. Izostanak ‘pravog‘ napadača ne može biti opravdanje, jer tupi se o tome od početka sezone, puno prije nego što ste analitičare mogli proglasiti generalima poslije bitke. Međutim, tvrdoglavost stručnog stožera i kreatora tržišne politike čine svoje. Pritom je, samo u zadnje tri godine, na pojačanja utrošeno preko 530 milijuna eura…
