- SAD je prije Trumpa u svijetu imao više od 50 država saveznika i strateških partnera, uključujući većinu najbogatijih zemalja svijeta. Sada mnogi od njih od Amerike bježe kao vrag od tamjana – od Njemačke do Japana i Južne Koreje.
- Sada postoje sile koje se više ne žele povlačiti pred američkim prijetnjama i daju do znanja da su spremne prihvatiti američki izazov. Štoviše! Možda su ga ne samo očekivale, već i namjerno isprovocirale?
- Politika neoconsa koja se opirala o liberalni i demokratski globalni intervencionizam sada je doživjela potpuni krah i od njega se neće oporaviti. Nedavna šokantna smjena osnivača Svjetskog gospodarskog foruma, Klausa Schwaba – te „ikone“ globalizma – sigurno nije slučajna.
- Trump će se teško izvući iz „ukrajinskog gliba“ u koji se nije želio uvući ali se itekako duboko uvukao kroz ulazak u posredničku ulogu iako je SAD do grla uvučen u taj rat na strani Kijeva. Da bi posredovanje u bilo čemu uspjelo nužna je neutralnost posrednika. Ima li Trump za to snage i(li) mogućnosti i gdje je propustio priliku?
Svijet je ušao u razdoblje kaosa, gdje je nemoguće prognozirati čime će na kraju sve to rezultirati. Ono što je opće poznato je, da je Amerikancima u kriznim vremenima kod kuće ili po pitanju vanjskih interesa tradicionalno odgovaralo globalno zamućivanje vode gdje su se onda i najbolje snalazili – loveći u mutnom.
Ostali konkurenti u takvim uvjetima ili ne bi vidjeli dobro, ili su bili paralizirani strahom poput samih riba koje se love – svjesni nedostatka svoje snage za suprotstavljanje američkim interesima. Zbog toga su se obično povlačili i prije odlučujuće borbe ne želeći dovoditi u pitanje američko globalno vodstvo, već su se zadovoljavali ulogom važnih – ali nikako i ključnih sila koje odlučuju ili barem sudjeluju u odlučivanju o najvažnijim globalnim procesima tj. o određivanju smjera u kojem svijet treba ići.
Amerikanci su tu hegemonističku poziciju učvrstili svojom pseudoreligioznom tvrdnjom o američkoj isključivosti ili ekskluzivnosti za dominiranje svijetom koja je više od jednog stoljeća ukorijenjena u sam genom američkih elita, i koje se, usprkos njegovom javnom priznaju pojave globalne multipolarnosti – nije odrekao ni sam Donald Trump.
Dakle, danas su vremena posve drukčija, kao i omjer i raspored snaga u svijetu, pa je nepredvidljivost krajnjeg rezultata novog pokrenutog kaosa veća nego ikad prije. Jer jasno je kako sada postoje sile koje se više ne žele povlačiti pred američkim prijetnjama i otvoreno daju do znanja da su ovoga puta spremne prihvatiti američki izazov. Štoviše! Možda su ga ne samo očekivale, već i namjerno isprovocirale?
Trump potpuno nadmudrio britanskog premijera: ‘Ovo čak i nije trgovinski sporazum’
Tko je prihvatio američku „rukavicu izazova“?
Riječ je, naravno, prije svega o Kini i Rusiji, od kojih ova druga to već tri godine demonstrira u klasičnom vojnom sukobu protiv čitavog zapada predvođenog SAD-om na tlu Ukrajine, dok ona prva to isto upravo sada čini – ali ne u prihvaćanju vojnog, već trgovinskog rata s Amerikom, iako i onaj prvi nikako nije isključen.
Kina je dugo oklijevala prihvatiti činjenicu da joj je SAD počeo doslovno raditi o glavi još sredinom prošlog desetljeća, kada je u politici nužnog suprotstavljanja Kini, u Americi i konačno postignuta potpuna dvostranačka suglasnost (pred kraj mandata demokratskog predsjednika Baracka Obame(!), pri čemu mnogi pogrešno misle da je tu politiku prvi osmislio Donald Trump nakon što je preuzeo vlast 2017. On je samo spomenutu suglasnost prebacio u praktični prostor političkog djelovanja). I ta suglasnost traje i do danas – i još će dugo, uz nedvojbenu činjenicu da oko suprotstavljanja širenju globalnog utjecaja Kine postoji i puni konsenzus unutar američkih građana neovisno o stranačkoj pripadnosti.
