Taman kad se učini kako će Thompson zamrijeti kao glavna tema, on zapravo nastavlja još jače dominirati medijskim prostorom. Posljednje vrijeme obilježile su spekulacije o bendu koji ga je napustio i novim sviračima što će mu doći, nastup u sklopu duhovno-humanitarnog koncerta na Gripama, te nove pjesme ‘Oluja‘ i ‘Slike Bleiburga‘.
Od izlaska pjesme ‘Ako ne znaš što je bilo‘ i rukometne euforije svaki Thompsonov istup (bio njegov ili ne kad se sve zbroji i oduzme) hranio je medijski sustav koji je iznova pokušavao stvoriti kontroverzu i diskreditirati ga kao glazbenog umjetnika, svrstavajući ga među primitivce i neotesance koji svojom strastvenom demagogijom straše mase. Masa ne voli kad joj se docira, te zbog toga ne čudi zazor koji je nastao nakon godina ocrnjivanja i klevetanja. Provociranje tog zazora paradoksalno stavlja kruh na stol glavnostrujaškim magnatima, ali im istovremenu srozavaju kredibilitet.
Ovakva medijska hajka nije neka naša specifičnost, niti je u svijetu neka novina. Školski primjer takvog frantičnog i upornog medijskog napastovanja vidjeli smo na primjeru Donalda Trumpa i njegova prvog mandata od 2017. do 2020. godine. Ovdje neće biti govora o njegovoj politici ili postupcima (niti će biti govora o opravdavanju istih) jer je to tekst sam za sebe, ali valja naglasiti kako je njegov uspjeh pospješila medijska hajka koja je u svojoj zaslijepljenosti i aljkavosti Trumpu iznova davala municiju i opravdanje za njegove postupke.
Kako je to šaroliko opisano, u mnogim medijima i među mnogim javnim osobama zavladao je ‘Trump derangement syndrome’ koji im je inhibirao normalno kognitivno funkcioniranje. Vjerujem da su mnogi ljudi desnijih inklinacija iščekivali ovakav razvoj situacije kod nas, odnosno pojavu osobe koja će do temelja uzdrmati ‘status quo’ i prokazati sve nedosljednosti trenutačne elite. Čini se da smo napokon dočekali taj TDS u obliku Marka Perkovića Thompsona.
‘Nebeski mandat uručen je Thompsonu’
Pretpostavljam da sam dosadio svojim čitateljima opetovanim spominjanjem ‘kraja povijesti’ i stalnom govoru o promjeni epohe. Taj motiv ću provući i kroz ovaj kratki osvrt jer uistinu živimo u zanimljivom vremenu u kojem tragamo za nove paradigme koje će uvjetovati naše društvo u budućnosti, jer smo postali i previše svjesni kako stare paradigme jednostavno više ne funkcioniraju.
Galopirajući liberalizam, praćen tehnološkim optimizmom i uvjerenjem o svemoći birokratskog rješenja svih problema pod pod nebeskom kapom naglo je zaustavio svoj galop. Ideja sveobuhvatnog globalizma i kozmopolitanizma ne pije vodu uslijed društvenih tenzija koje nas nukaju da se okrenemo starijim oblicima organiziranja i promišljanja o svijetu.
Tako je naše doba obilježeno je usponom desnice koja želi ponuditi odgovor na sve veći društveni i politički nered koji doživljavamo. Utopijska vizija ujedinjenog čovječanstva u kojem su vjera i nacija izbrisani kao suvišnost postala je neodrživa, jer trenutačno svjetsko gibanje pokazalo je kako su to elementi s kojima se nedvojbeno mora računati. Totalnu promjenu ozračja označio je Trumpov ponovni dolazak u Bijelu Kuću, jer njegov naprasni nastup razbio je koncepciju svemoći političke korektnosti, otvorivši tako vrata ‘devijantnim’ političkim promišljanjima koji bi mogli radikalno promijeniti svjetsku politiku.
S tim na umu, zaista djeluje kao da je Thompson dobio nebeski mandat za svoj povratak na glazbenu scenu. Osobno sam bio uvjeren kako taj povratak neće biti posebice uspješan. Pjesme ‘Ne boj se’ i ‘Zemlja heroja’ djelovale su mi preslabe u odnosu na njegove standardne ‘evergreene’, ali me je zato uvjerila ‘Ako ne znaš šta je bilo’ koja osim što progovara trenutačnom duhu vremena ima i kvalitetu standardne Thompsonove himne.
