Trideset i pet godina prošlo je od one znamenite utakmice Dinamo – Crvena zvezda u Maksimiru. Tog 13. svibnja 1990. godine napetost u zraku mogla se sjeći nožem. Dinamo i Crvena zvezda su odigrali brojne oglede, no ovaj je bio poseban. Od ranog jutra u Zagreb su stizali brojni autobusi u kojima su bili navijači Zvezde predvođeni ratnim zločincem Željkom Ražnatovićem Arkanom, koji je bio naoružan, i aktualnim predsjednikom Srbije Aleksandrom Vučićem.
Bilo je više od tri tisuće Delija i znalo se da oni nisu došli samo radi utakmice. Samo nekoliko tjedana prije bili su prvi višestranački izbori u povijesti Hrvatske koji su značili korak od samostalnosti. I nekoliko sati prije utakmice tadašnja milicija je imala pune ruke posla. Delije su u nekoliko navrata napali Bad Blue Boysi i odmah se dalo za pretpostaviti zašto su oni u tolikom broju stigli u Zagreb.
VIDEO: POGLEDAJTE CIJELU SNIMKU NEREDA
“Zagreb je Srbija”, “Ubit ćemo Tuđmana”, uzvikivale su Delije dok su opremljeni noževima i kamenjem pokušali probiti ogradu na južnoj maksimirskoj tribini.
Ogromna skupina huligana zaogrnutih crveno-bijelim šalovima lomila je stolce i kamene blokove, čak i zapalila vatru na južnoj tribini maksimirskoga stadiona, milicajci su sve to mirno promatrali, bez ikakve reakcije. Čak i bez ikakva upozorenja. No, zato se cijeli kordon svom silinom vodotopovima i suzavcem sručio na Dinamove navijače koji su, promatrajući uništavanje njihova stadiona, pokušali uvesti red umjesto uspavane policije.
Upravo su dvostruka mjerila i selektivna akcija milicije izazvali bijes i zgražanje navijača, a i običnih nogometnih poklonika, pa stoga taj 13. svibnja 1990. i danas pamtimo kao otpor tadašnjem sustavu. Čak je i sam delegat utakmice u izvješću naveo da su “incidente počeli gostujući navijači” i da bi neredi bili izbjegnuti da je policija energično intervenirala na južnoj tribini. Žestoka reakcija milicije isključivo prema domaćoj, ne i gostujućoj skupini, bila je, dakle, u izvorištu cijeloga problema. Sve je to isprovociralo i reakciju maksimirskoga kapetana Zvonimira Bobana, koji je, u želji da obrani suigrača i sebe, fizički nasrnuo na milicajca uzvrativši mu udarac.
Negdje oko centra uzeo je zalet, skočio i udario milicajca. Taj je udarac žestoko odjeknuo u svijetu, više nego ijedan Bobanov volej u bogatoj nogometnoj karijeri, a CNN je utakmicu uvrstio među pet sportskih susreta koji su promijenili svijet.
Na zagrebačkoj Peščenici i danas se vidi veliki mural s likom maksimirskoga kapetana Bobana u skoku na policajca.
Utakmica, jasno, nije odigrana, a kasnije je registrirana pobjedom gostiju 3:0 bez borbe.
Milicajac kojeg je Zvonimir Boban udario na Maksimiru je Refik Ahmetović. Postao je on kasnije medijska zvijezda i imao zanimljive izjave. Poput ove:
– Mogao sam ga ubiti. Napao me na radnom mjestu. Kuže ga je spasio jer ga je odvukao od mene. Mi smo htjeli smiriti situaciju, a Boban je pozivao Bad Blue Boyse na teren. To je bilo režirano. Imao sam napunjen pištolj i kolege su me nagovarale da pucam, ali nisam htio. Da se utakmica nastavila, bilo bi mrtvih. Kad smo malo stegli BBB-ovce koji su sa sjevera utrčali na teren i pitali ih što ih je natjeralo na divljanje, čuli smo sljedeće: “Imali smo dogovor ubiti Piksija!” Svi su govorili isto, kako su dobili naredbu da ubiju Dragana Stojkovića. No, kako je ubrzo došlo do promjene vlasti, promijenile su se i policijske uprave pa nitko nije inzistirao na tome da se otkrije naređenje o Piksijevoj likvidaciji.
Iako Domovinski rat službeno nije počeo tog dana, bio je to simbolički početak kraja jednog vremena, jasna poruka prkosa i naznaka u kojem će smjeru ići Hrvatska idućih godina.