Dakle, Kina je ovu stvarnost tek sada službeno prihvatila, i za ovaj se trgovinski rat ozbiljno pripremila za razliku od prvog Trumpovog mandata (2017-2021.) kada je bila u svojevrsnom šoku nakon njegovog pokrenutog carinskog rata (neusporedivo manjeg nego što je ovaj sadašnji) i svog vjerovanja u „željezni“ i neraskidivi trgovinski savez SAD-a i Kine zbog stvarne goleme međuovisnosti dviju mega-država. Iako se mnogo toga iz prvog trgovinskog rata ponavlja i sada.
Međutim, Kina do jučer nije mogla (ili željela, poput noja kada glavu zabija u pijesak pred vidljivom opasnošću) spoznati da ključne američke financijske i korporativne elite nisu željele ni mogle prihvatiti da im jedna Kina preotme globalnu dominaciju od koje one žive i profitiraju. Kažem mogle, jer bez te snažne dominacije ni američke elite, ni sami američki građani nemaju perspektivu daljnjeg uživanja u blagodatima koje im je ta dominacija pružala u zadnja cca dva stoljeća.
Dakle, naivna vjerovanja Pekinga o „nužnom suživotu“ s Amerikom raspršila su se poput mjehurića od sapunice usprkos višegodišnjim upozorenjima koja mu je svojim kanalima često odašiljala Moskva, govoreći da Kinu čeka sve ono isto što Rusija proživljava u odnosima sa zapadom ne samo od, i zbog ukrajinskog rata.
Ali, kao što sam gore i rekao, Kina se za sadašnji Trumpov trgovinski rat ozbiljno pripremila i javno prihvaća američki izazov na što ukazuju i njeni konkretni, praktični potezi, ali i politička retorika državnog vrha koja nikad u kineskoj suvremenoj povijesti nije bila tako oštra i odlučna (vjerojatno još od vremena Mao Tsetunga).
Kina: Američke carine pokazuju “ekstremni egoizam”
Nove manje sile također traže svoj put
Osim spomenutih dviju sila koje su pokazale spremnost na otvoreno suprotstavljanje SAD-u i njegovoj želji za nastavkom i učvršćivanjem globalne dominacije i vodstva svijeta i u 21. stoljeću (čija je četvrtina već prošla!), sada postoji i još jedan – donedavno nepostojeći čimbenik: pojava niza država čija snaga i utjecaj rastu makar najviše u regionalnim okvirima, ali i onih koje po prvi put otvoreno ukazuju i na svoje globalne pretenzije.
Prve su npr. Brazil, Turska, UAE, Indonezija, a one druge su Indija i Saudijska Arabija.
Indija zbog svoje goleme demografske, industrijske i brzorastuće visokotehnološke snage – u što spada i ona vojna (o Indiji više nešto kasnije u tekstu); Saudijska Arabija zbog svoje goleme financijske moći i energetskog bogatstva zbog čega je u svijetu sposobna kupiti doslovno sve ono što joj treba za ostvarenje svojih ključnih nacionalnih interesa i ambicija – prije svega za formiranje moćnog „Arapskog svijeta“, bez kojeg više nitko ništa neće moći ne samo na Bliskom istoku, i naravno – s Rijadom u središtu.
Iran i Brazil: Savez regionalnih sila koji temeljito mijenja geopolitičku sliku svijeta
Trumpovih prvih 100 kaotičnih dana
Prošlog je tjedna završilo prvih 100 dana vladavine Donalda Trumpa na čelu SAD-a u njegovom drugom mandatu. Svi se svjetski analitičari – gotovo bez iznimke slažu kako je to bila vladavina potpunog ili apsolutnog kaosa, a većina je smatra i štetnom po američke interese i kod kuće i u svijetu.
