Jure Ravlić čovjek je kojeg u nogometnom miljeu mnogi znaju. Radio je za Wolfganga Fahriana, nekad utjecajnog njemačkog menadžera, u Hrvatsku je doveo brojne nogometaše, ali ne samo nogometaše. Na Maksimiru 13. svibnja 1990. godine bio je redar, o čemu nam je pričao prije pet godina, na 30. godišnjicu nikad odigrane utakmice između Dinama i Crvene zvezde.
VIDEO POGLEDAJTE OVDJE
– Ja sam onaj redar u bijeloj košulji kojeg vidite u kadru netom nakon što je Zvonimir Boban udario policajca. Svake se godine na taj datum gledam na televizijama na snimkama – rekao nam je tada Ravlić.
Sad samo ga mobitelom pronašli u Turskoj gdje se nalazi poslom, iako je pomalo ljut na Dinamo.
– Radiša Mladenović, Zorislav Srebrić i ja smo među najstarijim živućim dinamovcima koji smo radili za taj klub, a sad kad želim navratiti u Dinamo kažu mi: “Ne možete samo tako, morate se naručiti”. I nakon te neodigrane utakmice još sam tri godine bio redar na Maksimiru.
Nova su ovo vremena, a Jure se prisjeća 13. svibnju 1990. u Zagrebu i kasnijih dana. Nisu bila bitna samo zbivanja na stadionu.
– Cijeli sam taj dan bio u Maksimiru s Jožom Čačkovićem, pokojnim Nikolom Markovićem i ljudima koji su u to doba radili u Dinamu. Moj je posao bio osiguranje momčadi kod tunela koji vodi od svlačionice do terena. Pazio sam na igrače obje ekipe koliko sam mogao. Kad je počela tučnjava, Arkan je naredio da igrači Zvezde odu u tunel, pa u svlačionicu. Vidio sam da je Arkan naoružan, da ima pištolj ispod sakoa. No, igrači Zvezde su bili u strahu. Dragan Piksi Stojković tresao se, a ja sam prišao Robertu Prosinečkom i rekao mu: “Ne boj se Robi, ti si naš, tebi neće nitko ništa!” I on je bio uplašen – priča Jure, da bi dodao:
– Poslovno znam otići u Beograd, navratim i sada u tamošnji najbolji noćni klub kojem je vlasnik Dragiša Binić, vidim se s Dikom Stojanovićem. Oni su u to doba igrali za Zvezdu, a znam popiti kavu i sa Stojkovićem. Piksi uvijek kaže da su igrači bili prijatelji i to nije imalo veze s njima.
Kako se našao u žarištu zbivanja, kraj Bobana, objasnio je:
– Uletjeli smo tamo jer je policija, tada milicija, htjela odvesti Bobana, nismo ga dali. Josip Kuže je tu odigrao najveću ulogu. Mi svi ostali koliko smo mogli. Kasnije sam išao na Općinski sud u Zagrebu, svjedočio sam za Bobana. Srećom, ta država Jugoslavija brzo se raspala pa je proces prekinut, inače nisam siguran kako bi Zvone prošao što se tiče presude. Htjeli su ga strpati u zatvor. Suci su bili jugoslavenski. Rekao sam da Boban nije kriv. Zvone je bio mladić, tek je počeo živjeti, a mnogi su ga željeli uništiti. To je bio dan u kojem je milicija čuvala Zvezdine navijače i tukla Hrvate. I ja spadam među one koji smatraju da je zapravo već tada na neki način počeo rat.
U jednom drugom procesu, u Nogometnom savezu Jugoslavije Boban je kažnjen s devet mjeseci zabrane igranja, što je kasnije preinačeno u četiri mjeseca. Premda su pojedini zazivali doživotnu suspenziju. Tako se na teren vratio u listopadu 1990. godine i igrao za Jugoslaviju u finalu Europskog prvenstva U-21. Izgubila je od Sovjetskog Saveza. Te dvije utakmice, igralo se doma i vani, bile su jedan od argumenta za javnost čovjeku koji ga je spasio od težih sankcija.
– Najviše mu je pomogao pokojni Miljan Miljanić. On je volio Zvonu, a bio je autoritet u Beogradu i NSJ. To vrijedi ponoviti – rekao je Ravlić na tu temu.
Ponudio nam je i brojne anegdote iz nogometnog svijeta. Objavit ćemo samo jednu:
– Ja i Goce Popov, nekadašnji makedonski nogometni sudac, dovezli smo 1995. u Dinamo Ivicu Gvozdena u gepeku, bez ikakvih papira iz Makedonije. Takva su bila vremena. Gvozden je ostao zapamćen po tome što je u debiju, u derbiju s Hajdukom bacio Ivicu Mornara po atletskoj stazi.
I brzo nestao iz Dinama, za razliku od 13. svibnja 1990. koji je ostao priča za vječnost.
