Dok Crkva stoji na raskrižju u polomljenom svijetu, augustinski papa ima jedinstven izazov pozvati vjernike na integriraniji život. Izborom pape Lava XIV., izjašnjenog augustinca, čini se neizbježnim vraćanje dubokoj ostavštini svetog Augustina, jednog od najutjecajnijih mislilaca Crkve.
Augustinov život je život velikog grešnika, bludnika i okultista koji se obraća Bogu, upoznaje Boga, dopušta mu da ga potpuno izmjeni i stvori novog čovjeka i tako jednu od najljepših priča s Isusom u povijesti svete Crkve.
Spisi svetog Augustina nude duboke uvide u prirodu oprosta, sjećanja i identiteta – koncepata koji duboko rezoniraju s misijom pape ukorijenjenom u njegovoj ostavštini.
Raspršeno ja i poziv na jedinstvo
U središtu Augustinove misli je zapanjujući uvid u prirodu ljudskog ja. U Ispovijestima , Augustin slavno razmišlja o fragmentiranoj prirodi svoje duše, opisujući sebe kao „raspršenog među vremenima“ koja ne može razumjeti i boreći se da svoje raznorodne želje i misli sabere u koherentnu cjelinu.
Taj unutarnji nered nije samo nusprodukt grijeha, već značajka samog ljudskog stanja – posljedica postojanja unutar vremena i stalnog kretanja prema nepostojanju. Augustinov koncept ja kao epizodnog (ja koje se mijenja tijekom vremena) i trajnog (ja koje možemo prepoznati u svojim sjećanjima, iako „više nismo“ ta osoba) obuhvaća tu napetost, sugerirajući da pravo ja nije samo skup prošlih sjećanja, već dublja, trajna jezgra koja ostaje čak i kada se čini da se sve ostalo mijenja i, na kraju, nestaje.
To fragmentirano ja pronalazi jedinstvo kroz ono što Augustin naziva continentia, svojevrsnim duhovnim zatvaranjem koje okuplja raspršene dijelove jastva u jednu, integriranu cjelinu. Ovo kretanje prema jedinstvu je i unutarnje i uzlazno putovanje, odražavajući Augustinovu poznatu rečenicu iz Ispovijesti : „Bio si unutrašnjiji od mog najdubljeg ja“.
U trenutku obraćenja Augustin je čuo nebesko dijete kako pjeva ove dvije riječi
Oprost kao radikalno “Sada”
Središnja točka Augustinove duhovne vizije je ideja oprosta kao transformativnog, sadašnjeg trenutka – “upravo sada” koji prekida monotoni slijed “jednog sutra za drugim”, cras et cras, na izvornom latinskom. Ovo shvaćanje oprosta nadilazi jednostavno oproštenje grijeha i uključuje duboko, egzistencijalno ponovno sažimanje sebe, iznenadno okupljanje raspršenih dijelova u jedinstvenu cjelinu. Ne radi se samo o brisanju prošlih grijeha, već o postajanju “novim stvorenjem”, ja koje je oslobođeno okova prošlih nepravdi.
Augustinova poznata scena obraćenja to precizno obuhvaća. U trenutku intenzivnog unutarnjeg sukoba, Augustin opisuje osjećaj kao da je vezan najmanjim lancima, nesposoban da se oslobodi dok mu milost obraćenja ne dopusti da stane „uspravno“ i prihvati novo, integrirano ja. Ovo ponovno rođenje, ovo radikalno „sada“, središnji je aspekt Augustinovog shvaćanja oprosta. To je čin božanske milosti, da, ali i čin samoprisvajanja – vraćanje vlastitog pravog ja, često skrivenog ispod slojeva navike i sjećanja.
‘Daj mi da te volim više’: Jedna od najljepših molitvi sv. Augustina
Sjećanje, identitet i oprost
Za Augustina, sjećanje je moćan, ali dvostruki dar. Ono je i izvor našeg identiteta i mjesto naših najdubljih borbi. Iako nam sjećanje omogućuje prisjećanje i integriranje prošlih iskustava, ono nas također suočava s granicama našeg razumijevanja i trajnim sjenama prošlih grijeha. Ovaj paradoks je središnji za Augustinov koncept jastva, gdje su epizodni i trajni aspekti jastva stalno u dijalogu.
Papa Lav XIV., crpeći inspiraciju iz ove bogate augustinske baštine, može naglasiti važnost sjećanja ne samo na naše grijehe, već i na božansku milost koja nas neprestano poziva na obnovu i preobrazbu. U svijetu koji često definiraju njegove podjela i ometanja, ovaj fokus na jedinstvu, samokontroli i radikalnom oprostu mogao bi duboko oblikovati njegovo papinstvo.
Izazov augustinskog papinstva
Dok Crkva stoji na raskrižju u fragmentiranom svijetu, augustinski papa ima jedinstven izazov pozvati vjernike na dublji, integriraniji život. Na obraćenje, na duhovnu obnovu. To znači poticati oblik duhovnog jedinstva koji nadilazi puku institucionalnu reformu i dotiče samu dušu Crkve.
Papa Lav XIV., poput svog imenjaka, vjerojatno će se osloniti na ovo snažno nasljeđe kako bi nas podsjetio da prava reforma počinje iznutra, u često skrivenom djelu osobnog obraćenja i pomirenja. Augustinovim riječima: „Nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“ Taj nemir, ta stalna težnja za jedinstvom, izazov je s kojim se Crkva mora iznova suočiti u svakoj generaciji – i izazov koji augustinski papa jedinstveno može voditi.
Sveti Augustin: ‘Ova pobožnost je jača od godine dana posta’