Međutim, rekao bih kako je u toj procjeni ključno razlučiti radi li se tu o Trumpovoj nesposobnosti u nošenju s najvažnijim domaćim i svjetskim problemima, ili u svemu tome itekako ima strateškog promišljanja s ciljem postizanja zadanog krajnjeg cilja (povezanog u spomenutoj želji američkih elita za zadržavanje i jačanje globalne dominacije).
Uvjeren sam kako je upravo ovo drugo posrijedi, neovisno o tome što u toj Trumpovoj politici determiniranog kaosa vjerojatno itekako ima i propusta i nedostatnih analitičkih procjena o tome kako će se sve to skupa (prepuno rizika i nepoznanica jer nema povijesnog presedana) odraziti na same američke građane i američki biznis.
Smatram, dakle, kako Trump smišljeno sije kaos da bi žeo plodove američke globalne strateške pobjede. Hoće li u tome uspjeti ne znam, baš zbog spomenutih sila otpora. Ali smišljeni kaos pomaže Trumpu da proglašava izvanredno stanje (poput onog o ilegalnoj migraciji ili o opasnosti po američku trgovinu) što mu onda omogućuje vladavinu uredbama, zaobilazeći potrebu traženja potpore Kongresa njegovim ključnim politikama, jer je ona i spora i upitna. Pritom često potpuno zaobilazi sudske zabrane provedbe pojedinih svojih uredbi što ukazuje da se osjeća posve komotno i bezopasno kada je riječ o njegovoj vladavini.
Govoreći danas jedno, a sutra nešto posve drugo i po domaćim i po međunarodnim temama i problemima, Trump stvara dojam potpune nepredvidljivosti, a onda i straha kod njegovih protivnika od onoga što može poduzeti. Pritom Trumpu uopće nije važno što o njemu misle zbog prečestog i nedvojbeno svjesnog mijenjanja izjava (gotovo na dnevnoj razini), jer pred sobom ima zacrtan isključivo konačni cilj. Smatra da mu spomenuta nepredvidljivost osigurava nužnu prednost i pridonosi bržem ostvarenju željenog jer zbunjuje suparnike i ne ostavlja im prostora za definiranje jasne obrambene politike.
Meter o Trumpovih 100 dana: Kroz povijest, velike su sile obično umirale ubojstvom, a ne samoubojstvom
Trajni poraz neoconsa i američkog liberalnog intervencionizma
Iako je potpora Trumpovoj politici, kako pokazuju prošlotjedna istraživanja, naglo splasnula i došla na najniže grane za bilo kojeg američkog predsjednika u zadnjih 80 godina – zapravo, otkako postoje službena mjerenja tih pokazatelja – Trump i dalje ima visoku potporu širokih narodnih masa i zbog toga se ne boji bilo kakvih pokušaja političke smjene kroz pokretanje postupaka opoziva (impeachment) ili nekih pravosudnih odnosno sudbenih progona.
Iako su i spomenute mase nedvojbeno razočarane pojedinim Trumpovim potezima koji oštro udaraju po njihovom džepu (carinska politika) a obećao im je „novo zlatno doba Amerike“ čim je u siječnju položio prisegu za novi mandat – iz nekog ga razloga dostatno podupiru, skupa s njegovom MAGA-politikom.
Ondje gdje Trump sigurno nema podršku je veliki dio „duboke države“, prije svega neokonzervativaca čija je politika globalističkog liberalnog i demokratskog intervencionizma posljednjih 30 godina od raspada SSSR-a s dolaskom Trumpa na vlast u drugom mandatu doživjela potpuni krah (nedavna neočekivana smjena osnivača Svjetskog gospodarskog foruma (u Davosu) – WEF, Klausa Schwaba – svojevrsne „ikone“ globalizma – sigurno nije slučajna.
Globalizam je mrtav prije svega zato što u sebi nužno uključuje Kinu kao jednog od ključnih igrača, a što je za Washington postalo posve neprihvatljivo. Sada poražena globalistička politika američkih neoconsa više nikada neće biti obnovljena i o tome bi konačno morali početi voditi računa i europski liberali.
