Nakon dvije najveće pobjede u trenerskoj karijeri, one protiv Reala iz Madrida u četvrtfinalu Lige prvaka (3:0, 2:1), Mikel Arteta živio je san da će s Arsenalom doći do finala Lige prvaka i onda još završnim trijumfom okruniti sve što je radio u zadnjih pet i pol godina, otkako je krajem prosinca 2019. došao na klupu najtrofejnijeg londonskog kluba.
U polufinalu na putu mu je stajao PSG, koji će se ipak pokazati prejakim za Artetinu družinu s Emiratesa, pa je 43-godišnji Bask iz San Sebastiana opet je bačen u status gubitnika. Bolan i težak, ali navijačima Arsenala itekako poznat u zadnjih dvadesetak godina, još od zadnjeg naslova prvaka Engleske iz 2004. i onog izgubljenog finala Lige prvaka protiv Barcelone iz 2006.
Uzalud je Arteta pojašnjavao “da je Arsenal ipak najbolja momčad u natjecanju, koja je stvorila sedam čistih šansi na Parku prinčeva, a u obje polufinalne utakmice uvjerljivo najbolji igrač i ključna prevaga je bio Donnarumma“. Zaboravio je pritom da je i njegov vratar Raya obranio kazneni udarac u uzvratu, a iza Artetinog imena gomilat će se pitanja i upitnici.
Je li dostigao maksimum s tri uzastopna druga mjesta u Premiershipu i ovim polufinalom Lige prvaka, koliko su njegove taktičke zamisli bile dugoročno ispravne (kritičari ga često zovu trenerom bez B opcije, samim tim i tvrdoglavim) ili kako je trošio više od 600 milijuna eura investiranih u igrače u zadnje tri-četiri godine? Ovo su samo najvažnije teme o kojima će se raspravljati kada krenu analize (ne)učinjenog i stvaranje planova za nove pokušaje sljedeće sezone, a ciljevi će opet biti maksimalni s naglaskom na osvajanje Premiershipa.
Artetin trenerski put i sve što je u Arsenalu napravio od sezone 2019/2020., kada je osvojio i jedini trofej engleskog FA kupa (može dodati i dva manje bitna Superkupa), treba staviti ponajprije u kontekst trenutka kada je dolazio na Emirates. Bila je to “post Wengerova era” u kojoj se nije snašao ni Unai Emery, koji je na klupi Topnika izdržao je samo sezonu i pol. I nekoliko zadnjih godina Wengerove 22-godišnje vladavine bilo je obilježeno problemima i silaznom rezultatskom putanjom, pa je i u prosincu 2019. tada 37-godišnji Arteta dočekan s dosta skepse i osnovnom tezom “da je neiskusan kako bi stvari pokrenuo na bolje”.
Nije ni kvaliteta momčadi bila nešto posebno, daleko od kalibra tada dominantnih Manchester Cityja i Liverpoola, ali Arteta je imao dvije velike prednosti. Prva je njegov status bivšeg igrača Arsenala od 2011. do kraja karijere 2016., s tim da je zadnje dvije sezone bio i kapetan, a već tada i produljena Wengerova ruka na terenu, pa su Mikela i suigrači zvali “trener”. Već to je bila garancija da kao debitant ne bi trebao imati problema oko uspostavljana autoriteta u svlačionici, iako će s vremenom on inzistirati na prijateljskom odnosu s igračima (reći će neki kao hrvatski izbornik Dalić), ali s onom važnom sposobnošću pravog trenera da lakoćom prijeđe iz faze opuštenosti u situaciju u kojoj se traži posvećenost radu i maksimalna disciplina.
– Prva stvar koju tražim je da svi budu 120 posto predani radu. Tko ne bude, neće kod mene ni igrati – zagrmio je Arteta na prvom okupljanju, a debitirao je na klupi na Boxing Day 26. prosinca u dvoboju s Bournemouthom, koji je završio 1:1.
Poslije će to postati pandemijska sezona s tromjesečnom pauzom od nogometa, koju je Arsenal završio na 8. mjestu, ali i trijumfom u finalu FA kupa protiv Chelseaja 2:1, a igralo se 1. kolovoza 2020.
Druga ključna stvar koja je usmjerila njegovu trenersku karijeru zove se Josep Guardiola, njegov prijatelj iz davnih dana u Barceloni kada se Arteta nije uspijevao probiti u prvu mnomčad kao igrač, ali i čovjek koji mu je dao priliku za trenerski iskorak samo šest tjedana po završetku igračke karijere. Guardiola ga je u srpnju 2016. angažirao za pomoćnika u Cityju, gdje je i ostao više od tri godine, sve do preuzimanja Arsenala.
