Prije petnaestak dana Mario Carević i Gorica su pobjedom nad Dinamom (1:0) ponudili Hajduku titulu prvaka na pladnju, ali splitski klub ne samo da poklon nije uzeo te srijede, 23. travnja, u utakmici s Istrom 1961, već je spojio tri poraza (još Osijek i Dinamo) i pao na treće mjesto tri kola prije kraja 34. prvenstva Hrvatske u nogometu. Tako će Carević ove nedjelje imati priliku Splićanima zadati i konačni nokaut u borbi za prvaka ako i drugi put ove sezone u Velikoj Gorici ostvari pobjedu nad klubom u kojem je izgradio igračko ime, odigrao za njega 191 utakmicu, osvojio triput naslov prvaka i dvaput Kup.
Iz njegove perspektive, kao mladog 43-godišnjeg trenera koji privodi kraju tek prvu sezonu u elitnom rangu, ovo je možda i ključna “kvalifikacijska” utakmica da bi jednoga dana, a možda već i ovoga ljeta, sjeo na klupu upravo Hajduka. Iako će u Gorici odmah reći “nema šanse da će se to dogoditi jer ugovor s Carevićem će biti produljen”, dovoljno se sjetiti ljeta 2023. i odlaska Željka Sopića u Rijeku. Autor pothvata ostanka u ligi tog proljeća započeo je i novu sezonu na klupi Turopoljaca, ali kad je došla ponuda iz Rijeke, nije više bilo izgleda Sopića zadržati.
Ne mora automatski značiti da bi se i Carević ponio na isti način kad bi došao poziv s Poljuda, gdje se ionako očekuju goleme promjene, ali i turbulencije po završetku sezone, ali u javnosti se odavno stvorila percepcija kako je baš Makaranin predodređen za tu ulogu. Sad ili u neko drugo vrijeme svejedno, ali veliko je priznanje ako prije svega stručna javnost razmišlja na taj način i vidi Carevića kapacitetom za najviše trenerske domete.
On sam u tim razmišljanjima nikad se nije zalijetao u najavama i još dok nije došao na prvoligašku scenu stalno je ponavljao “kako karijeru želi graditi stepenicu po stepenicu”, a kao svoju glavnu misao vodilju uzeo je stalno učenje i usavršavanje. Spletom okolnosti na kraju igračkih dana našao se u slovenskoj Krki iz Novog Mesta, gdje je 2014. prvi put dobio ulogu pomoćnog trenera. Kasnije je priznao da o takvom scenariju skoro nikad nije razmišljao dok je bio igrač.
– Čak i u završnici igračke karijere bio sam uvjeren da nema šanse da ću jednog dana sjediti na klupi kao trener, ali život me demantirao. Nikad ne reci nikad – otkrio je svojevremeno Carević, koji je ubrzo upisao trenersku Akademiju, a onda se zaputio na turneje po Europi želeći upoznati sustave rada poznatih trenera.
Tako je odlazio u Italiju kod Luciana Spallettija i Roberta Mancinija, kod Slavena Bilića dok je bio u londonskom West Hamu, a upoznao je i Barceloninog sadašnjeg stratega Hansija Flicka dok je radio u Bayernu. Posebno izdvaja i splitskog trenera Ivana Jurića, kod kojeg je odlazio na edukaciju kada je vodio Veronu.
Kad je prošloga listopada preuzeo Goricu na početku druge četvrtine prvenstva, pomalo je iznenadio kada na pitanje o trenerskom uzoru nikoga nije želio izdvojiti.
– Volim istraživati, uspoređivati različite trenerske filozofije i upijati znanje. Nikad ne kopiram nečije treninge, već od svakog uzimam ono što je najbliže mojoj nogometnoj viziji i shvaćanju igre. Također, smatram da je igračko iskustvo velika prednost. Brojne situacije koje sam doživio kao igrač na terenu ne mogu se naučiti, ni iz knjiga, ni na predavanjima – pojasnio je kasnije i otkrio da stalno kupuje nove knjige, ali i sam zapisuje svoje zamisli i ideje.
Uoči utakmica često mu se dogodi da ne može spavati, pa se probudi, uzme olovku i papir i onda krene taktička analiza. Jednako je tako kad se druži s pomoćnicima, a Denis Mojstrovič i Mensur Mujdža su uvelike na njegovom tragu u Gorici i posebna im je specijalnost razrađivati situacije u prekidima igre.
Carević je na početku sezone bio na klupi Šibenika, koji je 2024. uveo u najviši rang nakon iscrpljujuće utrke sa Zrinskim iz Jurjevca, odlučene pobjedom u zadnjoj međusobnoj utakmici. Dobro je startao i u elitnom rangu, imao tri pobjede u četiri uvodna kola, ali ipak je izdržao samo do devetog kola i poraza 0:4 od Hajduka u Splitu.
– U sezonu smo super ušli, ali osjetio sam da je ipak gotovo. Shvatio sam da ne mogu ni sam napredovati, niti mogu pomoći momčadi da bude još bolja. Dosegnuli smo limit i otvoreno sam rekao ljudima u klubu da je došlo do zasićenja. Godinu i pol je puno u nogometu, posebice u Hrvatskoj i to je bio jedini razlog odlaska iz Šibenika – pojasnio je Carević, koji je bez posla bio tek koji dan jer Gorica je upravo bila smijenila Rajka Vidovića, a u potrazi za nasljednikom predsjednik Nenad Črnko okrenuo je odmah njegov broj.
– I prije smo ga pratili i držimo ga jednim od najperspektivnijih mladih hrvatskih trenera – podvukao je Črnko objašnjavajući dovođenje na klupu Makaranina sa zagrebačkom adresom.
Poklopilo se da je baš u listopadu 2024. velikogorički klub riješio i financijske probleme dolaskom novog dopredsjednika Ilije Karamatića, tako da je Carević unatoč posljednjem mjestu na polusezoni mogao u zimskom prijelaznom roku dovesti više od 10 novih igrača. S njima je konačno mogao početi graditi prepoznatljiviji stil igre, ali kad se boriš za ostanak, ipak je naglasak morao biti na obrani. Sve se posložilo prema željama u travnju kad je Gorica u pet utakmica osvojila 11 bodova i imala najbolji učinak od svih klubova u četvrtoj dionici natjecanja, a u Osijeku je konačno upisala i prvu pobjedu na gostovanjima.
Carević je glavni zadatak ostanka u ligi doveo do pred uspješni kraj, a premda nije do kraja isprofilirao svoje trenerske zamisli, vidjelo se da zna kuda ide i što želi jer trenerov rad i učinak se najviše i vrednuju kroz napredak njegove momčad što sezona ide kraju. Gorica je znatno bolja i sigurnija u igri nego je bila na startu Carevićeva mandata, pa je njegova prva trenerska prvoligaška godina zaslužila – palac gore…