Drugim riječima, definitivno je prošlo vrijeme kada je Amerika zadnja tri desetljeća što mekom, a češće i tvrdom (vojnom) silom „disciplinirala“ mnoge zemlje diljem svijeta – od Afganistana, preko Iraka, Sirije i Libije, do pokretanja obojenih revolucija u Srbiji, Gruziji, sve do Ukrajine gdje je de facto stupila u krajnje opasni posrednički rat s Rusijom.
Trump je to jasno demonstrirao kroz po mnoge u zemlji i svijetu šokantnu odluku o raspuštanju moćnog USAID-a, duboko sparenog s CIA-om, navodno u sklopu svog nacionalnog programa štednje smanjenjem troškova unutar državnog aparata. Ali još više i kroz pokretanje pregovaračkog procesa s Rusijom ne samo po pitanju rješavanja ukrajinskog rata svojim političkim posredovanjem, za što je kao argument koristio i još uvijek koristi sintagmu kako to nikada nije bio njegov, već Bidenov rat, i da on zbog Bidenovih promašaja ne želi upasti u ukrajinsko blato poput nekad davno Richarda Nixona, republikanskog predsjednika koji je upao u „vijetnamsko blato“ iako taj rat nije pokrenuo. Štoviše – oštro mu se suprotstavljao. Na kraju je Nixon ostao sinonim američkog poraza u tom nepopularnom ratu, što Trump nikako ne želi u ovom ukrajinskom iako je SAD u njega do grla uvučen od samoga početka.
Bogata naftna provincija Alberta razmišlja o odcjepljenju od Kanade
Može li Trump uopće izići iz „ukrajinskog blata“?
Bez obzira na spomenute američko-ruske pregovore, koji u jednakoj mjeri brinu i Kijev i njegove ključne europske sponzore, i bez obzira na prošlotjedni potpisani sporazum o ukrajinskim resursima (za koje sam odmah nakon čuvene katastrofalne svađe između Trumpa i Volodimira Zelenskog u Bijeloj kući rekao da će ih Kijev prije ili kasnije morati potpisati) – još mi uvijek nije jasno kako se to Trump namjerava izvući iz ukrajinskog gliba?
Štoviše, smatram kako je, ukoliko mu je završetak ukrajinskog rata i istinski cilj a mislim da jest – propustio priliku da upravo nakon spomenute javne svađe sa Zelenskim (javna sigurno nije bila slučajno, zapravo, kao da smo gledali TV sapunicu ili neki politički triler) svima kaže odlučno „dosta“. Međutim, on je krenuo u nove iscrpljujuće pregovore i s Putinom i sa Zelenskim i s europskim vođama koji Zelenskog podržavaju.
Za sada smo tu gdje jesmo – još uvijek dovoljno udaljeni od konačnog mirovnog rješenja iako se svako toliko pojavljuju nade o spremnosti za njegovo zaključenje po Trumpovom mirovnom planu, koji, rekao bih – podjednako ne odgovara ni ukrajinskim ni ruskim interesima.
Kijevu, jer se mora odreći okupiranih teritorija, uključujući i Krima, kao i članstva u NATO savezu, a Moskvi, što još uvijek nije stavila pod svoj nadzor cjelokupne četiri regije koje je anektirala početkom listopada 2022. godine i sad ih službeno naziva Novorusija (oblast Lugansk kontrolira gotovo u potpunosti, a ostale tri – Donjecku, Zaporošku i Hersonsku u oko dvije trećine ukupnog teritorija), dok o pitanju suvereniteta nad Krimom Moskva uopće i ne namjerava razgovarati jer je to po nju davno svršen čin i u tom je stavu zapravo otvoreno podupire i sam Trump. On navodi kako je Krim Rusija zauzela još prije dvanaest godina pri Obaminoj administraciji, i da ni Obama ni Ukrajina do pokretanja ruske invazije prije tri godine baš ništa nisu pokušavali učiniti da Ukrajina Krim vrati pod svoj suverenitet „ne ispalivši nijedan metak“, i da je Krim ionako „stoljećima bio ruski“ od carskih vremena.