Bilo je to i više nego dovoljno vremena da ionako znanja silno željni Arteta upozna sve tajne rada najboljeg trenera na svijetu, te postane gorljivi sljedbenik njegovog stila igre s naglaskom na posjedu lopte i kombinatorici. Igračima je zabranjivao više od jednog dodira lopte, motivirao ih riječima “želim 300 tisuća dodavanja na suparničkoj polovici” inzistirajući da uvijek netko mora biti slobodan da bi primio loptu.
Arteta je sanjao i još uvijek sanja postati najbolji Pepov učenik, kopirao ga je skoro u svemu, čak i u izjavama na konferencijama za novinare, a kada su im jednom odvojenima postavljali ista pitanja, odgovori su bili uglavnom isti ili slični. Tako su na pitanje kako bi jednom riječju opisali nogomet kazali – ljubav, a odnos glavnog i pomoćnog trenera opisali su riječima – prijateljstvo i poštovanje.
Koliko je naučio Arteta je preuzimanjem Arsenala mogao pokazati i u direktnom obračunu s dotadašnjim mentorom, a vrhunac je bila sezona 2022/2023. kada je doveo Topnike u poziciju da se nakon mnogo godina bore za naslov prvaka i to baš s Cityjem i Guardiolom. Arsenal je prvi put u povijesti pobijedio u 9 od prvih 10 utakmica sezone, Arteta je nadmašio i Wengera s najboljim postotkom pobjeda kluba ikada, a na 10 kola prije kraja Arsenal je imao čak 8 bodova prednosti pred Cityjem. No, tada slijedi neobjašnjivi pad, samo još tri pobjede i City u konačnici osvaja naslov s 5 bodova prednosti (89-84).
Za utjehu Arteti ostaje podatak da je izborio plasman u Ligu prvaka, ali u sljedećoj i u ovoj sezoni Topnici ostaju prikovani za 2. mjesto PL, a pogotovo nakon velike Liverpoolove prednosti ove godine počinje rasti nezadovoljstvo navijača po onoj poznatoj “što su očekivanja veća, to je veće i razočaranje”. Navijač Arsenala Nick Hornby je čak i napisao autobiografsku knjigu naslova “Nogometna groznica”, a njezina glavna poruka glasi – prirodno stanje nogometnog navijača je gorko razočaranje, bez obzira na rezultat!
Analitičari uvelike pretresaju gdje je to Arteta pogriješio i zašto je dolazio tako blizu, a opet ostajao tako daleko od trofeja, koji se jedini broje. Jedni će reći da je poslije ranijeg vidnog pomaka u igri i rezultatima, baš ove sezone počeo odustajati od Guardioline taktike i skrenuo u oprezniji nogomet, a tu nalaze i jedan paradoks vezan za prekide. Arsenal je savršeno razradio akcije nakon kornera i slobodnih udaraca i nakon njih postizao najviše pogodaka u ligi, ali isto tako je među klubovima koji su najviše golova primili nakon prekida.
Zamjera se Arteti i “lažna devetka”, koju najčešće igra veznjak Merino, nedovođenje prave špice nakon teških ozljeda Gabriela Jesusa i Havertza, ali i nedopuštanje improvizacije pojedinaca kada se dođe u zonu suparničkog šesnaesterca. Je li ofenzivni segment igre postao prejalov i previše predvidljiv za suparnike, što je bila i najveća boljka “tika-take”, pogotovo kada nema igrača koji stalno može donositi prevagu jedan na jedan? Martinelli, Odegaard, pa čak i Saka kao nominalno najveća zvijezda ovoga Arsenala, nisu ispunili najviša očekivanja u ovoj sezoni, uz faktor ozljeda ili manjka sreće, koji dođu kao neželjena nuspojava (Arsenal je igrom razbio PSG u prvih pola sata uzvrata, ali što vrijedi kada nije zabio, već je primio gol).
Je li ova momčad s Artetom dostigla maksimum još se ne može sa sigurnošću reći, još uvijek postoji opcija dodatnog osnaživanja kadra na ljeto (američki milijarder Kroenke kao većinski vlasnik ne štedi na svojih nekoliko klubova u više sportova), ali ako se rezultatska stranputica nastavi, što je u prijevodu neosvajanje velikog trofeja, onda se već javlja sumnja da će Arteta do kraja odraditi aktualni ugovor, koji mu vrijedi do lipnja 2027.