Pjesma se vrlo brzo uključila u olimpski krug njegovih uspješnica poput ‘Geni kameni’ i ‘Lijepa li si’, te je pokazala kako Thompson i dalje u sebi nosi onaj posebni X faktor. Njegove sljedeće pjesme ne samo da su potvrdile to, nego su ga trajno etablirale kao vrhunskog glazbenog izvođača. Primitivizam, ustaštvo i ostale skovanice koje mu se stalno prišivaju daleko su od stvarnosti Thompsonove glazbe i poetike koja je kroz godine njegova djelovanja sazrijevala u skokovima.
Budnica ‘Bojna Čavoglave‘ propelirala ga je kao nacionalno osviještenog glazbenika koji je imao žicu za domoljubne hitove. Takvo usmjerenje trajalo je do sredine 2000-tih u sklopu kojeg uz domoljubne ‘evergreene’ pratimo i ljubavne balade od kojih je dio njih graničio s trivijalnošću. Drugim riječima, Thompson nije još idejno definiran, barem u onom smislu u kojem je danas, niti je glazbenički bio rafiniran u onoj mjeri u kojoj ga danas slušamo. Razdoblje od ‘Bilo jednom u Hrvatskoj‘ 2006. godine pa sve do albuma ‘Ora et labora’ 2013. donosi nam Thompsona koji se transformira u mitopejca hrvatske nacionalne svijesti. Njegove pjesme prestaju biti obične domoljubne pjesme koje ćemo čuti samo na prigodnim feštama, nego glazba autentičnog nadahnuća i vješte izvedbe koju možemo bilo kada slušati.
Thompsonovi hitovi jednostavno su nadišli pjesme ”Moja domovina”, ‘Bili cvitak’ i ‘Nije u šoldima sve’, izdižući se iz prigodnog raspoloženja te ulazeći u svakodnevicu. Te nove pjesme počele su artikulirati novu hrvatsku stvarnost naglašavanjem nacionalnog ponosa i osuđujući sve silnice koje su pokušavale rastočiti hrvatsko nacionalno tkivo.
Poruka koju je Thompson slao pala je na plodno tlo koje se može mjeriti u četvornim kilometrima. Postalo je jasno da će Thompson postati nešto više od domoljubnog pjevača, a njegov spektakularni povratak upravo je to i potvrdio.
Thompson kao nacionalni bard
Thompsonove povratničke pjesme pokazuju naznake svjetonazorske sinteze koja će se u njegovim zrelim godinama početi kristalizirati. Tu sintezu njegova publika (za koju možemo bez pretjerivanja reći da obuhvaća preko 90% nacije) nestrpljivo iščekuje kao artikulaciju njihovih osjećaja i stremljenja.
Činjenica što Thompson praktički pogađa žicu i bilo svoje nacije ukazuje nam da ‘fenomen Thompson‘ nije tek prolazni fenomen. Usporedba Thompsona s Mirkom Pajčinom (poznatijim kao ‘Baja Mali Knindža) perfidan je primjer nerazumijevanja tog fenomena. Bajina glazba je je iznova reciklirani turbo folk melos na kojem iritantno nazalnim glasom slaže banalne pjesmuljke. Njegove ratne pjesme ostaju svjedočanstvo jednog vremena i možda povod za šalu, ali one nisu ni do koljena visokoj produkciji, izvrsnoj muzikalnosti i promišljenim tekstovima Marka Perkovića Thompsona. Dok se Baja Mali Knindža igra pjevača, Thompson se predano i pedantno posvećuje glazbi koju stvara. Dok Baja Mali Knindža okuplja predstavnike onog najnižeg sloja nacionalista, Thompson okuplja cijelu naciju iza sebe. Thompson je obilježio jedan duh vremena i artikulirao ga u formi koja će ga nadživjeti.
Kao što smo rekli, Thompson nije tek domoljubni pjevač, nego nacionalni bard koji kroz svoj izričaj artikulira sva stremljenja svoje nacije. Detaljnija promišljanja o Thompsonu kao nacionalnom bardu možete pročitati na mom tekstu na portalu Heretica . Za potrebe ovoga osvrta valja nam naglasiti sljedeće: Kada mu se to prizna i kada se u tim kategorijama počne govoriti o njemu, onda će njegovi protivnici moći (barem pokušati) iznaći rješenje za ‘fenomen Thompson‘. U protivnom slučaju svi će se njegovi protivnici zaraziti TDS-om koji će njih učiniti sve impotentnijim, a njega sve uspješnijim.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti hercegovina.info i autora kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