Osim toga, američki Bloomberg prošli tjedan piše kako je nedavni posjet Trumpovog posebnog izaslanika Stevea Witkoffa Moskvi pokazao kako Putin zahtijeva da svaki mirovni sporazum uključi preuzimanje ruske kontrole nad cjelokupnim teritorijem spomenutih četiriju ukrajinskih regija „zbog čega u Bijeloj kući raste frustracija“. Putinovo ustrajavanje na „maksimalističkim zahtjevima“ dovelo je do trenutačnog zastoja u pregovorima s Bijelom kućom, smatra američki medij. Međutim, ovdje bih podsjetio kako je Trump prošlog tjedna rekao kako Kijev mora prihvatiti njegov mirovni plan jer je Rusija napravila ključni ustupak: „odustala je od potpunog zauzimanja Ukrajine“. Dakle, ako promatramo iz kuta navedene izjave, Putinovo ustrajavanje na cjelokupnom teritoriju navedenih ukrajinskih četiriju regija nikako ne bismo mogli nazvati „maksimalističkima“. Ali pustimo sada to.
U međuvremenu je američki državni tajnik Marco Rubio zaprijetio potpunim američkim povlačenjem iz pregovaračkog procesa ako ne dođe do skorog potpisivanja primirja, dok je američki potpredsjednik JD Vance u intervjuu za kanal Charlieja Kirkavicha izjavio kako Ukrajina neće dobiti rat s Rusijom ako se neprijateljstva nastave u idućim godinama, pri čemu je scenarij nuklearnog rata itekako moguć.
„Ako se ovo ne zaustavi, Ukrajinci neće dobiti rat. Mislim da u mainstream medijima postoji čudna ideja da ako se ovo nastavi još nekoliko godina, Rusi to neće moći podnijeti, Ukrajinci će vratiti svoj teritorij i sve će se vratiti na staro. Ali to nije stvarnost u kojoj živimo.“ — rekao je Vance i naglasio da bi to na kraju moglo eskalirati u nuklearni rat.
Dakle, ostaje tek za vidjeti kako će se Trump (i hoće li uopće) izvući iz „ukrajinskog gliba“ u koji se nije želio uvući ali se – htio ili ne htio – itekako duboko uvukao kroz uvlačenje u posredničku ulogu iako je SAD od samoga početka najveći podupiratelj ukrajinskih vlasti i njenih oružanih snaga pa je samo posredništvo u tom smislu blago rečeno neobično. Posrednik je, naime, redovito netko neutralan, u koga obje strane mogu imati povjerenja.
Tjedna analiza Zorana Metera: Doba postsovjetske gluposti je prošlo. Je li Rusija zauvijek izgubljena?
Trumpova vanjska politika istinski je kaotična
Općenito, vanjska politika Donalda Trumpa u prvih sto dana vladavine izgleda još kaotičnije od same ukrajinske krize u čije se razrješenje odmah aktivno uključio.
U Kanadi je nedavno neočekivano na izborima pobijedila Liberalna stranka koju je Trump oštro napadao i kojoj su svi predviđali krah zbog katastrofalnih ekonomskih rezultata bivšeg premijera Justina Trudeau. Zapravo ju je sam Trump svojim „teritorijalnim pretenzijama“ o Kanadi kao 51. američkoj saveznoj državi i pokrenutim carinskim ratom ostavio na vlasti, ne dozvolivši time kanadskim konzervativcima da pobjede na izborima iako su imali dvoznamenkastu prednost uoči nedjeljnih izbora. Zapravo se ova pobjeda odnosno poraz smatra najvećim iznenađenjem u povijesti izbora s obzirom na toliko veliku razliku koja je doslovno preko noći bila anulirana i prebačena u korist liberala.
Osim što je od Kanade, kao američke partnerice učinio neprijatelja, to isto Trump je svojom politikom učinio i od drugog američkog susjeda – Meksika!
Bliskoistočna politika mu još uvijek nije definirana usprkos fami o nedvojbenoj podršci agresivnoj politici izraelskog premijera Benjamina Netanyahua. Tako Trump ne želi pokretati rat protiv Irana i sklon je pregovorima s Teheranom o njegovom nuklearnom programu, usprkos činjenici da je Netanyahu sklon vojnim napadima na iranska nuklearna postrojenja i činjenici da izraelski premijer ima golemi utjecaj na američki židovski lobi. To je zapravo možda i najveći zaokret u Trumpovoj politici s obzirom na njegove ratoborne izjave protiv Irana iz predizborne kampanje.
