Četiri su datuma posebna u životu Zvonimira Bobana, dinamovca. Prvi je 8. listopada 1978. Drugi je 1. rujna 1982. Četvrti će biti 1. lipnja 2025. A dok se posljednji još čeka, onaj treći ipak nije samo njegov. Nije ni Dinamov. Taj treći nije obojen (samo) tvrdim plavim nego i crvenim i bijelim. Taj treći je općenarodni, herojski, mitski, trobojni… Hrvatski.
Onaj prvi, dakle, datum je kada je u poštanski sandučić u Imotskome sletjela jedna plava članska čestitka za 10. rođendan, jednom od tek šest Dinamovih članova, kako će jednom napisati, u gradu koji je oduvijek disao “bijelo”. Onaj drugi, pak, nadnevak je koji mu je utkan kao dan kada je prvi put zakoračio u katedralu “plavoga” duha. Onaj treći, jasno, jest i Onaj koji se pamti kao nešto više.
Ne, tada rat nije započeo, počeo je godinu dana kasnije, ali je Hrvatska tada, kroz Zagreb, Maksimir, ali i Zvonimira Bobana, odlučila istupiti iz nagomilane submisije duha, misli, osjećaja. “Tu, na našem stadionu, u buntu i idealu, jasno se pokazala svijest i hrabrost za ‘nesretnicu‘ Hrvatsku. Iako dvojim jesu li navodnici utipkani s razlogom. Al‘ naša je, kakva god bila – i treba Plavi klub. Plavi i sveti. Pravi i naš – Dinamo”, napisao je prije deset godina u Sportskim novostima.
Uz dodatak koji je kasnije isticao u intervjuima:
– Ja nisam junak, junaci su oni koji su pali za Domovinu, ja sam bio samo buntovnik…
Sada, 35 godina kasnije, Boban i dalje u svome habitusu baštini buntovnost, kao, konačno, integralni dio svoje karizme, no u svibnju 2025., u odnosu na 1990., trebat će (pokušati) postati i junak. Novog Dinamova doba.
Dinamo je, zapravo, ostavio još dok je bio slobodan, gospodski, građanski i svoj. Tri desetljeća i pet godina kasnije, našao ga je s golemom željom da to opet postane. U međuvremenu, mnogi su mu željeli biti gospodari, neki su ga zarobili, gadeći mu dušu. Kada je lani, simbolično, Dinamo poželio istupiti iz nagomilane submisije duha, misli i osjećaja, na scenu je stupio jedan drugi kapetan, Zeko.
No valjda mora biti da se povijest ponovi i da Boban, prije svega, klub odvede prema punoj demokraciji. Kisiku kojim “mora disati i osjećati tu, sa Zagrebom, s Hrvatskom, sa svojim ljudima, s dinamovcima”. Ali sve to uz ključni detalj – “dinamovština je učila i postojala baš u tom imperativu – imperativu odgovornosti”. Da, Zvonimir Boban otišao je kao simbol prkosa, a sada se vratio kao simbol konstrukcijske obnove. Duha, Maksimira, ali i kluba.
Jer četiri datuma traže i peti, šesti, pa i sedmi. Demokraciju, novi Maksimir, ali i konačni razlaz sa stockholmskim sindromom. Klub koji će rasti statutarno, infrastrukturno, ali i rezultatski. Neki mali “refik” krije se u svemu tome i čeka da zavitla pendrekom. I usklikne: “Jesam ti rekao…”
Bobanova misija pritom nije laka. I nema sumnje da će i njoj prijetiti “suspenzija”. I možda će, eto, zbog svega propustiti jedan mundijal, ali na kraju se treba, pa i mora, vratiti trijumfalno na jednom drugom. Boban sada, prevedeno, oko sebe treba novog Škrinjara, Ibrahimovića, Shalu, Josipa Kužea… Ljude koji će jednu novu ideju i borbu za nju sprovesti u djelo. Naći model kako živjeti “plave” ideale, a pritom blistati.
Činjenica je da je taj kultni volej u njemu čučao drugo i onda se, eto, kao ideja manifestirao baš na onome mjestu na kojem se i trebao. Činjenica je i da sve ove godine u njemu čuči jedan drugi volej, koji se kao ideja treba manifestirati – sada. Ideja koja nije jednostavna – proći kroz bolnu tranziciju, boriti se za budućnost, a sve to stvoriti već danas. Iza sebe, baš kao i onda, imat će “plavu” vojsku, sa sobom nosi skice i plan, pored sebe traži one koji ga mogu pratiti, ali onda, već sutra, svjestan je da će sam snositi račune.
Simbolična je, doista, na više razina, poveznica sa zlokobnom, ali i revolucionarnom devedesetom, kao najavom bolnog, grozomornog, ali ipak – oslobođenja. Simbolična je i s Bobanom. Kao frontmenom. I idejom od koje nije odustao, a danas, 35 godina kasnije, želi dokazati da ona nije “plava” utopija, nego Dinamova stvarnost.
