Eto, Hajduk je još jedanput neuspješno zaključio prvenstvo, jer “bijeli” su dugo držali kakvu takvu mogućnost za borbu za naslov prvaka da bi sve uprskali u finišu, srozali, upropastili svoje šanse na krajnje diletantski način. Na šest uzastopnih utakmica rasprodavali su bodove, dozvolili seriju gubitaka, osvojili su doslovno tri bijedna boda od 18 mogućih.
Ovo što su pokazali na utakmici protiv Gorice (1:1) bio je pravi krešendo neuspjeha, dokaz da ova momčad nije u stanju, ne samo na planu igre, nego i karaktera, održati korak s dva vodeća rivala. Dočekani su s pravom pogrdama, od svojih navijača skandiranjem “Srami se, Hajduče”, što kod “bijelih” nije izazvalo pravu reakciju.
Tek kad su poslije primljenog gola u početku drugog poluvremena zaslužili seriju novih uvreda, izgledalo je da su se trgnuli, ali izjednačenje je bila reakcija pacijenta na izdisaju. Marko Livaja još jednom je svojim suigračima ponudio priliku zaigrati na pobjedu, da eventualno dođu do tri boda i ipak otvore objektivno uzaludnu teoretsku mogućnost u čudesni rasplet, to jest da im vodeće momčadi svojim propustima dozvole senzacionalni preokret. Ma kakvi, tu nije bilo spasa…
Realnost za navijače Hajduka baš je žalosna, čak najtužnija u prošlih dvadeset godina. Definitivni je dojam da su više želje, htijenja, energije pokazali fanatični pripadnici “prgave familije” s tribina nego akteri u bijelim dresovima na terenu. Praktično jedini koji nije razočarao bio je mladi vratar Toni Silić, uz Marka Livaju, koji već četvrtu godinu uobičajenim učinkom, svojim igrama i golovima, u takvoj sredini zaslužuje ne samo status čudotvorca nego i pravog mučenika. Zajedno s trenerom Gennarom Gattusom, koji je kemijanjem sastava, brojnim izmjenama, pokušavao potaknuti nemoguće…
Ovo s Goricom bio je još jedan ružni striptiz igračkog kadra, uz napomenu da moguće tek predstoje novi udarci reputaciji splitskog kluba na dvije završne utakmice protiv Rijeke i Šibenika. Vrijeme je za bolna raščišćavanja: od načina upravljanja klubom, pa do odlaska svih zalutalih na Poljudu. Uz još mračnije pitanje: tko bi i kako mogao izvesti taj nužni zadatak?