Očito je tu posrijedi i spoznaja o sve većem pritisku moćnih arapskih i islamskih zemalja svijeta ali i drugih ključnih igrača – od Kine i Rusije, preko Brazila i mnogih drugih, o nužnosti konačnog i trajnog rješenja palestinskog pitanja sukladno rezolucijama UN-a, kao ključnog uvjeta za normalizaciju stanja i budućih odnosa u toj turbulentnoj i prevažnoj svjetskoj regiji.
Također, i stanje u Indopacifiku postaje sve složenije, jer je postalo jasno kako se Kina ne namjerava povući pred američkim trgovinskim ratom ali i sve većim prebacivanjem američkih vojnih snaga u regiju i američkog sklapanja sporazuma protukineskog karaktera sa svojim saveznicima i partnerima.
Enigma je i sadašnja, brzo eskalirajuća kriza u odnosima između Indije i Pakistana, kao i gotovo istovremena velika eksplozija u ključnoj iranskoj luci Bandar Homeini na krajnjem sjeveru Perzijskog zaljeva. Ta je luka ključna za prometni koridor Sjever jug kojeg Iran ubrzano gradi s Rusijom i Azerbajdžanom, a kojem se želi pridružiti i Indija za brži plasman svojih proizvoda u Europu, kao i na sjever, u dubinu Azije (ovo potonje joj krajnje otežavaju visoki i nepregledni planinski lanci Himalaja i Hindukuša, uz tradicionalnu političku napetost s glavnim suparnikom na jugu Azije – Pakistanom. Indija, naravno, kao i u svemu drugome igra na višesmjernu stratešku prometnu politiku, pa tako paralelno sudjeluje i u uspostavi prometnog koridora Indija-Bliski istok-Europa – IMEC, što je zapravo američki projekt suprotstavljanja kineskom mega-projektu Put svile ali je po Washington problem u tome što ključne arapske monarhije projektu pristupaju puno više pragmatično nego u namjeri da naškode Kini.
O tome, kome odgovara najnovija kriza u Aziji nešto kasnije, a sada bih ipak završio s Trumpom.
Indija i Pakistan: Odvila se najveća zračna bitka u modernoj vojnoj povijesti
Bježe od Amerike kao vrag od tamjana
SAD prije Trumpa u svijetu imao više od 50 država saveznika i strateških partnera, uključujući većinu najbogatijih zemalja svijeta. Sada mnogi od njih od Amerike bježe kao vrag od tamjana – od Njemačke do Japana i Južne Koreje.
Nedavno je američki medij Foreign Policy konstatirao da SAD pod Trumpovim vodstvom „uništava vlastiti hegemonijski poredak“.
„Zašto bi Sjedinjene Države uništile vlastiti hegemonijski poredak? Zašto bi najmoćnija država u globalnom sustavu aktivno radila na tome da sebe učini slabijom, siromašnijom i manje sigurnom? Znamo da velike sile rastu i padaju; globalne ere završavaju, a nove počinju. Ali kada smo vidjeli međunarodni poredak uništen na ovaj način, od strane vlastitog stvoritelja? Kroz povijest, velike sile su obično završavale – ili umirale – ubojstvom, a ne samoubojstvom,“ – navodi ovaj liberalni medij.
Međutim, ne bih se s njegovom konstatacijom u potpunosti složio. Već sam gore u tekstu naglasio kako je američka globalna hegemonija u praksi završila i da su američke elite one koje sada traže promjenu dosadašnjeg – pokazalo se neuspjelog eksperimenta neoconsa s globalnim intervencionizmom kao alatom za potpunu i trajnu američku dominaciju – odnosno za „kraj povijesti“ – kako ga je pogrešno prognozirao američki profesor japanskog porijekla Francis Fukuyama.
Štoviše, u „skrovitoj dubini“ američke države postoje presudno snažne silnice koje utječu i na Trumpovu vanjsku i na unutarnju politiku. Postoje moćnici unutar SAD-a pred kojima i sam Trump drhti. Bez njih ni Trump kao politička figura ne bi tako dugo opstao na sceni.
Trump šokira svijet: Ovo ne može dobro završiti! Ljudska gramzivost nema kraja
Kome odgovara najnovija kriza u Aziji?
Prošlotjedni, krajnje opasni razvoj sigurnosnog stanja između Indije i Pakistana KOJ je na kraju rezultirao – za sada ipak ograničenim vojnim akcijama dviju strana, izazvan brutalnim terorističkim napadom na autobus s indijskim turistima u pretežito muslimanskim življem nastanjenoj indijskoj pograničnoj regiji Kašmir – doveo je do opasne degradacije odnosa dviju nuklearnih sila. To sve više brine i njene susjede poput Kine, a onda i Rusiju, Japan i redom dalje.
Ništa čudno! Nuklearni rat dvaju susjeda prema pojedinim procjenama odnio bi desetke milijuna ljudi, a temperaturu zraka na Zemlji smanjio za oko 2,5 celzijevih stupnjeva.
Iako je za napad odgovornost preuzela izvjesna do sad malo poznata teroristička skupina, teško je nedvojbeno tvrditi da Islamabad u potpunosti kontrolira baš sve takve skupine koje imaju kampove i na njegovom a ne samo teritoriju susjednog Kašmira. Ne može se sa sigurnošću tvrditi da iza njih ne stoje ni određene vanjske silnice kojima mir na jugu Azije nije u interesu, ali i kojima rascjep trenutačne sigurnosne konfiguracije na tlu čitave Azije nipošto nije mrzak. Sjetimo se afganistanskih mudžahedina, Al-Qaide, Islamske države. Nijedna od tih struktura nije samonikla, niti je bila produkt djelovanja samo jedne države koja ih je podupirala.
Naime, Indija je članica kluba BRICS, a zajedno s Pakistanom članica je i najjače azijske političke strukture – Šangajske organizacije – SCO, u kojoj dominiraju Kina i Rusija. Osim toga, Pakistan je najveći kineski saveznik i ključna zemlja preko koje Kina izvozi svoje proizvode u svijet kroz čuveni Kinesko-pakistanski gospodarski koridor (CPEC). Njega čini kineska mreža infrastrukturnih projekata duga tri tisuće kilometara. Sadrži brojne inicijative: razvoj infrastrukturne i energetske mreže, brojne gospodarske zone i razvoj pakistanske strateške luke Gwadar. Ovaj je koridor ključan za kineski mega-projekt Jedan pojas jedan put, poznatiji kao Put svile.
Ako ovom terorističkom činu pridodamo i gore spomenutu istodobnu veliku eksploziju u iranskoj strateškoj luci mnoge stvari u analitičkim promišljanjima mogu poprimiti posve drugu konotaciju od one koja se kao narativ nudi svjetskoj javnosti, iako, naravno – ne moraju biti takvog konspirativnog i mračnog pozadinskog karaktera.
Ono što ipak smatram je da do nikakvog nuklearnog rata neće doći, jer to istinski ne žele ni New Delhi ni Islamabad. Štoviše, ne vjerujem da će doći ni do velikog konvencionalnog rata jer bi i on bio prerizičan za dvije zemlje koje su „lake na obaraču“. U to me uvjerava i činjenica da nikakvog gomilanja vojnih snaga nema duž čitave, više od 500 kilometara duge granice između dviju država, osim one na krajnjem sjeveru, u zoni Kašmira. Ali ni tamo te snage nisu po brojnosti tako velike da bi omogućavale ili jamčile uspješan prodor na teritorij druge zemlje.
Vojnopolitička analiza Zorana Metera: Kome odgovara indijsko-pakistanski rat i raskol u Aziji
Kao što je i rečeno na početku analize: nepredvidljivost oko krajnjeg rezultata sada pokrenutog globalnog kaosa veća je nego ikad prije. Jer su ulozi po sve ključne igrače postali preveliki – zapravo egzistencijalni – barem kada je riječ o njihovim ambicijama.
